(Javna riječ povodom izostanka dozvole za podizanje spomen-obilježja civilnim žrtvama rata)

Dvadeset i pet godina nakon ratnog egzodusa koji je snašao civilno stanovništvo sa prostora opština Istok i Peć tokom sukoba na Kosovu 1999. godine, bolna sjećanja preživjelih još uvijek nemaju svoj javni i dostojanstveni izraz u Crnoj Gori. Iako je poznato da je tada preko planinskih prevoja Kula i Štedim, prema Rožajama, usmjereno kretanje hiljada raseljenih, među kojima su mnogi bili žene, djeca i starci, institucije ove države još uvijek nijesu pokazale minimalnu odgovornost prema žrtvama koje su na njenoj teritoriji pretrpjele zlostavljanje — i izgubile život.

Najmanje dvadeset civila stradalo je u tom egzodusu, a samo na lokalitetu Kaluđerski laz u jednom trenutku ubijeno je njih šestoro. Svjedočenja su potresna i brojna. Pravosudna reakcija — spora, nesnađena i na kraju beživotna. Nakon što je Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava 2005. godine podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatih pripadnika tadašnje vojske, postupak koji je uslijedio bio je sve osim ozbiljan. Loše sročen optužni akt, trogodišnje suđenje, a potom i oslobađajuća presuda — u suštini su zatvorili vrata pravde. Od tada pa do danas, tužilaštvo nije načinilo ni simboličan napor da zločine ponovo otvori, iako se u međuvremenu hvalilo strategijama koje nikada nijesu imale operativnu vrijednost.

U tom odsustvu pravde, ostala je barem nada da će sjećanje na žrtve biti javno priznato kroz skroman čin — postavljanje kamene spomen-ploče na mjestu stradanja, sa imenima nevino ubijenih.

Inicijativa je potekla od porodica žrtava i CKP-a, naišla je na razumijevanje lokalne samouprave Rožaja, a program podizanja spomen-obilježja uredno je izrađen i krajem 2024. godine dostavljen Ministarstvu kulture, na zakonski propisanu saglasnost.

Ali, umjesto da proces bude formalnost u službi pravde i humanosti, Ministarstvo kulture je izabralo tišinu.

Višestruko prekoračenje zakonskih rokova, izostanak odgovora, i suštinski izbjegavanje odgovornosti otkriva nešto mnogo dublje od birokratske tromosti — otkriva političko i moralno ćutanje pred činjenicom da su žrtve bile civilni kosovski Albanci, a odgovorni vojnici tadašnje Vojske Jugoslavije. Čak i kada neformalno iskazuju "razumijevanje", nadležni u Ministarstvu su svjesni da bez njihove formalne dozvole podizanje spomen-obilježja ne smije da se realizuje. Time su svesno blokirali proces, iako to nisu ni javno priznali.

Nažalost, ni lokalna uprava, suočena sa ovakvim ignorisanjem, nije pokazala istinsku odlučnost. Umjesto da iskoristi zakonsku mogućnost da, zbog neodgovaranja Ministarstva u predviđenom roku, smatra dozvolu prećutno izdatom, predsjednik opštine i lokalni parlament ostaju zarobljeni u, kako bi se moglo nazvati, političkom strahu, bez snage da afirmišu istinu i dostojanstvo sopstvene sredine.

Ovdje se više ne radi o „dozvoli“ za spomen-ploču. Radi se o priznavanju žrtava.

Radi se o ljudskim bićima, o djeci, ženama, starcima, koji su ubijeni u zoni koju je kontrolisala tadašnja Vojska. Radi se o porukama koje šaljemo kao društvo. Da li kao država poručujemo da su neki životi manje vrijedni od drugih? Da li su jedni građani dostojni spomenika, a drugi — zaborava?

U vremenu kada se govori o suočavanju s prošlošću, pomirenju i kulturi sjećanja, ponašanje Ministarstva kulture je sve osim toga. Njihov čin je, najblaže rečeno, institucionalna obstrukcija ljudskosti.

Zato, kao podnosioci inicijative, kao ljudi i kao društvo koje želi da vjeruje u pravdu i pravnu državu, tražimo da se odobri - postavi spomen-obilježje i da se na taj način pošalje poruka da ova zemlja nije zaboravila one koji su na njenoj teritoriji ubijeni — bez razloga, bez odgovora, bez kazne. Jer ako žrtve ne vide ni država ni društvo — hoćemo li ikada više moći pogledati u oči njihovima porodicama i ostaviti razumno objašnjenje generacijama koje dolaze?

---

Velija Murić, adv. – izvršni dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava i sloboda

---