Uvijek je Rožaje davalo i daje one skromne ljude insane koji rijetko govore o sebi, a još rjeđe o svojim vrlinama. Njihova skromnost nije izbor nego sudbina. Ne hvale se jer su naučili da vrijednost ne treba dokazivati. U njima sve što je veliko živi u skromnosti i baš zato traje duže od riječi. “Slikar konstruiše, fotograf otkriva,” zapisala je Susan Sontag. A Damir otkriva. Otkriva ono što mi često previdimo sj śenku koja pada preko kamene avlije, trag svjetlosti na vodi, osmijeh koji je ostao u śećanju jedne ulice. Njegova kamera ne bilježi samo prizore ona pamti ośećaje.

A možda ga najbolje opisuje misao fotografkinje Susan Meiselas: “Kamera je izgovor da budete neđe đe inače ne pripadate. To mi daje ujedno i tačku spajanja i tačku razdvajanja.” I zaista, kroz objektiv Damirove kamere vidi se to isto spoj i razdvajanje. Spoj između prošlog i sadašnjeg Rožaja, između mira i govora. A razdvajanje ono blago, nenametljivo između svijeta koji gleda i svijeta koji ośeća. Za Damira fotografija nije zanat nego ispovijest. Svaki kadar je razgovor s vremenom, svaka slika način da zaustavi zaborav. Njegov objektiv ne lovi ljepotu, on je vraća tamo đe pripada čovjeku. U njegovim fotografijama žive slike koje “pišu” čudnovatom snagomplanine, oblaci što se nadvijaju nad Hajlom kao da kriju njenu drevnu tajnu, i vode Ibra što se u ogledalu zore, prelijevaju poput misli koje traže smiraj. Sve u tim prizorima ima svoju snagu i svoj glas onu zaboravljenu a ponekad prećutanu priču zavičaja koju razumiju samo oni što su rođeni među planinama i maglama na njneim obroncima omarima i jelama.

Planina kao inspiracija: Damir Skarep

Ali njegov najdublji trag ostaje u filmu „Rožaje kasaba koje više nema“. Damirov film nije nostalgična priča, već precizno, emotivno i pošteno svjedočanstvo o gradu koji se mijenja. Svaka scena nosi miris prošlog vremena i ličnu snagu śećanja onog Rožaja u kojem su ljudi bili bliži, a riječi imale snagu gorštačku i intelektualnu. Damirov film ne govori riječima govori pogledom. Kamera mu diše, zastane, zaćuti, kao da se boji da poremeti ono što snima. U toj rediteljskoj borbi živi njegova istina. Njegovo oko ne hvata prizore, već tragove duše ono pamti ono što je bilo i naslućuje ono što će biti. Njegov kadar je pokušaj da se vrijeme prevari, da se zadrži makar jedan dah ljepote prije nego nestane. Kada Damir usmjeri objektiv prema svom gradu, on ga ne snima on ga ovjekovječuje. Svaki kadar je izgovor da se vrati tamo đe pripada, da ostane uz rijeku, uz kamen, uz lice starca koji gleda niz ulicu. U njegovom pogledu ima nostalgije, ali i hrabrosti. Jer nije lako gledati kako se ono što voliš mijenja pred tobom, i ostati vjeran ljepoti, a ta ljepota je u oku posmatrača.

Mnoge je knjige Damir oblikovao svojim dizajnom onom atentičnom dušom Crne Gore i onom ljepotom koja nije samo između korica, već i na njima samima. U njegovim naslovnicama ima nečega što prevazilazi zanat ośeća se poštovanje prema riječi, prema autoru, prema knjizi kao živom biću. On ne oblikuje površinu, već smisao. U svakoj liniji, boji i śenki ima dio njegove unutrašnje refleksije miris planine, romorenje rijeke, trag prsta koji poznaje papir kao što čovjek poznaje lice voljenog.

Kao što je Rolan Bart zapisao u “Camera Lucida”, fotografija je svjedok postojanja. Tako i Damirov dizajn śedoči da svaka knjiga ima svoje lice, ritam i život. Korice nisu granica, već horizont koji širi tekst i poziva pogled da nastavi čitanje očima.

U njegovim radovima ima i one blagosti Sandžaka one jednostavne, a postojane ljepote što spaja različitosti. On oblikuje knjige kao što majstor oblikuje kamen s mjerom, strpljenjem i poštovanjem. U tome je njegova snaga da ono što je napisano postane viđeno, a ono što je viđeno postane zapamćeno. Kada uzmeš knjigu koju je Damir dotakao, ośetiš da u rukama držiš jedan život. Držiš duh prostora i čovjeka, mir i snagu zavičaja, Crnu Goru u njenoj skromnosti, patnji veličanstvenosti i svjetlosti. Držiš dokaz da je ljepota uvijek tamo đe postoji istina.

Na kraju, reći ću ono što Damir gradi nije slika knjige, već njena misaona arhitektura. U tom prostoru oblik misli, a riječ dobija tijelo. Tamo đe granice ne postoje, dizajn postaje metafora postojanja način da se smisao vidi prije nego što se pročita. I možda je baš u tome tajna njegovog rada da pokaže kako ljepota ne živi u savršenstvu, već u onome što traje.

Damir Skarep zaslužuje ovaj tekst jer je svojim radom pokazao da stvarna vrijednost umjetnosti nije u vidljivosti, već u posvećenosti. On je dokaz da i u malom gradu, daleko od “metropola” mogu nastajati velika djela. Njegove fotografije i filmovi nisu samo svjedočanstvo prostora iz kog dolazi, već izraz poštovanja prema ljudima i životu. Njegov doprinos kulturi Rožaja i Crne Gore je značajan. Zato mu pripada ovo slovo, kao znak zahvalnosti onima koji žive, rade i stvaraju, a mijenjaju svijet svjetlom koje nose u sebi. A ON GA IMA ZA SVE NAS!!!