Nadrealistična šatra nastala prije više od trideset godina čini se u posljednje vrijeme postaje realnost u društvu sveznajućih profesora, samozvanih akademika i doktora nauka sa benzinske crpke, jer su tamo “crpili” ponašanje, nikako znanje, koje sada demonstriraju svugdje, pa još i hvatanju zmije u parlamentu.

Ovdje se neću baviti pojedincima nego tendencijom da se Bošnjaci ubijani fizički i psihički pa ako hoćete i državotvorno, po svaku cijenu iznova “kulturološko-historijski inficiraju” jer samo je ono što ovi kažu znanje. Kako izmiče okvirima ličnog jer zadire u bit i postojanje jednog cijelog naroda, u ovom slučaju Bošnjaka, krivom interpretacijom makar dolazila od “svjeckih” doktora nauka, akademika ili onih koji tek trebaju potvrditi da su golom rukom uhvatili vrh znanja, a ustvari uhvatili sadržinu ispod šešira Nasrudin hodže u jednoj anegdoti, plasira se teza da je fašista i nobelovac taze sišao s neba. Ruke mu pune dobrote pa rasipa na sve strane, baška dijeli nama Bošnjacima koji bi još trebali za Boga znati. Ostalo mu hatur što nije za života bio dobar, a nije, kada je pisao pismo prijatelju da treba oko Višegrada vodu zatrovati a djevojke razdjevičiti, jer nas toliko mrzio u taj vakat. Ali, što bi akademici, profesori raznih fela tu “malu mrlju zla” za ovako brojan narod koji i nakon jedanaest genocida opstaje najbrojniji u Bosni i Hercegovini, nešto zamjerili fašisti i nobelovcu. Lakše je pričati kako je sišao s neba, kako hoda šeherom i pjeva “Kad ja pođoh na Bembašu.”

Još će reći, kako je plaho volio Halida!

Toliko gebelsovine ni SANU nije mogla smisliti a beli smišlja evo stotinu godina kroz različite projekte velikosrpske raspamećenosti koja polahko, baš kao rijeka Misisipi, svoje brojne krakove laži, mržnje i potvore, završava u jednom ušću, zvanom Beograd. Nije majka znala da će odgojiti četnika, inače bi ga karala na vakat. Otišao jadnik u Beograd nadajući se haremu a završio na staništu muha. Iako predan mržnji spram Bošnjaka đe su mu korjeni, nabrijani (po)četnik nije se proslavio. Presušilo mu pero. Tako i sarajevski režiser koji je sanjao “oskara” u zadnje vrijeme dobija račune na naplatu. Biće da je u službi svog novog imena. Nije znao ni pisac izvrsnog romana “Ponornica” kada se kao begovsko dijete sav dao u službu SANU mašinerije. Nije dobio nagradu jer je “Dobrica otac srpske nacije” rekao NE! Pisac se razbolio i ubrzo umro. Džaba je sinu nadjenuo ime Vuk, nije opstao među vukovima. Šta nam to govori? Da svi nabrojani imaju jedan zajednički imenilac. Da naša šutnja najbolji je fermen odobravanja gadosti koje čine ti intelektualci koji su na budžetu države Bosne i Hercegovine kojoj mi Bošnjaci kao najbrojniji i naj odaniji uredno plaćamo porez. Hoćemo li šutiti? Ne!

Potpun svjestan posljedica, prošle godine sam odbio prisustvovati promociji knjige u kojoj se vrlo pohvalno govori o mom romanu, samo zato što se to odvijalo u okviru sjećanja na fašistu i nobelovca. Uslijedio je prekid prijateljstva od strane autorice knjige i promotora, inače hodže što u mihrab ne svraća. Još mi zaprijetio Bogom kao da jadnik baš on asistira u tim nebeskim prostranstvima. Prozivke afirmisanih i registrovanih pisaca. Neka!

Svi, akademici, profesori, pisci, novinari, hodže i džabahljebovići, koji se stavili u službu te mašinerije vremenom postanu ono što zapravo jeste njihov stvarni domet, jedno veliko ništa. Kako to jedan pametan insan primijeti, to su nastavljači pleta u pletivu fašiste nobelovca, čija osnova ili ti glavna pređa je u Beogradu. Ubijeđeni da će se tako za njih bolje čuti. Kao drekavac iz komšiluka koji se iz Beograda vratio sa imenom malog praseta, jadnik u blatu a konta “zvezda”. Sebičnost koja je očita, pokazuje da misle više o sebi nego o onom što rade. Uvjereni, ili im je tako suflirano od nalogodavacada, da će lakše utabati put kojim hode, oni ne vide da su na stranputici kojoj će ako Bog da vrijeme svjedočiti. Makjaveli za njih ima odgovor, samo što oni nemaju niti svoj cilj a sami su sredstvo u tuđim rukama. Žalosno.

Kada si duhovno prazan, tvoja intelektualna riznica je instrument u rukama moćnika zarad mrvu ugode, nazovimo to interesom. U konstalaciji takvih odnosa, nositelj intelekta zveči ko prazna ambalaža, pa svaki udar vjetra može proizvesti neki zvuk ali ne i muziku. Džaba im etiketa. Tako se staviti pod mahramu kao obilježje žene u islamu i govoriti hvalospjev o fašisti nobelovcu, ravno je zločinu spram vlastitog bića ali i ummeta kojem pripada. Da je uzela u rad bosanskohercegovačke pisce, koji se uzgred pišu Bošnjacima, kroz njihove patnje, zatvaranja i ubistva, saznala bi mnogo više o sebi. Iza njih nisu ostala djela mržnje. Naprotiv!

Nije uzela, jer to otvara temu svirepog ubijanja pisaca Bošnjaka koji se usudili da govore i pišu o dva milenija postojanja Bosne i bosanskom jeziku kao najstarijem na prostoru Balkana, skoro stoljeće zabranjenom.

Kako se u glavama nabrojanih akademika, profesora pa i one pod mahramom dešava sve češće silaženje fašiste s neba u liku njima dragog anđela, haj ga znaj, morebit nekom dođe i sa prstenom. Profesor koji je čovjeka, neću govoriti o njegovim referencama, ničim izazvan nazvao govnetom a taj čovjek ima više vremena provedenog u logoru nego profesor u korisnom promišljanju, samo je slika istog kako je ugazio u pseći izmet. Dalje nije odmakao, na žalost. Vrijeme je da profesor čim prije stane pred ogledalo i onako nivoom na kojem jeste kaže sebi “Zmiju ga loma profesore!” Dok nije narasla u veliku, onda priča zadžaba.

Biće da je i profesor koji prazninu duše, o vjerovanju neću jer ono je svakom ponaosob ostavljeno da Bog o tome sudi, svoje frustracije nadomješta pričom kako je fašista i nobelovac volio baš sevdalinku “Kad ja pođoh na Bembašu.” Zadnji rat je pokazao kako smo umirali od njegove ljubavi. Pametnom dosta!