Poštovana braćo i prijatelji, kolegice i kolege, cijenjeni profesori, studenti, prijatelji i učenici prof. dr. Jusufa Ramića,

Zahvaljujem se dekanu Mustafi Hasaniju na pozivu, na časti i povjerenju da danas, na ovom časnom mjestu i u ovom blagoslovljenom prostoru, kažem nekoliko riječi u ime prijatelja i saputnika profesora Jusufa Ramića. Stojimo danas ovdje, ne samo da bismo izrazili tugu zbog njegovog odlaska, nego i da bismo posvjedočili snagu duha i uma koji je ostavio neizbrisiv trag u našoj zajednici, nauci i sjećanju.

Profesor Jusuf Ramić nije bio samo svjedok vremena – on je bio njegov tumač. U njegovim riječima odjekivali su stoljeća islamske misli, bosanskog iskustva i univerzalnih etičkih vrijednosti. Njegov život bio je spoj tradicije i modernosti, nauke i duhovnosti, mudrosti i blagosti.

Prof. dr. Jusuf Ramić imao je svoju prepoznatljivu ličnost – mirnu, promišljenu, ali snažnu u unutarnjoj vjeri i intelektualnoj dosljednosti. Njegova duhovna mjera i akademska širina bile su u jedinstvenoj sinergiji s ličnošću dr. Ahmeda Smajlovića. Oni su bili dvojac koji se međusobno nije nadopunjavao po sličnosti, već po posebnosti; ne po jednakosti, već po skladnoj raznolikosti.

Njihova suradnja i prijateljstvo bili su svjedočanstvo jedne više ravni razumijevanja – kako među ljudima, tako i među idejama. Poput Muhameda Abduhua i Rešida Ridaa, oni su, svako na svoj način, tražili most između klasičnog i modernog, između tradicije i suvremenosti, između vjere i znanja.

Smajlović je bio karizmatičan, često snažan i otvoren u govoru, vizionar koji je gledao daleko. Ramić, s druge strane, bio je tih, oprezan, nenametljiv, ali promišljen s intelektualnom dubinom koja je plijenila pažnju. Zajedno su činili harmoniju – jedan je otvarao vrata idejama, drugi ih je učvršćivao znanjem, lojalnošću i upornošću.

Ono što ih je vezivalo bila je strast za istinom i želja da misao islama u Bosni ne bude zatvorena u stereotipnoj prošlosti, već da prodiše u otvorenoj produhovljenoj zajednici unatoč kontroli nad vjerom u društvu nedorečene intelektualne i duhovne slobode, tj., unatoč zagađenosti neslobodom. Dijelili su sudbinu učitelja i učenjaka koji su vjerovali da promjena dolazi kroz spoznaju, kroz riječ, kroz knjigu i kroz odgoj.

Njihova intelektualna radoznalost bila je zajednička potraga, njihova duhovna napetost bila je pokretač, a njihova misija – boljitak Ummeta i naroda kojem su pripadali. Nisu samo govorili o islamskoj reformi; oni su je živjeli u svakoj misli, svakoj predavaonici, svakom susretu sa studentom.

Zato, kada govorimo o prof. dr. Jusufu Ramiću, mi ne govorimo samo o pojedincu, već o dijelu jedne duhovne cjeline, o polovini dijaloga koji je oblikovao duh našeg teološkog i intelektualnog bića.

Kao što evropska povijest pamti svoje intelektualne parove – one koji su u zajedničkoj potrazi za istinom oblikovali duh epohe – tako i bosansko islamsko iskustvo ima svoj dvojac: Ahmed Smajlović i Jusuf Ramić.

Poput Platona i Aristotela, koji su u različitosti metoda i izraza nosili istu strast za istinom, i dvojac Smajlović-Ramić živio je tu stvaralačku napetost između ideje i sistema, vizije i discipline. Poput Pascala i Descartesa, jedan je osjećao, drugi je analizirao; jedan je otvarao horizonte duha, drugi ih je utemeljivao u racionalnoj strukturi.

No, za razliku od mnogih zapadnih dvojaca, njihov odnos nije bio sukob nego simfonija različitosti. U njima se ogledala ljepota islamske misli u Bosni – misli koja nije tražila pobjedu jednog nad drugim, nego sklad u zajedničkom traganju.

Zato ni prof. dr. Jusufa Ramića, ni dr. Ahmeda Smajlovića ne možemo razumjeti odvojeno. Oni su poput dva zrcala koja jedno drugo obasjavaju: Ramićeva tišina dopunjavala je Smajlovićevu glasnu riječ; Smajlovićeva snaga odjekivala je u Ramićevoj blagosti. Jedan je bio put intelektualnog proboja, drugi put duhovnog smirivanja.

Njihova je misija bila jedinstvena: obnova islamske misli u Bosni u vremenu kada se činilo da su mostovi između tradicije i suvremenosti porušeni. U tom zadatku djelovali su ne kao pojedinci, nego kao dva lica jednog poslanja – kao dvije duhovne hemisfere jedne ideje koja je željela sačuvati islamski identitet, ali ga istodobno otvoriti dijalogu s modernim svijetom.

Njihovo zajedništvo bilo je naš odgovor na izazove epohe. U svijetu koji se često dijelio između razuma i vjere, Ramić i Smajlović pokazali su da je moguće misliti vjerom i vjerovati razumom. Njihov dijalog nije bio samo akademski, nego i duhovni čin – čin obnove svijesti o sebi, o Bosni, o islamu u njenom srcu.

I zato će povijest našeg teološkog mišljenja uvijek pamtiti njihova imena ne kao dvije biografije, nego kao jednu zajedničku priču – priču o vjeri koja misli i o znanju koje je ponizno.

Nekima ova usporedba može biti čudna, pa i neprimjerena. Veliki su bili likovi Muhameda Abduhua i Rešida Ridaa, a kamoli likovi Platona i Aristotela, Pascala i Descartesa, da bi ih se usporedili s našim, bosanskim, imenima – s Ahmedom Smajlovićem i Jusufom Ramićem. Da, to je tačno – ako ostanemo u granicama samo-potcjenjivanja, ako pristanemo na ono što su nam drugi nametnuli: nizak stupanj samopoštovanja (low self-esteem), koji nas je učinio slijepima za vlastite vrijednosti.

Jer, ne mjeri se veličina čovjeka veličini brija nacije kojoj pripada, nego se mjeri veličinom duha koji nosi. I kao što su Platona i Aristotela uzdigle ideje koje su oblikovale svijet, tako su i Smajlović i Ramić uzdigli našu misao, naše pamćenje i našu vjeru – ne silom vlasti, nego snagom uma i plemenitošću srca.

Naša malodušnost i skučenost da cijenimo svoje i svoga, često nam ne dopušta da prepoznamo svjetlost koja izbija iz naših redova. Ponekad nam se čini da veličina mora dolaziti izvana, da se mora zvati grčkim, arapskim ili latinskim imenom. Ali, ako jedan narodni pjevač, svojom pjesmom, može uzdići duh naroda i podići njegovo samopoštovanje, zašto to ne bi mogao učiniti jedan dvojac u islamskoj nauci, koji je svojim djelom i životom pokazao da Bosna ima svoje učitelje svjetlosti, svoje nositelje znanja, svoje tumače smisla?

Dvojac Smajlović–Ramić nije bio tek akademski tandem, nego duhovna simbioza – most između ideala i stvarnosti, između vjere i razuma, između Bosne i svijeta. Njihovo djelovanje nas ne poziva da ih mjerimo tuđim aršinima, nego da se napokon odvažimo mjeriti vlastitim mjerilima.

Jer, tek kada u sebi priznamo njihovu veličinu, prestajemo biti provincija duha – te postajemo narod koji zna čuvati i poštovati svoje mislioce, svoje učitelje, svoje svjedoke vjere, svoje svjedoke vremena.

Zahvaljujući njima, naš stupanj samopoštovanja postaje viši. Oni su nas naučili da dostojanstvo nije u brojevima, nego u idejama; da snaga naroda ne leži u bogatstvu, nego u mudrosti; i da veličina Bosne nije u njenoj veličini na mapi, nego u dubini njenih ljudi koji misle, vjeruju i ostavljaju trag.

Dragi profesore Ramiću,
Vaše ime ostaje upisano u našim sjećanjima, ali još više – u našim dušama. U vremenu koje olahko zaboravlja, Vi ste nas učili da pamćenje nije samo čin uma, nego i čin vjere. Neka Vam Milostivi podari najljepše mjesto u Džennetu, a nama snagu da čuvamo ono što ste nam ostavili – vjeru u znanje, u dobrotu i u Bosnu.

El-Fatiha.