Na više medijskih objava proteklih nekoliko godina, uglavnom u pisanoj formi, citiran je proslavljeni talijanski pisac, novinar i scenarista Ennio Flaiano. Njegov ironični ali i precizni stari citat koji glasi – „Postoje dvije vrste fašista, to su fašisti i antifašisti,“ odnosio se prvenstveno na stanje u Italiji od prije pola vijeka otprilike, ali se vremenom počeo prepoznavati u drugim krajevima svijeta, najviše Evrope, tako i u BiH. Na području bivše Jugoslavije, tokom socijalizma, za vrijeme napada na BiH te nakon rata, sve više javnih ličnosti, ordinarnog stanovništva i medijskih djelatnika, primjećuje simbiozu samozvanih ljevičara i takozvanih desničara, posebno unutar bošnjačke populacije. Iako dakle raste broj onih koji to uviđaju, taj porast je još odveć spor da bi Bošnjaci imali dovoljno političke koristi od toga, također i ekonomske. Neki od onih koji su shvatili spomenutu simbiotsku poveznicu, ipak ne govore o tome u javnosti, ne u dovoljnom broju i ne dovoljno glasno. No, u ovom članku se osvrt odnosi na bošnjački pogled prema američkoj politici. Za one koji bi se zapitali, kakve sada ima veze politika SAD-a sa bošnjačkom podjelom na desničare i ljevičare, makar bili samoproglašeni u oba slučaja, slijedi podsjećanje da se nažalost politika velike zapadne sile poput SAD-a skoro po pravilu odnosi na cijelu Evropu, usput i na BiH, na izbore, na privredu, na međunarodne Nato trupe u zemlji, na američki način življenja i svijetonazor koji dominira među domaćom omladinom, na sveprisutnost engleskog jezika u javnosti, na komercijalne reklame, na preokupiranost coca colom, pepsijem, Hollywoodom itd..

Gledano u kontrasmjeru, oni Bošnjaci koji se zanimaju za američku politiku, unutarnju ili internacionalnu, bilo da stanuju u SAD-u ili u Bosni, često postanu nesvjesne žrtve jedne manipulativne medijske postavke na koju padaju i brojni Amerikanci, pa i nemali dio ostatka svjetske populacije. To se najviše odražava u vještačkoj partijskoj podjeli na američke demokrate i američke republikance. Već je odavno jasno zašto je ta podjela stvarna površinski, i donekle interno, nešto manje na polju vanjske politike, ali vještačka ideološki i suštinski. Naprosto zato što i republikanska i demokratska partija SAD-a robuju cionizmu kao političkoj ideologiji, služe izraelskoj državi kao i izraelskim interesima u ostatku svijeta. Nije to postalo vidljivo tek u ovih par godina od kada traje cionističko istrebljenje palestinske populacije širom Gaze i nešto prikrivenije širom zapadne obale i palestinske samouprave, nego još otkad postoji izraelski državni entitet. Onome ko je duže pratio ovaj dio međunarodne politike, valjda je jasno da neovisno iz koje stranke dolazi američki predsjednik, taj prvenstveno dokazuje lojalnost izraelskim interesima pa tek onda interno američkim ili bilo kojim drugim. Te stvari nisu niti skrivene, svako ih može provjeriti za sebe onoliko koliko ga zanima. U genocidu nad palestinskom populacijom tako sudjeluje i Donald Trump isto koliko i Joe Biden, koliko je u tome učestvovao i Obama, i Clinton, i Bush i njihovi prethodnici. Možda se može govoriti o statističkim ili procentualnim razlikama, o tome da je neko od njih manje a neko više bio saučesnik u tom genocidu, ali svog udjela imaju svi, neovisno bili republikanci ili demokrate. Bošnjaci u toj priči prate trendove jednog dijela domicilnih Amerikanca koji i dalje vjeruju da su ogromne razlike između te dvije američke stranke, u svemu, pa tako i u odnosu prema žrtvama cionizma. Ovdje se uklapa onaj ranije spomenuti citat Ennia Flaiana, o „fašistima i antifašistima,“ pri čemu oni neupućeni, opsihreni ili hipnotizirani Bošnjaci žele vjerovati kako su demokrate uglavnom „antifašisti“ a republikanci uglavnom „fašisti.“ Taj model 'razmišljanja' oni vjerovatno vuku iz stare vještačke podjele u bivšoj Jugoslaviji, na takozvane fašiste i antifašiste.

'Razapete' populacije, simbolično i fizički
Ni dan danas brojni Bošnjaci ne kontaju da je Bosna bila napadnuta od strane „koalicije“ jugoslavenskih fašista i antifašista, srpskih ljevičara i desničara, ravnogoraca i partizana, četnika i komunista. Neki od najpoznatijih ratnih zlikovaca iz 1990-ih godina po gregorijanskom kalendaru, kao što su Veselin Šljivančanin, Ratko Mladić, Blagoje Adžić, Veljko Kadijević, Momčilo Perišić, Vojislav Šešelj, Slobodan Milošević, Mira Marković, bili su ili oficiri JNA, ili marksisti, jugo-komunisti ili ljevičari po javnom opredjeljenju. Miloševićave supruga Mira je čak osnovala svoju partiju pod nazivom „Jul – Jugoslavenska Levica.“ Njegova stranka se zvala socijalistička a ne velikosrpska ili četnička. Šešelj je bio doktor marksizma. Šljivančanin se javno izjašnjavao da je antifašista i nakon što je sravnio sa zemljom Vukovar. Mladić je svoju karijeru izgradio pod crvenom petokrakom, a jedno vrijeme je pod svojom komandom čak zabranjivao četničku ikonografiju i neobrijane vojnike. Usred 1993 godine, u okolini opkoljenog Sarajeva je održan javni skup lijevih i desno orijentiranih Srba sa zajedničkim nadahnućem i ciljem, a to je bila već ustaljen matrica - podjela Bosne, Velika Srbija i nestanak bošnjačke populacije. Na tom skupu je nedavno preminuli četnički vojvoda iz Sarajeva, Branislav Gavrilović Brne, pozvao sve Srbe da se prestanu dijeliti na četnike i partizane i da se ujedine. Sve su ovo manje više poznati detalji, ali Bošnjake krase dvije osobine po kojima su prepoznatljivi, pa je ovakvo ponavljanje neophodno. Te osobine su kolektivna zaboravnost i naivnost. Takve osobine se mogu naći i među još nekim narodima, ali kod Bošnjaka su one izraženije i pritom pogubnije za njih same, u političkom, kulturološkom i egzistencijalnom smislu.

Da se vratimo na američki dio priče. Mnogi Bošnjaci koji žive u SAD-u, kao i oni u BiH, ne žele znati da je na primjer Obama kao nasmijani, šarmantni lik, ispred Demokratske stranke, počinio određene ratne zločine u Afganistanu i Siriji. Pritom, sama zakletva na odanost izraelskoj tvorevini i cionizmu je dovoljna da ga svrsta čak i među potencijalne ratne zločince. Ista stvar se odnosi na Bidena i Clintona koje mnogi Bošnjaci žele da pamte kao neku vrstu saveznika BiH. Biden je nekada davno davao otvorenu javnu potporu Armiji BiH, barem verbalno, dok je bio mlađi i dok nije bio na predsjedničkoj poziciji. Ipak, to ga ne može abolirati od njegove potpore genocidnim akcijama Netanjahua i drugih radikala oko njega. I pored toga, internet mreže su krcate komentarima Bošnjaka koji i dalje naivno podržavaju, pravdaju ili verbalno brane sve ove likove, čak i Hilary Clinton. Ogroman broj komentara po internetu, kao i razgovori sa ordinarnim Bošnjacima u BiH i u Americi, odaju još jednu stvar koju zaboravu skloni Bošnjaci ne pamte ili ne žele da upamte. Naime, mnogi se zgražavaju nad zločinima izralelske vojske ne samo u Gazi nego i na Zapadnoj Obali, a posebno u izraelskim pritvorima za hiljade palestinskih civila, računajući i maloljetnike. Naknadno otkrivaju i seksualna silovanja, psihološki teror i druge vrste obijesnih iživljavanja koje izraelski policajci vrše u tamošnjim zatvorima, već decenijama. Istodobno se naivno iščuđavaju američkoj potpori takvim stvarima. Uporedo sa Bošnjacima koji su zbunjeni oko ovoga, raste broj domicilnih Amerikanaca koji ne žele više sudjelovati u podršci izraelskoj politici nakon što sve više i više uviđaju da su prethodnih godina odnosno decenija bili kolektivno prevareni po ovom pitanju. Stoga se javljaju po internetu oni koji podsjećaju na američke zločine u iračkom koncentracijskom logoru Abu Ghraib u vrijeme napada na Irak prije dvadesetak godina. Mučni i morbidni snimci iz tog zatvora, kao i iz vojnog zatvora Guntanamo, na kojima trijumfalno poziraju razni američki marinci pored izmrcvarenih ili nagih tijela zarobljenih Iračana, davno su izašli u međunarodnu javnost, dovoljno davno da ih je veliki dio medijske publike već zaboravio ili potisnuo iz memorije. Neki američki politički aktivisti, koji su za ovu priču htjeli ostati donekle anonimni, ponudili su zanimljivo tumačenje jedne od najpoznatijih mučnih fotografija iz Abu Ghraiba, onu na kojoj irački zatočenik stoji u nekoj prostoriji raširenih ruku, sa špicastom kapuljačom na glavi, povezan žicama preko kojih je navodno mučen elektrošokovima. Njegova poza i raširene ruke simbolično su podsjetili ove aktiviste na raspeće kakvo se koristi u kršćanskim crkvama i teološkoj dogmi. Moderna vrsta raspela ima svoju simboličku asocijaciju u ovoj ilustraciji, jer se Amerikanci postavljaju kao savremena vrsta drevnih Rimljana uz podršku cionista kao također drevnih hebrejskih rabina koji su prema kršćanskom vjerovanju predali to jest prodali Isusa odnosno Isa a.s. Rimljanima, što će reći američkim marincima u ovom slučaju, da bi ga ovi potom navodno razapeli. Irački civili, usput i palestinski, libanonski, sirijski, u tom slučaju postaju simbolička, savremena i kolektivna manifestacija 'Isa a.s.' koju su razapeli, a sve je izraženo kroz ovu širom svijeta razaslanu fotku iz Abu Ghraiba. Ta fotka, i brojne njoj slične, počele su smanjivati ugled američke armije i među samim američkim državljanima, ne samo u drugim sredinama. No, ima jedna stvar u kojoj su zapadnjaci, posebno Amerikanci i cionisti najjači na svijetu, najuspješniji za sada, u čemu su baš majstori, a to je njihov osjećaj za propagandu, njihov smisao za javnu manipulaciju, njihovo iskustvo u masovnoj indoktrinaciji. Oni još uvijek imaju Hollywood, imaju atraktivne crtane filmove, imaju animirane komercijalne reklame, imaju većinu uticajnih medija, imaju industriju zabave. Stoga su uspjeli neke morbidne scene iz Abu Ghraiba i Guantanama ublažiti emotivnim reklamicama za djecu i roditelje, uz poneke bajkovite crtiće.

„Novo“ oružje na frontovima psihološkog ratovanja
Nauspješnije manipulativne propagande idu u paketu sa tri uspješno primjenjena segmenta, to su uljepšane slike, emocije i mala djeca. Kada se to troje znalački iskombinira, većina ciljane publike se raznježi, postane sentimentalna, i operacija se smatra uspješnom. Nešto tako su anonimni američki društveni aktivisti probali da objasne skupini Bošnjaka, među kojima su i neki sa adresama stanovanja u SAD-u, nakon što su u internetskim raspravama uvidjeli da ti Bošnjaci ne kontaju vezu između mučenja u iračkim zatvorima, izraelskim zatvorima, između IDF-a i marinaca i između republikanaca i demokrata. Aktivisti su im ponudili tek jedan od bezbroj dokaza da je čak i „romantični“ Disneyland dio te morbidne sage, a za Hollywood se odavno zna. Ponudili su im reklamnu zloupotrebu male djece preko fotke na kojoj neznano dijete promovira dječiji kupaći kostim sa bajkovitim crtežima, u identičnoj poziciji kao i mučeni Iračanin sa fotke u Abu Ghraibu, raširenih ruku, sa špicastom kapuljačom na glavi, i sa komadom platna koje visi sa ruku odnosno tijela. Samo što kod ovog djeteta nema električnih žica. Na ovaj način se htjelo pokazati naivnim Bošnjacima kako djeluje psihološko propagandna mašinerija savremenog zapadnog svijeta. Jedna mračna scena je prekomponirana u drugu, vršeći pritom slikovita kopiranja. Nakon što se obznani svijetu, među ordinarnim 'građanstvom' i medijskom publikom, stvara se drugačiji doživljaj onoga što je izvorno predstavljalo pomračenost, ljudsku izopačenost i patnju. Istodobno se vrši potiskivanje jedne vrste memorije iz umova publike u korist druge vrste. Ovdje se može podsjetiti na sličan primjer iz bivše Jugoslavije. U drugoj polovini osamdesetih godina prethodnog stoljeća gregorijanskog, čuveni ljubljanski sedmičnik Mladina je objavio ilustraciju promotivnog plakata na kojem je grafički prikaz omladinca koji trči sa 'štafetom mladosti,' u ruci. Ispostavilo se da je omladinac u svojoj nacrtanoj pozi i zaustavljenom pokretu, identičan drugom omladincu koji je decenijama prije toga, nosio baklju u nacističkoj Njemačkoj. Samo su zamijenjene ideološke oznake na zastavama u pozadini plakata, skoro sve ostalo je bilo isto. Radilo se o provokativnom ali efektnom plagijatu za to vrijeme i za tadašnje političke prilike u postepeno propadajućem društvu. Ova preslika je u istom razdoblju i otkrivena pa je izazvala poveći skandal u ondašnjem jugoslavenskom reichu. No, ova današnja sofisticirana morbidarija, vezana za mučilište iz Abu Ghraiba i zaboravnost medijske publike, tek treba da se shvati i prihvati kao takva. Pored onih fizičkih, vojnih i eksplozivnih ratova na terenu, nastavlja se informacijski rat, manipulativno propagandni, kako preko interneta i drugih medija, tako i živim kontaktima među ljudima, izravno i riječima, a posebno vizuelno. Borba slikama je poseban dio fronta koji se pojačava uporedo sa umjetnom inteligencijom kao sve više korištenim alatom odnosno oružjem na tom bojnom polju.