Kada su pitali jednog sufiju pri kraju života: Da li znade šta narod misli o njemu? (U smislu kakav je čovjek) Ne znam – veli on, ali to će se najbolje znati i vidjeti na mojoj dženazi.
Kako sluša nevjesta, kako slušaju djeca, kako te sluša onaj tvoj (misli se na muža), poslušaj me što ću ti kazat, ….., itd, itd. Dakle uvijek se radi o slušanju, o sluhu, uvijek se nešto vrti oko uha. Imati sluha za nešto ne podrazumijeva uvijek čuti zvukove, tonove, glasove...

Halid = onaj koji dugo živi.
Halid Bešlić r.a. je spajao ljude, narode, brisao granice i barijere, sa svima se grlio i ljubio, razgovarao, družio se, pjevao, pjevao za njih, za sebe, za sve nas. Halidova pjesma je borcima dok su se mrzli u rovovima '92 - `95 bila iladž, dizala moral, ljubav za rodnom grudom, liječila rane i duhovne i tjelesne. Ali i danas, njegova pjesma i ona bolna i ona radosna ima ništa manji efekat. Ona je vezivna mreža između ljudi, između zapadno-balkanskih naroda ali i onih drugih. Znajte da je Halid sa istim žarom pjevao kako na mega koncertima tako i na svadbama ili nekim manjim sijelima ali i na humanitarnim koncertima kojih je bilo na stotine – kada se doslovno odricao prihoda i poklanjao sav novac onima kojima je trebala pomoć. Pjevao je punog srca kako u Bosni tako i u Srbiji, Hrvatskoj, Americi, širom Evrope i Australije i gdje su mu uvijek i samo bili, dolazili, slušali i sa njim pjevali narodi Balkana koje je on volio i mirio dok su ih drugi – oni otrovnih jezika zavađali i lovili svoju sreću u tuđoj nesreći – i koji to i danas čine. Jedni to rade javno i otvoreno bez imalo stida i kamuflaže a drugi fino, perfidno, podmuklo, sofisticirano, …


O njegovoj iskrenosti i dobroti je izlišno bilo šta kazivati. Koliko je bio dobar u svom poslu kazuju ljudi njegovog zanata. Kazuju to oni koji su sa njim dijelili dane i ne prospavane noći, dobro i zlo, koji su ga pratili iz stope u stopu. I uvijek uz njegov profesionalni kvalitet dodaju i onaj ljudski na kojem mu mogu svi zavidjeti. Međutim, tu insansku notu koju je nosio u sebi, pokazivao je i svjedočio na svakom koraku. Na koncertima i javnom životu, u slobodnom i privatnom vremenu i prostoru. Tu dobrotu koja je kolala u njegovoj krvi, koju je nosio u svom srcu i duši, tu svoju darežljivost je nesebično sipao oko sebe kud god se makne, na svakom koraku i u svakom sokaku. To svjedoče obični mali svakodnevni ljudi. Iako on nije želio da se to zna jer je davao i kapom i šakom, dijelio je desnom a da mu lijeva ne zna kome i koliko je dao, najčešće bez pisanog traga – o tome kazuju samo poneki i rijetki koji su slučajno svjedočili tom činu. Vjerojatno je smatrao i možda čak ubijeđen bio: ako je meni Bog dao ovoliko nafake - a zna On da meni ne treba ovoliko – onda me sigurno On i niko drugi zadužio da tu istu proslijedim tamo, u ruke onoga kome je potrebna. Zapravo, ako je meni Bog dao ovakav avaz/glas koji nisam ja nekim svojim trudom ili radom ili vještinom izgradio – onda treba da plodove moga glasa ubere još poneki božiji rob —- valjda je tako razmišljao Halid.

*****
Da li tako razmišljaju svi oni koje je Gospodar obdario nečim što druge nije. Ne. Ne razmišljaju. Oni vjeruju i ubijeđeni su da sve ono što im je Bog dao pripada isključivo njima i samo njima.
No ima tu nešto drugo što sam na početku ove priče naveo. Mnogi od nas imaju dobar, jak i lijep avaz/glas. Ali nemaju sluha. Ili obrnuto. Imaju jako dobar i istančan sluh ali slabog avaza. Halid je imao i jedno i drugo. Međutim, kada su u pitanju ostala čula kao što je vid za koji mi laici poimamo da je na prvom mjestu i da je najvažnije ljudsko osjetilo – ponekad i u nekim situacijama ili za neke posebne rabote pokazat će se da smo u krivu. U jednom kratkom tefsiru Kur’ana prof dr. Enes Karić navodi: ako se i kada u Kur’anu pominje vid i sluh jedno s drugim onda je redovno sluh na prvom mjestu. – što nas navodi na razmišljanje da je i dragi Bog stavio više akcenat na sluh nego na vid. Pa tako imamo da su slijepi ljudi genijalci u nekim životnim pozivima dok ljudi bez sluha to ne mogu biti. Čak šta više oni koji se rode gluhi ostaju i nijemi jer ne čuju glasove ili koji se rode sa manjkom sluha ne mogu da razviju čist izgovor riječi. Pored svih ljudskih karakteristika Halid je imao i avaz i sluh i vid koji mu je kasnije – da li Božijim emerom ili njegovom greškom oštećen ali sluh i glas je ostao netaknut do posljednjeg daha na ovom svijetu.
Ali i onaj sluh koji se ne sluša uhom, nego se intuitivno osjeti, dušom i srcem može opipat. Dakle Halid je imao perfektnu kombinaciju da ne kažemo savršenu. Te pošto na ovom svijetu ništa nije slučajno – tako nije ni Halid dobio slučajno ime koje je nosio a koje u prevodu znači = onaj koji dugo živi. I zaista ćeš ti Halide u našim sjećanjima dugo živjeti. Halid je imao sluha za sve i svakog.
Halide, neka ti je veliki rahmet i molimo dragog Boga da ti oprosti grijehe ako si ih imao i da te Džennetom nagradi za tvoja dobra djela i ono što si činio i učinio za svoj narod i svoju grudu.