(Rožaje je grad što traje snagom vjekova, ali i snagom vizije koja nadilazi svako ograničenje vremena)

Postoje vremena kada riječ ima svoju snagu, a ta riječ je najljepša kada je ispisana snagom srca. Kako je govorio jedan mudrac: „Riječ je kao voda kad poteče, niko je zaustaviti ne može.“ Danas, kada slavite Dan opštine, želim da vam uputim baš takvu riječ riječ koja nosi poštovanje, zahvalnost i snažnu podršku.

Vi ste dali brojne intelektualce, patriote, borce, književnike, slikare, muzičare i umjetnike, čije su misli, djela i nadahnuća ponikla ispod planine Hajle i bistrih voda Ibra. Oni su, poput gorskih izvora, izlazili iz snage planina i ulivali se u rijeku zajedničke kulture, gradeći arabesku ponosa i ljepote koja krasi vaš grad. Tako ste učinili da Rožaje postane prepoznatljiv stub duhovnosti, kulture i čojstva.

Bili ste i ostali mjesto đe je gost-musafir uvijek dočekan toplinom riječi, snagom srca i iskrenim gostoprimstvom. Vaše kapije i vaše avlije bile su otvorene poput stranica knjige, a svaki musafir u njima pronašao je poglavlje ljudske topline. Vaše ruke, i u najtežim vremenima, znale su da prime, da dočekaju i da zaštite sve one koji su bili prognani i unesrećeni.

Sačuvali ste mjeru i vjeru čovječnosti. A čovječnost nije samo vrlina ona je svjetlost koju je Bog udahnuo u insana, svjetlost što osvjetljava put kroz tamu vremena i daje smisao svakom ljudskom koraku. Tu svjetlost ste imali, imate i danas, i nesebično je dijelite sa drugima.

Rožaje je trajni rukopis u knjizi vremena, pisan rukom naroda koji zna da vrijednosti nadživljuju prolaznost. To je rukopis u kojem se svako ime pretvara u stih, svaka žrtva u oporuku, a svaka suza u zrno nade. Vaši putevi, obasjani suncem Hajle, vode Crnu Goru i Sandžak i dalje, tamo đe ste i kao muhadžiri i kao putnici sa suzom u oku, ostavljali trag vjere i ponosa.

A onda, kada na Rožaje pogledam očima srca, vidim grad koji diše snagom insana grad čovjeka, grad ljudskosti i dostojanstva. Vidim Hajlu koja nad vama bdije kao vječni stražar i Ibar koji vas opominje da život nikada ne prestaje da teče, ma koliko bio isprepleten tugom i nadom. Čujem glasove predaka i onih koji danas koračaju s vama glasove što se pretaču u snagu vjetra, u pjesmu planine i u odjek vremena. Čujem glasove vaše čaršije i sokaka, đe svaki kamen i svaki korak pričaju priču o solidarnosti, vjeri i snazi porodice. Osjećam miris avlija u kojima je somun dijeljen i kada ga je bilo malo, i kada se dijelio u nevolji i upravo u tom dijeljenju pronalazim najveću mjeru ljudskosti.

Rožaje je za mene prostor srca, mjera insana i mjera snage. U njegovom duhu prepoznajem ono što čovjeka uzdiže iznad prolaznog vjeru u dobrotu, postojanost i smisao u darivanju najboljeg dijela sebe. Rožaje dokazuje da je pravo blago u ljudima čija svjetlost ostaje živa i onda kada se svijet suoči s tamom. To je grad u kojem i tuga postaje smisao, jer se pretvara u snagu da se ide dalje. To je grad u kojem radost dobija krila, jer podijeljena postaje vječna.

Neka ovaj dan svjedoči da su suze pretvorene u snagu, da su žrtve utkane u slobodu, a da je radost postala znak trajanja i pečat ljudskog dostojanstva.

Nek vam je hairli Dan opštine dan vašeg ponosa i vaših pobjeda.