Baš mi pala na pamet jedna (ne)zgoda s Tuđmanom.
Sada mi je to smiješno, ali kada se dogodilo, nije bilo nimalo smiješno.
Prije jedne Tuđmanove press konferencije, rano ujutro zove me r. Salim Šabić, (inicijator gradnje Zagrebačke džamije), koji mi je bio poput oca, da krenem ranije i usput navratim u njegov krojački "Salon muške mode," u Ilici.

Bilo mi čudno što me zove, jer sam trebala navratiti poslije pressice dok pošaljem izvještaj, koji sam slala s lica mjesta iz Predsj.dvora, a i dan prije bili smo na kavici na koju smo inače išli 2,3 puta tjedno prijepodne u kafić preko puta salona, što je za mene bio i vrijedan "brifing."
To je "babinim" nazovi novinarima bilo dovoljno da pišu svašta, poput naslova: "dobrostojeći i dobrodržeći zagrebački obrtnik i lijepa,mlada Alijina novinarka."

Trač, gadosti, komplimenti?! Nespojivo.

Nakon svake takve izmišljotine ja bih se rasplakaka od neugodnosti, a gospodin Šabić, gospodin u svakom smislu riječi, bi samo sa smiješkom odmahuo rukom, ma pusti budale, moraju nešto pisati.
Bili smo u svakom broju Abdićeve "Zapadne Bosne," čija je redakcija bila u blizini.

Putem do salona već "vidim" kako će abdićevci, opet "imati materijala," i razmišljam zašto me Šabić zove na kavu prije pressice.

ZVAO ME , jer je prije mene saznao da će na toj pressici biti i CNN, a znajući kakva ja pitanja postavljam Tuđmanu, vjerovao je da će i CNN to snimiti, pa mi donio lančić od svoje supruge Ume, s velikim zlatnim bosanskim ljiljanom, da ga stavim oko vrata, pa nek Bosna i Ljiljan zasjaju ne samo pred nosom Tuđmanu, nego i na CNN-u, a to znači i cijelom svijetu.

I bilo je tako.

Ali prije toga zove me Tuđmanova glasnogovornica da me "predsjednik treba." Trebao me, jer ga zanimalo "što mi je značila ta predstava s tako velikim ljiljanom, koji se vidi iz aviona?"
Kažem, uz najumilniji mogući osmijeh od uha, do uha, predsjedniče, samo lijep zlatni lančić."

Nasmijao se i Vrhovnik s onim poznatim usiljenim osmijehom, i zaključio "mora da te Alija dobro plaća," na što sam mu, opet iz najumilniji osmijeh rekla da je to miješanje u unutrašnje stvari BiH. Opet se na Vrhovnikovom licu ukazao neki smrknuti osmijeh, nadmeno se okrenuo i otišao.

Mislim, 'ajd', barem sam uspjela nasmijati vječno namrgođenog Tuđmana, i dalje se smješeći u sebi.
Ubrzo mi smijeh prisjeo, čim sam, vraćajući se s Pantovčaka, izašla iz autobusa na Britanskom trgu dočekala me tajna policija i privela u opkskurni podrum, u sjedište tajne policije u ulicu Matice Hrvatske, na "obavijesni razgovor," na kome su mi, ne baš nježno, rekli da sam s onim ljiljanom "provocirala Tuđmana," i to u prijenosu uživo "pred CNN-om."

Usput su mi na sav glas puštali moje prethodne izvještaje, ne znaš koji oštriji, istresli mi ručnu torbicu, iz koje je ispala moja slika s predsjednikom Izetbegovićem, koju je jedan od njih, uz prezriv pogled, uz riječi "Evo ti tvog Alije," poderao, bacio na pod i gazio po njoj.
Kasnije su mi "ljubazno dopustili," da, kako su rekli: "Pokupim mog zgaženog i pocijepanog Aliju."

Kada su me, uz prijeteće poglede, ispraćali iz Matičine, pravila sam se hrabra, smiješila im se u lice, a onda me valjda uhvatio naknadni šok,pa sam se i smijala i plakala nasred ulice u strogom centru Zagreba, uvijek punom ljudi , neki me čudno gledali, sam Bog zna što su mislili.

Ne znam što mi je bilo smiješno, možda moja glumljena "hrabrost" a plač kada sam sama sebi priznala da sam "hrabro" drhtala k'o prut.

Bio je to moj "samo" 97. "obavijesni razgovor, od ukupno njih 147. Mashallah.