Bošnjaci su narod koji je preživio sve – ali preživljavanje nije isto što i život. Vjekovima smo naučeni da šutimo, da trpimo, da se prilagođavamo. Da budemo skromni i neprimjetni, jer svaka prevelika riječ mogla je donijeti nevolju. Tako smo sačuvali glave, ali smo polako izgubili ono bez čega se ne živi – ponos, dostojanstvo i osjećaj zajedničke sudbine.

Zadnjih stotinu i pedeset godina Bošnjaci su izloženi sistematskom uništavanju nacionalnog ponosa. Oduzimano nam je ime, jezik, vjera, zemlja, identitet i pravo da sami pišemo svoju historiju. Drugi su nam određivali ko su naši neprijatelji, ko su nam heroji, a ko sramota. Generacije su odrastale u uvjerenju da su „ostatak ostataka“, a ne narod s dubokim korijenima, bogatom kulturom i civilizacijskom tradicijom.

Danas vidimo posljedice. Imamo narod koji zna preživjeti, ali ne zna planirati. Koji ima emociju, ali nema viziju. Koji ima vjeru, ali često bez samopouzdanja. Nedostatak nacionalnog programa doveo je do toga da nemamo zajednički cilj ni jasnu predstavu o sebi. A narod koji ne zna ko je, lako postaje ono što mu drugi kažu da jeste.

Nacionalni ponos se ne može improvizovati. On se ne rađa iz praznih govora ni iz povremenih sjećanja. Ponos je sistem – on se gradi kroz obrazovanje, kulturu, nauku, institucije i odgovornu elitu. Ako ne postoji nacionalni program koji definiše kako će naša djeca učiti o sebi, svojoj historiji i vrijednostima, onda ih učimo da budu bezimeni. A dijete koje ne zna čije je, sutra će lako postati tuđe.

Bošnjački narod neće opstati na osjećaju žrtve. On će opstati samo ako se izgradi kao samosvjesna zajednica koja zna čuvati svoje vrijednosti i koja ima snage da sebe poštuje. Dokle god dopuštamo da drugi pišu naše udžbenike, oblikuju naše kulturne sadržaje, tumače naše svetinje i objašnjavaju nam našu prošlost, dotle nećemo biti slobodan narod.

Moramo shvatiti da ponos ne dolazi iz mitova, nego iz istine. Da se snaga ne crpi iz mržnje prema drugima, nego iz ljubavi prema sebi. Da se nacionalni identitet ne čuva pričama o prošlim slavama, nego djelima koja potvrđuju da smo dostojni onih koji su prije nas nosili časno ime Bošnjak.

Vrijeme je da narod postane svjestan da niko drugi neće graditi našu budućnost. Neće to učiniti ni Evropa, ni susjedi, ni trenutna politika. Ako sami ne napišemo svoj nacionalni program, drugi će ga napisati umjesto nas – i to protiv nas. Ako sami ne organizujemo svoj obrazovni sistem, drugi će ga oblikovati tako da nas djeca ne prepoznaju. Ako sami ne učvrstimo svoje institucije, polako ćemo nestajati – ne fizički, nego duhovno, kulturno i identitetski.

Nestanak naroda ne počinje ratom. Počinje ravnodušnošću. Počinje onog dana kada prestaneš voljeti svoje, kada zaboraviš svoje velikane, kada ti je svejedno na kom jeziku tvoja djeca uče historiju i na čijim vrijednostima odrastaju. I upravo to se danas dešava Bošnjacima. Polako nestajemo, ne zato što nas neko uništava, nego zato što sami sebe ne obnavljamo.

Zato je krajnje vrijeme da se probudimo. Da počnemo stvarati sistem, ne parole. Da prestanemo tražiti krivce i počnemo graditi temelje. Da obrazovanje postane stub ponosa, a kultura svjetionik koji vodi narod kroz vrijeme. Da naučimo ponovo voljeti svoje ime, svoj jezik, svoju historiju, bez potrebe da se ikome dokazujemo.

Ponos se ne traži – on se gradi. I ako ga mi sami ne izgradimo, niko drugi neće.
A narod koji zaboravi da se ponosi sobom, prestaje postojati mnogo prije nego što nestane.