U uvodu kolumne o fenomenu „Milorad Dodik“ ispričat ću vam jednu istinitu priču za koju sam siguran da je zna malo čitatelja. U Gvatemali su u martu 1958. održani izbori na kojima je za predsjednika te banana republike izabran general Miguel Ydígoras Fuentes. Njegova vlada je doživjela kontinuirane korupcijske skandale. Demonstracije i protesti protiv vlade i protiv izbornih prevara bili su uobičajeni tokom njegove administracije. Ovaj predsjednik služio je američkim interesima i blisko je sarađivao sa CIA-om ali ga Amerikanci nisu htjeli spasiti i on je svrgnut u puču generala Azurdije u martu 1963. godine. Još mnogo je bilo ovakvih diktatora i predsjednika, a ima i sada. Postoje sličnosti i razlike između dvojice „caudilla“ Dodika i spomenutog i inih generala. Sličnosti su što su obojica autoritarni i beskrupulozni i nisu birali (ne biraju) sredstva da ostanu na vlasti. Sličnosti se ogledaju u tome da su obojica imali korupcionaške skandale, a razlika je ta što bosansko-srpski „lider“ ipak nije doživio javne proteste protiv sebe i svoje vlasti koju je instrumentalizirao do krajnjih granica. Opoziciju je stalno uspjevao razjedinjavati i tako je učiniti krajnje neefikasnom. Isto je bilo i s narodom kojeg Dodik vrti oko malog prsta. On je uspijevao, kao i danas, raznim mahinacijama i trikovima preveslati svoje mecene, koje je pretvarao u protivnike, pa ponovo u svoje mecene. Konkretno radi se vjerovatno o posljednjoj nagodbi sa administracijom SAD, kojom je počelo ukidanje sankcija uvedenih od administracije, a po svemu sudeći narednih dana bi sankcije mogle biti ukinute i njemu samom. Nakon toga slijedi otplaćivanje duga. Šta je Dodik obećao Amerikancima? Da je dao „svoju riječ“ u to nema nikakve sumnje. Ovo je vidljivo i na osnovu njegovog smirenog obraćanja novinarima i podilaženjem Trumpu. Naznačio je razlike između ove i Bidenove administracije riječima: “danas je mnogo lakše, jer dolaskom Trumpa to ne izgleda više tako loše“. Ovdje treba imati u vidu i tek završenu posjetu Željke Cvijanović Americi iako je imala status lica sa američke crne liste. Ova samozatajna posjeta je imala za cilj da omekša stavove Amerikanaca u odnosu na Dodika i njegovu isključivu i bahatu politiku, koja je tangirala sami vrh američke diplomatske službe u BiH. U istom kontekstu treba posmatrati i nedavnu posjetu zamjenika ministra odbrane BiH Bruxellesu a koji je kadar SNSD. Ovdje, svakako, nije slučajna činjenica što SAD nemaju svog ambasadora u BiH već duže vrijeme i što poslove obavlja otpravnik poslova. Ovim Washington želi nešto poručiti svim učesnicima bh. zbilje. Kao prvo, Amerikanci su očigledno pozdravili promjene u RS koje su vidljive poništavanjem svega, odnosno poništavanjem svih zakona koji su usvojeni od 2023. i predstavljali su „bastion nacionalnih interesa“ i to su bile crvene linije kako su tvrdili iz SNSD. One su bile uperene protiv države, što formalno posmatrajući i nije tako važno, jer ih je već Ustavni sud stavio van snage, ali je suštinski bitno. To su Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, Izborni zakon RS, Zakon o neprimjenjivanju Zakona i zabrani djelovanja vanustavnih institucija BiH, Zakon o dopuni Krivičnog zakona RS, Zakon o VSTS-u, Zakon o nepokretnoj imovini, a ovim prestaju da važe i zakoni zbog kojih je Dodik osuđen. Tako su se njeni akteri posuli pepelom i kao da se ništa nije dogodilo, a opravdanje su našli u samoj Americi, što se vidi po izjavi Cvijanovićke na platformi „X“: „Ako se u Americi poništavaju štetne posljedice Bidenove ere, zašto mi to ne bismo mogli u BiH“. Opozicija je ovo naravno označila kapitulacijom aktuelne vlasti. Sada će vrlo vjerovatno (uskoro) uslijediti odluka o ukidanju američkih sankcija Dodiku, samo nisam siguran da li će to biti potpuno „oslobođenje“ od sankcija ili sa nekim rezervama, jer Dodik mora uraditi neke „prioritete“ koji su mu postavljeni od administracije, pri čemu Amerikanci sada znaju njegove maherluke. Makar se i formalno, iako nerado, morao odreći uloge predsjednika RS-a jasno je da on i dalje vrši tu ulogu. Nastavio je da se vozika helikopterom i zadržao je službeni status. No, čini se da je stjeran u kut i da uskoro treba očekivati usvajanje budžeta koji je dosada opstruiran od poslanika iz manjeg bh. entiteta, ali tu je i imenovanje glavnog pregovarača, usvajanje evropskih zakona. Tek će pokazati koliko je i da li je uopće Dodik legao na „američku rudu“ prije svega u vezi ruskog plina, koji Amerikanci stavljaju u prioritet u odvajanja evropskih potrošača od ruske zavisnosti. Kada i ako se javno distancira od Rusa pokazat će se da li je sve vrijeme ovo bila zaštita privatnog bisniza, iako je to jasno kao dan. Takvim političarima, u principu kameleonima, neće biti teško pronaći razloge za zaštitu vlastite „zadnjice“, jer je Dodiku na raspolaganju bezoblična amorfna masa (poslanici) za meljanje u entitetskom parlamentu i neće biti nikakvih problema u njenom ubjeđivanju da se povinuju mišljenju svog gospodara. Teze kojih smo se naslušali u federalnoj štampi o skorom Dodikovom raskolu sa Cvijanovićkom samo su špekulacije bez osnova. Cilj SNSD-a je pobijediti na izborima za predsjednika Republike, jer znaju gdje će se naći poslije prve izgubljene bitke. Izgube li izbore slijedi im kolektivni stromoglav, a to niko od vladajućih ne želi, ma koliko ima različitih mišljenja. Gledanje opozicije je sasvim drugačije. Oni ovo posmatraju kao američku nedosljednost. Ne pitaju se šta su oni sami učinili, prije svih Draško Stanivuković, koji je do jučer cijepao opoziciju a sada su mu puna usta prekora što je Dodik dao „50 miliona naših para da bi sebe, svoje ljude i njihove zadnjice spasio“. Veli, šta „mi sada imamo od toga... imamo izgubljenu čast i moral kod naroda“. Ipak, mlađahni Draško je igrač ispod Dodikovog nivoa. Dodik je često i hazarder. Prije nekoliko dana kada je objelodanjeno da su Amerikanci progledali kroz prste njegovim saradnicima i da će vjerovatno i njemu, izjavio je da je glavna tema sarajevske političke „sećije“ kako vazdignuti muslimanstvo a srušiti hrišćanstvo. Pas s maslom ne bi pojeo šta je sve spreman izvaliti ovaj čovjek, koji zna da se služi politikom toplo-hladno i koji neprekidno radi na narušavanju međunacionalnih odnosa. Ipak, po mome mišljenju, bez obzira na okretanje SAD u pravcu „pomilovanja“ Dodika & comp ovo je pobjeda institucija države. Diplomatski pritisci, djelovanje Ustavnog suda, OHR-a, ali i diplomatska aktivnost, posebno na vanjskom planu, bili su ključni, jer su uspjeli uvesti međunarodnu zajednicu u bit problema i objasniti efikasno pokušaje podrivanja Dejtona. Ovo je izgubljena Dodikova bitka što se vidi iz činjenice da nije ostvario svoje ključne zahtjeve u smislu eliminacije države i pored nastojanja njegovih poslušnika u posljednjih nekoliko mjeseci. Ovo je potvrda američke dosljednosti prema BiH. Ne vidim da se politika Washingtona nešto promijenila kontra BiH već naprotiv vidim suprotan znak kojim se vraća posrnula RS u okvire dejtonske Bosne i Hercegovine.