U zadnje vrijeme, od hrvatskih političara u BiH i R Hrvatskoj, često slušamo, kako bošnjačka politika ne promatra objektivno položaj hrvatskog naroda u BIH. Ovakvi istupi nemaju utemeljenje u objektivnoj istini i ne doprinose stabilizaciji prilika u BIH. Štoviše, otvaraju prostor za mržnju hrvatskih građana u odnosu na Bošnjake.

Iz perspektive objektivnog promatranja, stavovi o “institucionalnoj neravnopravnosti hrvatskog naroda” su subjektivni, nemaju osnova u pozitivnim propisima te se iznose sa političkim nakanama koje objektivno podrivaju opstanak jedinstvenog državnog sistema BiH.

Kroz cijelu historiju u Bosni i Hercegovini nije postojala struktura vlasti koja je bazirana na nacionalnom ili etničkom principu. Današnji pravni i politički sistem rezultat je rata i neprincipijelnih poslijeratnih kompromisa u kojem su odlučujući bili nacionalni interesi susjednih država.

Slijedom takvog pravnog i političkog sistema, izloženi smo nepodnošljivoj kampanji o “institucionalnoj nejednakopravnosti hrvatskog Naroda” u BiH.
Stavovi svih hrvatskih političkih partija, podstrekavani i javno podržani od zvanične Hrvatske politike, su jedinstveni i ultimativni: Za “opstanak BIH” neophodna je izmjena Izbornog zakona kojim će se “omogućiti Hrvatima da većinski biraju svog člana Predsjedništva” te da hrvatski član Predsjedništva BiH mora biti “legitimni predstavnik tog Naroda”.
Želeći ostaviti dojam evropske civiliziranosti i tolerantnosti, stava su da član predsjedništva “ne mora biti pripadnik tog Naroda da bi bio njegov predstavnik, nego da je izabran većinskom voljom tog naroda.” Da etnička skupina daje izborni legitimitet članu Predsjedništva BiH, otkriva njihove stvarne političke pozicije koji su suprotni Ustavu BIH, savremenim političkim sistemima i evropskim standardima.

Ko bira članove Predsjedništva i koga oni predstavljaju?
Po međunarodnom pravu svaka država, kao subjekt međunarodnog prava, mora imati subjekt vanjskog zastupanja u međunarodnim odnosima, te da u svoje ime bira i opunomoćuje druga tijela za zastupanje prema vani.
Ustav BiH ne propisuje, da konstitutivni narodi biraju svoje članove Predsjedništva, već striktno propisuje da građani entiteta F BiH biraju dva člana Predsjednišva “Jednog Hrvata” i “jednog Bošnjaka” a građani manjeg entiteta biraju “jednog Srbina”.
Hrvat koji osvoji najviše glasova u FBiH legalno je i legitimno izabran za člana Predsjedništva BIH.
Ima li obećanja datih hrvatskom narodu u Daytonu da se “hrvatski član” bira glasovima etničkih Hrvata? Da li je ta tema bila predmet razgovora?
Prilikom mirovnih pregovora u Dejtonu, suština borbe, kao i danas, jeste bila, u kojoj mjeri će građanski ili etnički princip biti bitan u ustrojstvu pravnog sistema BIH.
Jedan od autora Dejtonskog ustava Jim O'Brien svjedočenjem o toj borbi, izazvao je posebnu pažnju. U svojoj analizi The Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina, koju je objavio Američki institut za mir, iznosi da su se sve strane složile da Predsjedništvo treba biti višečlano te da je Alija Izetbegović insistirao na direktnim izborima a druge dvije strane na posrednim. Srbija i Hrvatska su željele slabog šefa države. Na kraju je prihvaćen zahtjev bosanske strane da izbori budu direktni.
Iz njegove analize saznajemo da je Hrvatska delegacija tražila da Predsjedništvo čine tri člana (Bošnjak, Srbin i Hrvat) računajući da će se, ako budu tri člana, podrazumijevati da svaki od njih predstavlja po jedan konstitutivni narod.
Jim O'Brien svojom analizom potvrđuje da navedeni rezon nije tačan, te da članovi Predsjedništva u Dejtonu nisu zamišljeni kao predstavnici tri naroda. To potvrđuje, da je u Dejtonu traženo, da se izbor članova Predsjedništva uredi na način na koji to danas traži HDZ BiH, ali da to nije prihvaćeno.
Citat O'Briena: „Razne strane su tražile i dodatne garancije, uključujući i zahtjev da se svaki član Predsjedništva bira u klubu, koji kontroliše stranka povezana sa određenom etničkom grupom“. Suštinski su tražili da izbor člana Predsjedništva potvrđuju klubovi Hrvata, Srba i Bošnjaka.
Dalje O'Brien ukazuje na „dominaciju nacionalističkih stranaka i činjenicu da je nekoliko ne nacionalističkih stranaka odbijalo izravno etničko svrstavanje, da bi prihvatanje ovog prijedloga značilo staviti Predsjedništvo pod kontrolu nacionalista.”
Dalje zaključuje “Međunarodni pregovarači su odbili prijedlog kao nekompatibilan sa principima jednog sporazuma, koji je ispregovaran pod međunarodnim okriljem, a sa svrhom da uspostavi demokratsko uređenje.“
Iz navedenih izvornih svjedočenja i ustavnih normi nedvosmisleno je da je u Dejtonu dogovoreno i ciljano utvrđeno da članove Predsjedništva Hrvata i Bošnjaka biraju građani F BIH a ne etničke grupe. Ovo su prihvatile sve delegacije, uključujući i onu na čijem je čelu bio Tuđman.
Ovakav stav potvrdio je i Ustavni sud (u III djelimičnoj odluci u slučaju br. U5/98) kazavši da Srbin u Predsjedništvu „ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane Republike Srpske kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove koji su izabrani iz Federacije“.

Teza da “Bošnjaci biraju Hrvatima člana predsjedništva”
Od hrvatskih predstavnika često čujemo političku podvalu, da niko nije mogao predpostaviti, da Bošnjaci biraju hrvatima člana Predjedništva. Nažalost čujemo i od pojedinih “probosanskih” političara da nije u redu da Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva. Neosnovanost ovakvih stavova jasno vidimo iz odredbi Ustava BIH da član Predsjedništva ne predstavlja narod već sve građane. Kako neko može birati Hrvatima člana Predsjedništva kada taj Hrvat po Ustavu BIH zastupa sve građane F BIH?Da člana Predsjedništva bira narod, u Ustavu BiH, bila bi propisana izborna jedinica tog naroda.

Teza da “etnička skupina daje članu predsjedništva izborni legitimitet”
Tezu da “etnička skupina daje članu Predsjedništva izborni legitimitet” argumentiraju činjenicom da je Ustavom dato pravo članu Predsjedništva da pokreće „entitetski veto“, da „entitetski veto“ mora biti potvrđen u entitetskom zakonodavnom tijelu koje je namijenjeno predstavljanju konstitutivnih Naroda, što znači da „entitetski veto“, ukoliko ga pokreće hrvatski član, mora biti potvrđen u Klubu Hrvata Doma Naroda F BIH.
Po HDZ-u BiH „entitetski veto“ je dokaz da svaki član Predsjedništva BiH predstavlja određeni konstitutivni narod i da mu taj narod daje izborni legitimitet.
Neodrživost ovakvih stavova se ogleda u činjenici:
- Kada bi članovi Predsjedništva BiH predstavljali samo entitet iz kojeg su izabrani i štitili samo „vitalni interes entiteta“ onda bi se Predsjedništvo BiH sastojalo od dva člana obzirom da u BiH postoje dva entiteta.
-Kada bi članovi Predsjedništva BiH predstavljali određeni konstitutivni narod i štitili „vitalne interese konstitutivnog naroda“ onda bi izborne jedinice za članove predsjedništva bili konstitutivni narodi a ne entiteti.
- Prirodno je pravo Kluba Hrvata u Doma Naroda F BIH da štiti vitalne interese hrvatskog
naroda, ukoliko je nekom odlukom ili zakonom ugrožen njegov vitalni nacionalni interes.
Šta je vitalni nacionalni interes Hrvatskog Naroda, primjera radi, u slučaju da druga dva člana Predsjedništva donesu odluku o pokretanju arbitraže pred Međunarodnim sudom, protiv odluke R Hrvatske, da gradi skladište nuklearnog otpada na granici sa BIH?
“Legalni član Predsjedništva” će pokrenuti postupak zaštite „vitalnog interesa konstitutivnog naroda“ i suprotno interesima države koju zastupa u međunarodnim odnosima, tražiti poništenje odluke članova Predsjedništva.
Hrvatski član Predsjedništva, izabran od strane građana F BIH u cilju zaštite zdravlja građana države koju zastupa u međunarodnim odnosima, odobrio bi pokretanje arbitraže protiv R Hrvatske.
Ovakva moguća nacionalistička ponašanja članova Predsjedništva, suprotna interesima države koju zastupaju u međunarodnim odnosima, su razlog zašto u Dejtonu nije uvažen prijedlog hrvatske delegacije i zašto danas, ni po koju cijenu, takve antiustavne zahtjeve ne smijemo prihvatiti.

Koga predstavljaju članovi Predsjedništva?
Da li Predsjedništvo kao kolegijalni organ, treba zastupati državne interese, a ne etničke ili entitetske? Sam Ustav ne određuje koga oni predstavljaju. Trebalo bi, pošto je to kolektivni šef države, da predstavljaju državu. S druge strane, Ustavni sud BiH kaže da oni predstavljaju sve građane, zato što su ih građani birali neposredno.
Nije moguće dati jednostavan odgovor koji bi imao svoje uporište u Ustavu.
Predsjedništvo o nekim pitanjima odlučuje konsenzusom, pa ako nema konsenzusa, član Predsjedništva može da uloži veto zato što smatra da je povrijeđen vitalni interes entiteta. Iz te činjenice neko može zaključiti da on predstavlja svoj entitet, jer vodi računa o vitalnom interesu entiteta. Po HDZ-u BIH to znači da član Predsjedništva predstavlja etničke interese.
Da članovi Predsjedništva predstavljaju državu BiH, kao subjekta međunarodnog prava, zaključujemo iz njegovih nadležnosti propisanih Ustavom BIH.
- da u vođenju spoljne politike Bosne i Hercegovine predstavljaju državu kao subjekt vanjskog zastupanja u međunarodnim odnosima a ne narode ili entitete;
- da prilikom imenovanja ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine prvenstveno vode računa da obezbijede provođenje državne politike a ne politike entiteta ili pojedinih Naroda, uz obavezu da poštuju ustavne nadležnosti da se sa teritorije Federacije ne bira više od dve trećine.
- da obezbijede predstavljanje države Bosne i Hercegovine a ne entiteta ili pojedinih naroda, u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traži članstvo države BIH u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima Bosna i Hercegovina nije član.
-da pregovaraju o zaključenju međunarodnih ugovora države Bosne i Hercegovine, otkazivanje i, uz saglasnost Parlamentarne skupštine BIH i sl.
Nadležnosti Predsjedništva BIH daju odgovor da članovi Predsjedništva BIH predstavljaju državu kao subjekt vanjskog zastupanja u međunarodnim odnosima, interese svih građana a ne narode ili entitete.
Živimo političku realnost anahronog tumačenja ustavnih normi. Političke konstrukcije da je “država prosti zbir udruženih nacionalnih teritorija” te da vođenje spoljne politike Bosne i Hercegovine predstavlja “politika etničkih grupa” koja se podudara sa politikom susjednih država.
Isto se odnosi i na pitanje imenovanja ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine, koji finansirani novcem drževe BIH, “trebaju” zastupaju interese susjednih država.
Član Predsjedništva iz reda srpskog naroda izabran od građana iz manjeg entiteta i jedna trećina ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine koje on predlaže otvoreno rade protiv interesa države BIH i na međunarodnom planu zastupaju etničke interese i interese države Srbije.
Politički prvak kod Hrvata Dragan Čović, uz pomoć hrvatske države, u kontinuitetu traži izmjenu Izbornog Zakona, kako bi nacionalistička stranka HDZ, mogla na neustavan način da izabere člana Predsjedništva BIH i sa jednom trećinom ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine, otvoreno na međunarodnom planu zastupa etničke interese i interese države Hrvatske.
Kao potvrda ove teze je politička praksa izabranih predstavnika iz reda srpskog i hrvatskog naroda u slučajevima kolizije međudržavnih interesa BIH sa susjednim državama. U svakom slučaju su stali u zaštitu interesa susjednih država i po cijenu sopstvene ekonomske štete. Upliv susjednih država u sve pore BIH društva, rezultira antagonizmom građana sa sopsvenom državom.
Svjesni smo da živimo u vremenu obesmišljavanja međunarodnog prava, da je princip zaštite integriteta suverenih država ozbiljno doveden u pitanje i da je na političkoj sceni dominantno pravo sile kao osnovnog principa međunarnih odnosa.
Šta u ovakvom kontekstu predstavlja suverenitet i teritorijalni integritet male države BiH pogotovo što je u koliziji sa interesima susjednih država? Može li ostvariti puni suverenitet i očuvati teritorijalni integritet u sendviču interesa dvije susjedne države koje provode nad njom otvoreni ekspanzionizam?
Bosanski nacionalni program, koji uvažava osnovnu Dejtonsku strukturu, koji osmisli evoluciju pravnog sistema primjenom standarda evropske pravne stečevine i koji precizira jasne crvene linije koje probosanska politika ne smije preći, može biti vodič u predstojećoj borbi za opstanak Države. Jedna od crvenih linija je i neustavan izbor “legitimnih članova Predsjedništva BIH”.
Ukidanje sankcija političarima u manjem BiH entitetu, uticaji srpskih i hrvatskih lobista na administraciju SAD, otvaraju prostor sve izvjesnijoj promjeni politike SAD na Balkanu.
Sve se otvorenije govori o svaranju trećeg entiteta u BiH i razmjeni teritorija između Srbije i Kosova. Ako već nije kasno, krajnje je vrijeme za koaliciju svih probosankih stranaka na izborima 2026. godine u cilju sprečavanja podjele BiH.