Problem kontaminiranosti naše školske lektire je produbljen i kukavičkim nastupima „književnih kritičara“ tipa Damir Šabotić i Jasmin Agić, koji u svojim apologetizacijama opskurnih djela, prezasićenih direktnim huškanjem na uništenje Bosne i Bošnjaka, iznose sulude kvalifikacije ozbiljnih kritičara, kao što su „džamijski čitači Andrića“ i „bošnjački nacionalisti“. O Šabotiću smo pisali pod naslovom "Damir Šabotić i džamijski čitači Andrića", dok se Agiću posvećujemo ovdje.

Kukavni Jasmin Agić u knjizi “Historija odbačenih” o Skenderu Kulenoviću piše:
„Stojanku majku Knežopoljku napisao je 20. augusta 1942. u jednom dahu. Ta poema jednostavno je izašla iz njegovih grudi kao neposredan odjek i jauk na fašistički teror, koji je nemoćno posmatrao. Poemu je već sutradan izrecitirao narodu koji se skupljao na platou i borcima Drugog krajiškog partizanskog odreda “Mladen Stojanović”. Stojanka majka Knežopoljka bila je prva poema nastala iz tragike naroda koji je bio osuđen na nestajanje i u toj pjesmi pjevao je o nepravdi i slobodi, zamišljajući svijet koji će se roditi nakon ratnog užasa. Poema je govorila snagom neposrednosti bilježeći jezikom poetskih slika stradanje srpskog stanovništva u Bosanskoj krajini, njihov progon, pogrom i zlo koje se nadvilo nad njihovom kolektivnom sudbinom. U njoj je sažeo tragiku barbarskog holokausta opisujući bol majke Stojanke, koja nariče za izgubljenim sinovima Srđanom, Mrđanom i Mlađanom, evocirajući tek okončane događaje na Kozari, koja se u pjesnikovoj metamorfozi svijeta pomalja ne kao obična planina nego kao pramjesto svih mogućih zala.“
Nesavjesni i zlonamjerni Agić svoje tamburanje ne potkrepljuje ni jednim jedinim argumentom, već lupa onako ofrlje, kako mu pak piše u čitankama. Zato mu ovdje moramo očitati lekciju, kako bi se mrčo omrčeni posramio i urazumio. On je čak Skenderovog Mlađena prekrstio u Mlađana; ama, to je mali salavat u odnosu na sve ostalo što je „ostvario“.

Mrčo, čitaj:
Nema sumnje, najizrazitiji ideolog četničkog fašizma u pjesnika Bošnjaka jeste nekadašnji partizan Skender Kulenović, autor proslavljene poeme »Stojanka majka Knežopoljka«. Ovo krajnje nehumano djelo je netom nakon prvog štampanja uključeno u školske lektire širom novoformirane FNRJ, i poput Gorskog vijenca i sličnih djela iz te branše, od mainstream recenzenata ocijenjeno kao vrhunski domet poezije uopšte.

Poema nam inače već prvim stihom /Svatri ste mi na sisi ćapćala/ pokazuje da se radi o nespretnom pjesničkom izrazu, jer nije jasno šta glagol »ćapćati« znači, a ovakvih posrnuća ne fali do samog kraja ove podugačke skalamerije. Međutim, to tadašnji jugo-režim (čitaj: radikalsko-srpski) nikako nije sprječavalo da djelo objeručke prihvati, a zna se i zašto – zbog njegove ideološke sadržine.

Stojanka majka Knežopoljka je opskurna priča o materi triju sinova srpske nacionalnosti – Srđana, Mrđana i Mlađena, koje je ispratila u rat, a oni u borbama poginuli. Motiviran slučajem Majke devet Jugovića, Skender šalje Stojanku Majku na poprište bitke, kako bi pronašla svoje mrtve sinove.

Nadahnut kosovskim mitom, Skender uz pretjeranu dozu patetike pjeva o tužnim emocijama Stojanke majke Knežopoljke, koja više sanja o osveti nego što žali za sinovima. Oni sada za nju nisu Srđan, Mrđan i Mlađen, već svi zajedno tri Miloša:

Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilića u mom mlijeku,
joj, Srđane - Đurđevdane,
joj, Mrđane - Mitrovdane,
joj, Mlađene - Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!

U skladu sa svojom četničkom ideologijom Skender sa lakoćom briše granice između Kosova i Bosne, šta više – za njega, to je sve srpska zemlja, u kojoj žive Srbi i /pogani nerasti* svejedi/, oprezno izbjegavajući da imenuje narode koje treba uništiti, kad se za to ukaže prilika.

Umno poremećeni pjesnik smišlja bolesnu metaforu: Mlađen sa svoja četiri prerasla očnjaka predstavlja kurjaka, a kurjak dakako klanje. Loš pjesnik je unakazio lik Mlađena fizički i mentalno: on nije viteški borac već kukavički koljač, kakvi vuci po prirodi jesu. Ali Skender neće vitešku borbu, njega može samo klanje zadovoljiti:

A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,
tebe bi majka ponajlakše poznala:
četiri očnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!...

Rat je tragično civilizacijsko stanje, u kojem suprotstavljene strane legalno ubijaju i uništavaju legalne ciljeve. Pogibija Srđana, Mrđana i Mlađena je svakako ljudska tragedija, ali nije ratni zločin. Uprkos tome, Skender sam sudi i osuđuje »pogane neraste svejede« kao krivce na uništenje bezočnom osvetom, koja jeste zločin.

Skender zna da Srbi u Bosni sami nisu u stanju uništiti pogane neraste svejede, pa on bez trunke griže savjesti objašnjava da će to uraditi vojska sa istoka:
...od one strane otkud sunce izlazi...
...mene će okajat pramajka Rusija...
...neće, majko, dugo potrajat,
čuće se jedna uka velika!"
Skender ne kaže direktno da će to biti Srbija, on pribjegava diplomatskom načinu pisanja.

U nastavku Skender priziva osvetu kao fenomen, i zločin iz osvete kao časno djelo. Tako imamo te dvije grozne negativnosti prvi put etablirane u književnosti; do Skendera je to bilo moguće samo u usmenoj guslarskoj epici ili pak izjavama ratnih zločinaca:

Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,
zar će se našom pogačom rumenom
- crvena kad nikne iz naših kostiju-
zar će se našom pogačom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar će skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar će našom rakijom prvenom
salovita svoja ždrijela palucati?!
I zar će njihove šape čupave
što su se u našoj krvi kupale
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije naše samrti,
zar će im se sito-pjano štucati?!
Aj, ko će ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti.

Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srđana,
okaj mi sina Mrđana,
okaj mi sina Mlađena:
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...

...čuješ li uku veliku? ...
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplići mrke pletenice,
puštaj nam džinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri naše vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate pšenice,
zemlju našu
pognoje!

- a loza mu od kletve ne pomrla -
djeca će mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
i vršući krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla -
zemlja će nam u sunce prociktati!

Za dobronamjernike Skender djeluje kao pravi prorok: zaboga, kako je znao da će Bosna pretrpjeti brutalnu agresiju i genocid od komšija! Kako je znao da će preživjela djeca tražiti kosti svojih roditelja, pa je sve to lijepo opisao u poemi!
A on nije nikakav prorok; blizak je bio krugovima u kojima su monstruozni plan odavno imali.

*Neuškopljen mužjak svinje, krmak, vepar za priplod.