Podgoricom su ovih dana ponovo odjekivali uzvici koji paraju srce svakome ko pamti iole istoriju krvi na ovim prostorima: „Ubij, ubij Turčina!“, „Zakolji Turčina da ne postoji!“. Te riječi, te psovke civilizaciji, ne pripadaju ni 21. vijeku, ni Crnoj Gori koja se ponosi antifašizmom, već tamnom ponoru balkanskih noćnih mora — onom istom iz kojeg su se 1995. prolomili zločinački uzvici Ratka Mladića: „Napokon je došao trenutak da se Turcima osvetimo!“

To nije bio samo govor mržnje, to je bio prolog genocida. I zato danas, kada se tri decenije kasnije u srcu Crne Gore ponovo urlika protiv „Turaka“, svaki razumni čovjek mora osjetiti istu jezu, isti prepoznatljivi otrov koji je već jednom potopio hiljade nevinih života u Srebrenici, Višegradu, Foči, Prijedoru.

To nije folklor, to nije nacionalni ponos — to je fašizam pod guslama, to je šovinizam obučen u Njegošev jezik i maskiran u „tradiciju“. Kada neko viče „Ubij Turčina“, on ne misli na Osmansko carstvo, nego na svog komšiju, na svog sugrađanina, na svakog muslimana koji se danas usudi postojati i disati isto vazduh slobode.

I nije slučajno da se sve to događa baš u Crnoj Gori, zemlji iz koje su ponikli i Milošević i Karadžić, zemlji koja i danas, umjesto da se suoči sa svojim sjenkama, često nalazi opravdanje u „mitu“ i „junačkoj pjesmi“. Nije ni slučajno da se ti povici poklapaju s političkim usponom onih koji bi najradije poništili i Srebrenicu i svaku riječ odgovornosti.

Crna Gora mora odlučiti: hoće li ostati bastion multietničkog sklada i evropskih vrijednosti, ili će postati eho-zid za mržnju, kletve i pozive na pokolj. Jer ono što se čulo na ulicama Podgorice nije samo ispad huligana — to je zvono opomene, jasan znak da mržnja nikada nije umrla, već samo čeka trenutak slabosti da ponovo eksplodira.

Ćutanje je saučesništvo. Svaki političar, svaka institucija, svaka zajednica koja ne digne glas protiv ovakvih ispada — zapravo ih podržava.

Zato, u ime svih onih čije su kosti već jednom pokrile Balkan, u ime pravde i čovječnosti, moramo reći: nikada više!
Nikada više „Turčin“ neće biti sinonim za neprijatelja. Nikada više se gusle neće koristiti da prate krv.

Jer ko ćuti dok drugi urliče „Ubij!“, taj već udara ruku na nož.