Dok drugi narodi od svojih mislilaca prave stubove identiteta, Bošnjaci su dopustili da im se intelektualci pretvore u prevodioce tuđih istina. Ova kolumna govori o toj tihoj izdaji — o šutnji koja traje duže od svih ratova.

Postoje trenuci u historiji naroda kada najopasnije oružje nisu topovi ni propaganda izvana — već njihovi vlastiti intelektualci. Oni koji su umjesto svjetla znanja izabrali reflektore tuđe scene; oni koji, umjesto da brane istinu svog naroda, postaju prevodioci tuđih tumačenja o njemu. Kod Bošnjaka, to je postalo gotovo obrazac.

Naizgled imamo fakultete, institute, akademije, tribine, panele i “stručne rasprave”. No, kad skinemo sve slojeve dima, ostaje prazno središte — narod koji više zna iz pjesme i usmene predaje nego iz onoga što mu njegovi intelektualci kažu. I to je tragedija. Jer narod bez autentične misli postaje narod koji stalno objašnjava drugima ko je i šta je, a sebi – nikad.

Bošnjački intelektualac u današnjem obliku često je školovani čovjek bez kičme. On zna svaku tuđu istinu, ali se boji vlastite. Kad govori, mjeri svaku riječ po mogućem aplauzu koji bi mogao dobiti s druge strane Drine ili Save. Kad šuti – šuti glasnije od svakog zvona. On neće braniti svoj narod ni kad ga ponižavaju, jer bi to, navodno, bilo “nacionalistički”. Ali zato će se nadglasavati u odbrani tuđih narativa – jer to “odaje širinu”. Taj intelektualac zna sve o renesansi, ali ne zna ništa o stećcima. Citira Hegela, ali nikad nije pročitao povelju Kulina bana. Predaje o “identitetima Balkana”, a svoj identitet objašnjava kroz negaciju. U svemu traži univerzalno – samo ne u sebi.

A kad ga narod pita zašto šuti, on se uvrijedi. Jer “on nije političar”. Tako šutnja postaje sofisticirana izdaja. Narod koji je stoljećima preživljavao između carstava, kruna i zastava, danas umire od tišine onih koji su trebali da govore. To nije tišina skromnosti, već tišina komfora. Niko ne želi da izgubi poziciju, grant, projekat ili gostovanje na nekoj konferenciji. Pa zato ćuti. I dok šuti – nestaje duh Bosne. Nestaje pamćenje o Bošnjanima, o Bosanskoj crkvi, o stećcima, o žrtvama, o jeziku koji su prepisivali monasi i pjesnici.

A kad neko progovori – odmah ga proglase “radikalom”. Zato što više boli istina iz usta jednog poštenog čovjeka nego stotinu poltronskih govora sa pozivima na “regionalno razumijevanje”. Jer “razumijevanje” u tom kontekstu uvijek znači isto: zaboravi ko si, da bi bio prihvaćen.

Bošnjaci ne trebaju nove političare, nego nove intelektualce. One koji znaju da pero može biti jače od mača samo ako ga vodi savjest. One koji neće bježati od svog naroda da bi ga “objasnili” drugima. One koji će govoriti istinu i kada ona nije moderna. Jer ako narod ne zna svoju istinu, znaće mu je drugi – i to će ga koštati postojanja.

Vrijeme je da se prestane s kultom “neutralnosti”. Neutralnost između istine i laži je saučesništvo. Neutralnost između naroda i njegovih negatora je izdaja. Intelektualac koji ne stane uz narod kad mu brišu ime – nije neutralan, nego koristan tuđim interesima.

Bosna ne traži od svojih učenih sinova i kćeri da budu nacionalisti, nego da budu pravedni. Da govore ono što jeste, a ne ono što prolazi u akademskim salonima. Da budu most – ali most koji ima oba kraja u Bosni, ne u tuđim ideološkim centrima.

Jer ako intelektualci ne budu svjetionici, narod će se vraćati mraku. A u mraku, svaki narod izgleda isto – bezličan, tih i lako zaboravljen.