Oskar Panizza (1853–1921) je bio njemački pisac, poznat po tome što je pisao sjajne kratke priče.

Neke od tih priča bile su satiričnog karaktera, ali je sama poruka bile zapravo kritika određenim ličnostima ili dijelu građanskog društva.

U jednoj takvoj satiričnoj priči Panizza je opisao jednog Jevreja, koji je našao sebe u moru stereotipa o Jevrejima i izabrao da bude jedan od njih.

Riješen da se po svaku cijenu oslobodi svog jevrejskog identiteta, za početak je uz pomoć estetske hirurgije promijenio svoju kompletnu fizionomiju.

Kada je pronađena transfuzija krvi, iz razloga što je jevrejska krv imala religiozni i rasistički kontekst, pokušao je izmijeniti čak i svoju krv.

On je bio bogat i mogao je sve to financirati.

U jednoj njemačkoj višoj školi kasnije je upisao njemački jezik i to onaj koji je važio za službeni, kako bi što brže zaboravio svoj jidiš, jezik sa jakim jevrejskim naglaskom, kojim su govorili evropski Jevreji.

Na kraju je našao i Njemicu sa kojom se vjerio i nedugo zatim organizovao je svoju svadbu.
Međutim tokom prve bračne noći, nečim jako iznerviran, on je opsovao na svom strarom jidiškom jeziku, što je mladu šokiralo do te mjere, pa je digla toliku galamu da je mladoženja morao pobjeći prije nego njena familija ukapira podvalu.

Panizza je ovu priču završio još jednom satiričkom opaskom, kako je mladoženja zanesen svojim planom zaboravio da je osunećen, i kako je imao sreću što se sve završilo samo na psovci na njegovom jidiškom jeziku.

Međutim kako njemački nacisti nisu razumjeli metaforu i nisu imali nimalo smisla za humor, oni su kasnije ovu satiričnu priču Oskara Panizze zloupotrijebili u propagandne svrhe, tumačeći je kao dokaz protiv Jevreja, a nikako kao Panizzinu kritiku jednom čovjeku, koji je po svaku cijenu htio pobjeći od svog identiteta.

U novije vrijeme najpoznatiji čovjek koji se po svaku cijenu htio otarasiti svog crnačkog identiteta bio je poznati pop pjevač Majkl Džekson.

Džekson je promijenio boju svoje kože i mnogim estetskim operacijama modelirao svoje lice tako dugo, sve dok nije izgledao bijelac.

To ga je na kraju koštalo života, jer je dugo vremena uzimao jake lijekove na bazi opijata, kojima je umirivao bolove. Na kraju je usljed prevelike doze tih opijata umro, ali ga bijelci nikada nisu prihvatili kao bijelog čovjeka.

Za njih je on ostao samo crnac koji je imao nekih svojih psihičkih problema i trauma iz djetinjstva.

Čitajući ovu priču na pamet mi padoše neki naši bosanskohercegovački akademici, koji su nekako odjednom osjetili neku tjeskobu i netrpeljivost prema svom narodnom imenu Bošnjak i prema Islamu, što zapravo predstavlja njihov identitet.

Slušajući njihove rasprave i teze bez pokrića, koje su se mogle slušati i gledati sa raznih TV sijela i sjedeljki, neko je mogao sve to protumačiti kao isprazna nadgornjavanja, dvosmislenih muljanja historijskih dokaza i pokušaja da se oni zbrišu pod tepih.

Dok bi rijetko ko pomislio da se kod tih ljudi radi o krizi identiteta, onoj istoj o kojoj je Oskar Panizza davno pisao.

Nalazim da je zbog toga bolje, što to apsurdno poricanje imena Bošnjak od strane nekih akademika, nije naišlo na neko šire intersovanje, niti je bilo snažnijih protesta i galame od strane Bošnjaka, koje se možda očekivalo. Jer, da je bilo nekih incidenata ostalo bi duže upamćeno.

Mada nije isključeno, da bi u nekim drugim vremenima i prilikama, neki novi dušmani, mogli uzeti baš to poricanje sa akdemske adrese kao dokaz, zašto se Bošnjaći moraju istrijebiti.

Zato možda ne bi bilo na odmet, da oni akademici Bošnjaci koji nemaju sličnih problema, da malo više pažnje posvete ovoj temi krize identiteta i s tim u vezi proparatnih indikatora.

---

Lektira: (Jevrejsko društvo za pravedan mir na Bliskom Istoku).

---