Kolumne
SVJETIONIK BOŠNJAČKE MISLI - RAHMETLI AKADEMIK, PROF. DR. MUHAMED FILIPOVIĆ (1929–2020)
|
|
Autor: Džebrail Bajramović
Objavljeno: 26. October 2025. 20:10:13
Postoje ljudi čiji život nadživi njihovo vrijeme. Oni ne odlaze tiho, jer njihova riječ i djelo ostanu da nas opominju i usmjeravaju.
Jedan od takvih bio je rahmetli akademik, prof. dr. Muhamed Filipović — filozof, mislilac, naučnik i moralni autoritet čije je ime utkano u temelje savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke misli.
Preselio je na Ahiret 26. oktobra 2020. godine, ali njegova riječ i danas živi među nama, kao svjetionik u vremenima tame i kolektivnog zaborava.
Susret koji je ostavio trag
Imao sam čast i privilegiju da rahmetli Akademika lično upoznam još 2006. godine. Kada je mnogo godina kasnije pročitao rukopis moje knjige „Bošnjački demokratski izazovi“, prihvatio je da napiše recenziju i time ostavi trag koji je za mene imao neprocjenjivu vrijednost — ne samo kao priznanje, nego kao poruku i smjernicu.
Upoznavanjem njega sve više sam spoznavao Bosnu, Bošnjake i naše istinske prvake — one tihe, prave, vrijedne ljude duha i znanja koji su u tišini stvarali, a rijetko dobijali prostor da njihova misao postane dio javnog i društvenog toka.
Nažalost, tada kao i sada, akademska zajednica je maćehinski zapostavljena od države, od onih koji kroje politiku podjela, izdaje i prodaje.
Danas, više nego ikad, živimo u vremenu u kojem ima više citata političara, komičara i površnih komentatora, nego riječi naših uzora i svjetionika bošnjačke mudrosti.
Vrijeme će pokazati da mi u Bosni gajimo kulturu sjećanja kao narativ, ali da nam, nažalost, nedostaje kultura pamćenja — ono trajno, duboko, odgovorno sjećanje koje nas čini narodom, a ne publikom prolaznih događaja.
Njegova recenzija bila je ogledalo njegove širine, hrabrosti i istinskog razumijevanja duha našeg naroda.
Napisao je tada:
“Smatram da je iskustvo života u jednoj zemlji poznatoj po osobenoj demokratiji moglo biti osnova da se neke pojave u našem socijalnom ambijentu jasnije vide i da se eventualno sagledaju mogućnosti razvoja koje kod nas nisu poznate, a mogu biti od koristi za razvoj naše zemlje.”
To nije bila puka akademska rečenica – to je bila poruka čovjeka koji vjeruje da svaka misao može biti korak prema boljitku.
Rahmetli Filipović je i u toj recenziji pokazao ono što ga je činilo posebnim: bio je jedan od rijetkih slobodnih intelektualaca koji se nije bojao napisati i reći ono što boli Bosnu i Bošnjake.
Njegova istina nije bila politički uglađena, nego ljudski čista.
U drugom dijelu recenzije, govoreći o mojoj knjizi, napisao je:
“Bajramovićevo djelo nije historiografsko ni istraživačko, nego predstavlja pokušaj samorazjašnjenja i tumačenja stanja u kojem se nalazi bošnjački narod.”
Te riječi sam tada doživio kao poziv na trajnu introspekciju — da prije nego mijenjamo svijet, moramo znati ko smo mi sami.
Kasnije je u svojoj analizi dodao i sljedeće:
“Bajramović je izuzetno privržen ideji prava bošnjačkog naroda na njegovu zemlju, državu i jednakost sa svim ostalim narodima.”
Taj sud, koji dolazi iz pera akademika Filipovića, bio je za mene najveća potvrda da borba za dostojanstvo i jednakost nije samo politička, nego moralna i duhovna obaveza svakog čovjeka koji voli Bosnu.
Misao koja traje
Rahmetli akademik Filipović je generacijama ostavio ne samo knjige, nego i moralni kompas.
U vremenu kada su mnogi ćutali, on je govorio.
U vremenu kada su mnogi pristajali, on se uspravljao.
Bio je glas razuma među bukom populizma i straha.
Njegova misao nije bila protiv drugih — bila je za istinu, za pravednost, za dostojanstvo.
Znao je da Bosnu ne brane samo vojske, nego i ideje.
Zato je njegov rad bio borba — tiha, misaona, ali neumoljiva.
U svakoj rečenici akademika Filipovića odzvanjala je vjera da Bosna i Bošnjaci imaju smisao samo ako ostanu slobodni u duhu i u savjesti.
Danas, kad se sjećamo dana kada nas je napustio, ne govorimo samo o njegovoj smrti — govorimo o njegovom životu koji je postao amanet.
Amanet da mislimo, da pišemo, da govorimo — i da nikad ne zaboravimo da sloboda počinje u glavi.
“Pisac ovih redova uvjeren je,” napisao je tada, “da ovo djelo zaslužuje pažnju i da ga treba objaviti.”
Te riječi danas čitam kao njegovu poruku svima nama: da nikada ne prestanemo vjerovati u snagu riječi, misli i istine.
Epitaf i pouka
Rahmetli akademik, prof. dr. Muhamed Filipović, bio je i ostao mjera dostojanstva bošnjačkog intelektualca.
Njegov život bio je dokaz da se čovjek može boriti za istinu, a da ostane dostojanstven; da se može voljeti Bosna bez mržnje prema drugima; i da je znanje dužnost, a ne privilegija.
Njegovo pero je bilo oružje plemenitih, a njegova misao zakletva onih koji vjeruju u Bosnu kao ideju, a ne samo kao geografiju.
Neka mu se Allah, dž.š., smiluje, podari Džennet i nagradi ga za svaku misao kojom je čuvao obraz svoga naroda.
Amin!
Goražde, 26. oktobar 2025.
Jedan od takvih bio je rahmetli akademik, prof. dr. Muhamed Filipović — filozof, mislilac, naučnik i moralni autoritet čije je ime utkano u temelje savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke misli.
Preselio je na Ahiret 26. oktobra 2020. godine, ali njegova riječ i danas živi među nama, kao svjetionik u vremenima tame i kolektivnog zaborava.
Imao sam čast i privilegiju da rahmetli Akademika lično upoznam još 2006. godine. Kada je mnogo godina kasnije pročitao rukopis moje knjige „Bošnjački demokratski izazovi“, prihvatio je da napiše recenziju i time ostavi trag koji je za mene imao neprocjenjivu vrijednost — ne samo kao priznanje, nego kao poruku i smjernicu.
Upoznavanjem njega sve više sam spoznavao Bosnu, Bošnjake i naše istinske prvake — one tihe, prave, vrijedne ljude duha i znanja koji su u tišini stvarali, a rijetko dobijali prostor da njihova misao postane dio javnog i društvenog toka.
Nažalost, tada kao i sada, akademska zajednica je maćehinski zapostavljena od države, od onih koji kroje politiku podjela, izdaje i prodaje.
Danas, više nego ikad, živimo u vremenu u kojem ima više citata političara, komičara i površnih komentatora, nego riječi naših uzora i svjetionika bošnjačke mudrosti.
Vrijeme će pokazati da mi u Bosni gajimo kulturu sjećanja kao narativ, ali da nam, nažalost, nedostaje kultura pamćenja — ono trajno, duboko, odgovorno sjećanje koje nas čini narodom, a ne publikom prolaznih događaja.
Njegova recenzija bila je ogledalo njegove širine, hrabrosti i istinskog razumijevanja duha našeg naroda.
Napisao je tada:
“Smatram da je iskustvo života u jednoj zemlji poznatoj po osobenoj demokratiji moglo biti osnova da se neke pojave u našem socijalnom ambijentu jasnije vide i da se eventualno sagledaju mogućnosti razvoja koje kod nas nisu poznate, a mogu biti od koristi za razvoj naše zemlje.”
To nije bila puka akademska rečenica – to je bila poruka čovjeka koji vjeruje da svaka misao može biti korak prema boljitku.
Rahmetli Filipović je i u toj recenziji pokazao ono što ga je činilo posebnim: bio je jedan od rijetkih slobodnih intelektualaca koji se nije bojao napisati i reći ono što boli Bosnu i Bošnjake.
Njegova istina nije bila politički uglađena, nego ljudski čista.
U drugom dijelu recenzije, govoreći o mojoj knjizi, napisao je:
“Bajramovićevo djelo nije historiografsko ni istraživačko, nego predstavlja pokušaj samorazjašnjenja i tumačenja stanja u kojem se nalazi bošnjački narod.”
Te riječi sam tada doživio kao poziv na trajnu introspekciju — da prije nego mijenjamo svijet, moramo znati ko smo mi sami.
Kasnije je u svojoj analizi dodao i sljedeće:
“Bajramović je izuzetno privržen ideji prava bošnjačkog naroda na njegovu zemlju, državu i jednakost sa svim ostalim narodima.”
Taj sud, koji dolazi iz pera akademika Filipovića, bio je za mene najveća potvrda da borba za dostojanstvo i jednakost nije samo politička, nego moralna i duhovna obaveza svakog čovjeka koji voli Bosnu.
Rahmetli akademik Filipović je generacijama ostavio ne samo knjige, nego i moralni kompas.
U vremenu kada su mnogi ćutali, on je govorio.
U vremenu kada su mnogi pristajali, on se uspravljao.
Bio je glas razuma među bukom populizma i straha.
Njegova misao nije bila protiv drugih — bila je za istinu, za pravednost, za dostojanstvo.
Znao je da Bosnu ne brane samo vojske, nego i ideje.
Zato je njegov rad bio borba — tiha, misaona, ali neumoljiva.
U svakoj rečenici akademika Filipovića odzvanjala je vjera da Bosna i Bošnjaci imaju smisao samo ako ostanu slobodni u duhu i u savjesti.
Danas, kad se sjećamo dana kada nas je napustio, ne govorimo samo o njegovoj smrti — govorimo o njegovom životu koji je postao amanet.
Amanet da mislimo, da pišemo, da govorimo — i da nikad ne zaboravimo da sloboda počinje u glavi.
“Pisac ovih redova uvjeren je,” napisao je tada, “da ovo djelo zaslužuje pažnju i da ga treba objaviti.”
Te riječi danas čitam kao njegovu poruku svima nama: da nikada ne prestanemo vjerovati u snagu riječi, misli i istine.
Rahmetli akademik, prof. dr. Muhamed Filipović, bio je i ostao mjera dostojanstva bošnjačkog intelektualca.
Njegov život bio je dokaz da se čovjek može boriti za istinu, a da ostane dostojanstven; da se može voljeti Bosna bez mržnje prema drugima; i da je znanje dužnost, a ne privilegija.
Njegovo pero je bilo oružje plemenitih, a njegova misao zakletva onih koji vjeruju u Bosnu kao ideju, a ne samo kao geografiju.
Neka mu se Allah, dž.š., smiluje, podari Džennet i nagradi ga za svaku misao kojom je čuvao obraz svoga naroda.
Amin!
Goražde, 26. oktobar 2025.
