U vremenu kada čovječanstvo još uvijek mjeri vlastitu savjest prema neizliječenim ranama prošlosti, Aleksandar Vučić i Benjamin Netanyahu stoje kao simbolična braća po političkoj amneziji i moralnoj slijepoći. Njihov susret, u trenutku kada svijet diže glas protiv zločina u Gazi, a Srebrenica još uvijek traži svoje potpuno priznanje, nije puka diplomatska epizoda. To je civilizacijski simptom – trenutak u kojem se susreću dvije politike koje su izgubile osjećaj stida, dvije ideologije koje negiraju suze žrtava, i dva lidera čija se moć hrani poricanjem istine.

Benjamin Netanyahu i Aleksandar Vučić – dvojica državnika koji dolaze iz naroda sa dubokim historijskim traumama – odabrali su da umjesto suočavanja sa prošlošću, od nje prave oružje. Obojica su majstori retoričke inverzije: žrtvu pretvaraju u agresora, a agresora u branitelja. Vučić, bivši ministar propagande u režimu koji je inspirirao genocid u Srebrenici, danas se predstavlja kao garant mira na Balkanu. Netanyahu, vođa države koja se rodila iz pepela Holokausta, vodi vojne operacije koje su svjetske organizacije, moralne savjesti i brojni pravni autoriteti označili kao genocid nad palestinskim narodom.

U oba slučaja, moralna geometrija je ista: negiranje, relativizacija i instrumentalizacija patnje. Vučić ne priznaje genocid u Srebrenici, jer bi to značilo priznati kontinuitet ideologije čiji je bio aktivni dio. Netanyahu ne vidi genocid u Gazi, jer bi to značilo priznati da je Izrael – država čiji su temelji u patnji žrtava – postao tlačitelj drugog naroda. Obojica tako nose breme civilizacijskog paradoksa: da žrtva, ako odbije da prepozna tuđu patnju, postaje dželat.

Sličnost se ogleda i u njihovoj politici straha i propagande. Vučić koristi nacionalističku mitologiju da drži Srbiju u stanju permanentne opsade – opsade sjećanja i paranoje. Netanyahu koristi isti mehanizam – stalnu mobilizaciju protiv “neprijatelja”, kako bi opravdao represiju i produžio vlast. Obojica se pozivaju na sigurnost naroda, dok zapravo ugrožavaju sâmu ideju ljudskog dostojanstva.

Ali, ako se mjeri ko je veći civilizacijski gubitnik, Netanyahu nosi teži pečat historijske ironije. Jer, Izrael – država koja je trebala biti utočište za narod koji je preživio Holokaust – sada pred očima svijeta čini ono što je nekada svijet dopustio da se čini njima. Vučić, pak, ostaje zatvorenik balkanske mitomanije, nesposoban da vidi da negiranjem Srebrenice zapravo negira mogućnost vlastite budućnosti.

Ono što ih spaja nije samo politički cinizam, već duhovna praznina. Obojica su vođe nacija koje su izgubile sposobnost da plaču nad sobom i nad drugima. Kad se čovjek više ne stidi, on prestaje biti čovjek. Kad se država više ne sjeća, ona prestaje biti civilizacija.

Zato, susret Vučića i Netanyahua nije tek susret dva državnika. To je susret dvije tamne sjene čovječanstva – jedne koja još uvijek bježi od istine o prošlom genocidu, i druge koja ga upravo vrši, pred kamerama, u direktnom prijenosu.

Ako buduće generacije budu učile nešto iz ovih mračnih poglavlja, neka to bude lekcija da istina ne zastarijeva i da pravda, iako spora, nikada ne umire. Jer, dok Vučić i Netanyahu kupuju oružje i dijele ideologije, svijet – makar polahko i nesavršeno – uči da osuda genocida nije mržnja, nego ljudska obaveza.

Allahu Svemogući, ako nas zadesi zlo nepravde, osnaži nas Musaovom, a.s., hrabrošću do pravde! Amin!

Allahu Plemeniti, ako nam ponude mržnju, spasi nas Isaovom, a.s., ljubavlju! Amin!

Allahu Milostivi, ako nas protjeruju iz domova naših, podari nam volju Muhammedovu, a.s., da se vratimo domovima našim! Amin!