Borba Ukrajine traje duže nego što je iko mogao da pretpostavi. Svaki novi dan donosi gubitke, ali i hrabrost. Svjedoci smo ogromnih žrtava, ali i naroda koji ne odustaje. To je narod koji se bori da sačuva identitet, kulturu, jezik i śećanje. Ukrajina ne želi da bude dio ruskog svijeta, jer zna da rat ne može zamijeniti mir, niti zločin postati istina. Ona zna da sloboda ne živi u strahu i da narod bez prava da govori svojim jezikom postaje samo śenka sebe. Zato Ukrajina ne ratuje d aodbrani sopstvenu teritiriju, već za smisao, za život sopstvene kulture. To je borba naroda koji je vjekovima odolijevao svemu što ruska sintagma zločina nosi krv, pepeo, suze i žrtve.

U Briselu, izvještava Financial Times i Rojters-a (23. oktobar 2025), lideri Evropske unije nisu odmah podržali zajam od približno €140 milijardi Ukrajini, koji bi bio finansiran sredstvima iz zamrznute ruske imovine. Evropa oklijeva. Dok raspravljaju, Ukrajina gubi sate, gradove, živote, živote, đecu, borce. Rojters (25. oktobar 2025.) prenosi da Sjedinjene Američke Države razmatraju nove sankcije protiv Rusije i podržavaju evropske planove za korišćenje zamrznute ruske imovine u korist Ukrajine.

Prema izvještaju Rojters-a (27. oktobar 2025), predsjednik Volodimir Zelenski potvrdio je da su Ukrajina i evropski saveznici „počeli rad na planu za primirje u narednih deset dana“. Rečenica izgovorena bez patetike, ali sa dubokim značenjem. Nosila je u sebi sve što je ostalo od strpljenja. Govori o narodu koji više ne traži sažaljenje, već samo da ga svijet razumije. U Ukrajini dan počinje sirenom, i kratko obećanje mira postaje najveći dar. Nije to politička poruka, već glas borbenog naroda koji se neće nikada predati naroda koji još vjeruje u život naroda koji ruši “ruski mit.” Istog dana, Rojters je objavio da su ukrajinske snage rasporedile pojačana u gradu Pokrovsk na istoku zemlje, đe se borbe šire. Pokrovsk je simbol borbem stradanja, ali i prkosa. Svaki šanac tamo ima svoje ime, svaki borac svoje lice a svaka žrtva i rana svoju svetost. Rat je ogledalo pakla neko je davno zapisao. To su ljudi koji se bore i umiru da bi sloboda imala smisao.

Analitičari upozoravaju da je situacija teška, ali narod se bori, gine ne predaje. Ukrajina anas stoji uspravno. Njena snaga nije u tenkovima, već u načinu na koji majka gleda sina koji odlazi na front. Nije u broju dronova, već u vjeri da će jednog dana nebo biti mirno. Zelenski to zna. Zato ne govori samo kao predsjednik, već kao čovjek koji se bori za i svoj narod. Njegove riječi nisu molba, nego podśetnik da Evropa ne smije zaboraviti smisao svog postojanja. Danas, ta cijena se plaća u Harkovu, u Odesi, u Pokrovsku. Zato Evropa mora odlučiti hoće li stati uz one koji vjeruju u nju, ili će puštiti da vjera nestane sa prvim snijegom na Dnjepru. Jer borba Ukrajine nije samo borba jedne zemlje. To je borba čovjeka da sačuva dostojanstvo svijetaa.

Rusija sa svojom zločinačkom politikom, neće stati. Ona ne zna za granice ni za savjest ni za kajanje. Sprovodi svoj mračni plan, hladno i proračunato, kao da vrijeme još uvijek pripada imperijama. Plan u kome želi da pokaže Evropi i Sjedinjenim Državama da strah može biti “valuta”, a nasilje “argument”. Ali griješi. Jer svijet se više ne može vratiti u tamu. Ni Evropa, ni Ukrajina, ni bilo koji narod koji je jednom ośetio slobodu. Rusija može rušiti gradove, ali ne može poraziti vjeru u budućnost. A ta vjera danas živi u Kijivu, u Lavovu, u svakom ukrajinskom selu đe ljudi, uprkos svemu, još uvijek koračaju stepama ukrajinskih kozaka.

Kao što je Taras Ševčenko zapisao još 1845. godine:

„Volite svoju Ukrajinu.
Volite je… u žestoko vrijeme,
U posljednjem, teškom trenutku,
Za nju se Bogu molite.“

I to je sve što Ukrajina danas čini voli, brani i moli se. Za život, čast za svijet koji ne smije zaboraviti šta znači riječ sloboda.