Danas (rebiu-l-evvel 23, 1447/septembar 15, 2025) pred našim globalnim Ummetom je izazov koji nadilazi okvir deklaracija i saopćenja. Potrebno je da se danas odluke Arapskoog-islamskog samita u Dohi pretoče u stvarne programe provedbe: u aktivne diplomatske inicijative koje neće dopustiti da se glas pravde izgubi u hodnicima međunarodnih institucija; u ekonomske pritiske koji će uvjeriti sile moći da dostojanstvo Ummeta nije roba na svjetskim berzama; u jedinstvenu koordinaciju arapskog-islamskog glasa na međunarodnim forumima; u instrumente suzbijanja (deterrence) od izraelske samovoljne agresije na jednu po jednu muslimansku zemlju i, što je najvažnije, u opipljivu, konkretnu i trajnu podršku palestinskom narodu, koji u krvi svoje djece i ruševinama svojih domova korača ka presudnoj sudbini.

Solidarnost koja je pokrenuta iz Dohe može postati historijski projekat – ako je pretočimo u viziju, ako je oblikujemo u strategiju, ako je ugradimo u svijest generacija. U suprotnom, ona će ostati prolazna reakcija, blijed trag emocije u vremenu koje traži odluke. Doha je pokazala da arapski glas mira, slobode i islama još uvijek ima snagu da odjekne svijetom, pod uvjetom da iza njega stoji politička volja i moralna odvažnost.

To znači da je došlo vrijeme da se promijeni koncept "poziva" u koncept "projekta", da se izađe iz začaranog kruga pasivnosti i pređe prag odlučne akcije. Jer historija ne pamti izgovore, već rezultate; ne piše stranice onima koji su šutjeli, već onima koji su se usudili stati na prvu liniju odgovornosti.

Samit u Dohi potvrđuje da Ummet još uvijek posjeduje sposobnost da preuzme inicijativu kad se opasnost približi njegovom postojanju i identitetu. Gaza danas nije samo rana Palestine, već ispit savjesti cijelog Ummeta. Kerbela nije bila samo tragedija jednog vremena, već podsjetnik za sva vremena. Irak, Sirija, Liban, Sudan – svaki od tih plamenova dio je jedne iste vatre, koja traži da budemo Ummet jedinstva, a ne razjedinjenosti.

Od Gaze do Srednjeg istoka, od Dohe do Mekke, od Sarajeva do Marakeša – Ummet stoji na razmeđu. Ili će izabrati put dostojanstva i zajedničke sudbine, ili će ostati talac pasivnosti, podjela i tuđih interesa. Doha nas opominje da vrijeme nije na našoj strani, ali i da nada još uvijek gori u srcima – ako je pretvorimo u plan, u akciju, u projekt koji će nositi ime slobode, pravde, jednakosti i međusobnog poštivanja u Ummetu.

Ummet, koji je nekada svijet obasjavao znanjem, vjerom i mudrošću, danas mora dokazati da može ponovno zasjati – ne retorikom, nego djelom; ne riječima, nego žrtvom i odgovornošću. To treba da bude poruka i amanet Dohe, to je ispit generacije, to je sudbinska odluka koja će odrediti hoće li Ummet ostati na margini historije ili će biti njen kreator, kao što mu je dano da bude najbolji primjer dobrote i ljepote u povijesti.