Još od najranijih predaja o čovjekovom postanku, prisutna je temeljna razlika između dvije vrste spoznaje koje oblikuju ljudsku egzistenciju; spoznaje kroz imena i spoznaje kroz brojke. Ova razlika se jasno očituje u kur’anskom prikazu stvaranja čovjeka.

U suri El-Bekare (2:31) stoji: “I pouči On Adema nazivima svih stvari...”

Ovaj čin nije bio samo lingvistički, nego duhovni i ontološki. U istinskoj ljudskoj tradiciji, imenovanje ne označava samo sposobnost označavanja, nego i priznanje značenja, svrhe i povezanosti sa širim kozmičkim redom. Imena su nosioci značenja, dok brojke, iako korisne u praktičnom smislu, često svode stvarnost na kvantitet bez kvaliteta. Spoznaja kroz imena je spoznaja srca, dok spoznaja kroz brojke pripada razumu koji mjeri, ali ne osjeća.

U trenutku kada je Adem, alejhi selam, naučio imena svih tih, on nije stekao samo sposobnost da ih označi, nego da ih razumije u njihovoj suštini, da ih poveže sa njihovim značenjem, da ih prizna kao dio stvarnosti koja je prožeta duhovnim prisustvom.

Učenje imena je čin koji povezuje čovjeka sa značenjem, a značenje je ono što i razum i duša prepoznaje.

Hadis koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, potvrđuje vrijednost znanja: “Ko krene putem traženja znanja, Allah će mu olakšati put do Dženneta.”

Ovdje se ne misli na znanje koje gomila podatke, nego ono koje otkriva suštinu. Ademovo znanje nije bilo mehaničko, nego duhovno, jer kroz razumijevanje svega stvorenog i nestvorenog, čovjek se približava Stvoritelju. Imena su mostovi između vidljivog i nevidljivog, između stvorenog i Onoga koji stvara.

Samo da istaknemo; imena nisu bila puka lingvistička sredstva, nego mostovi između čovjeka i svijeta, između stvorenog i Stvoritelja. U ljudskoj tradiciji, jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego i sredstvo preko koje se mora izraziti i spoznaja. Odnosno, imena su dar koji povezuje čovjeka sa stvarima i subjektima kroz značenje, a značenje je ono što vodi ka mudrosti. Kur’anski prikaz učenja imena Ademu (alejhi selam) ukazuje na to da čovjek nije stvoren da bude pasivni promatrač stvarnosti, nego aktivni tumač njenog značenja.

Prema predaji Ibn Abbasa, radijallahu anhu, imena koja je Adem naučio obuhvatala su sve stvari; od najvidljivijih do najskrivenijih, što potvrđuje da znanje nije bilo površno, nego sveobuhvatno. U tom smislu, imena su duhovni kodovi stvarnosti, a njihovo razumijevanje je čin ibadeta, jer vodi ka prepoznavanju Allahove mudrosti u stvaranju.
Međutim, kada se približio drvetu brojki; nazivamo ga tako zato što Ademu, alejhi selam, nije pokazano ime, jedino mu je rečeno da se ne približava tom drvetu i da ne jede plodove, koji također nemaju imena.
Zabrana približavanja drvetu, kako je opisana u suri El-A‘raf (7:19), nije bila popraćena objašnjenjem, nego jednostavnom naredbom:
“...ali se ne približujte ovom drvetu, pa da ne budete među nasilnicima.”
Odsustvo imena u ovom kontekstu može se razumjeti kao odsustvo značenja, jer ono što nema ime, nema ni duhovnu povezanost. U islamskoj misli, iskušenje nije samo moralno, nego i epistemološko; čovjek je pozvan da traži znanje koje vodi ka značenju, a ne ka pukom podatku.

***
Drvo brojki, metaforički, predstavlja svijet u kojem se stvari ne razumiju, nego se mjere, svijet u kojem se značenje gubi, a ostaje samo forma. I upravo tu počinje čovjekova borba između duhovne intuicije i racionalne analize. Ademu, alejhi selam, ne samo da se približio drvetu, nego je i okusio njegov plod, i od tog kozmičkog trenutka, za čovjeka se otvorila nova dimenzija postojanja, dimenzija brojki, ona u kojoj se stvari ne razumiju, nego se samo mjere; ne osjećaju se, ali se računaju; ne žive, a mogu da se analiziraju.

Kur’anski opis ovog događaja u suri Ta-Ha (20:121) glasi:
“I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova, pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati, tako Adem nije Gospodara svoga poslušao, pa je zabasao.”
Ovaj trenutak nije samo pad, nego početak novog poglavlja čovjekove egzistencije. Okusiti plod bez značenja, bez imena, znači ući u svijet u kojem se stvari više ne prepoznaju po svojoj suštini, nego po svojoj funkciji. U islamskoj misli, to je trenutak kada se čovjek suočava sa posljedicom izbora koji nije vođen značenjem, nego znatiželjom, analizom i mjerenjem. Brojke, kao simbol racionalnog, postaju dominantne, dok značenje, kao duhovna osovina, biva potisnuto. To je početak epohalnog raskola između srca i razuma, između duše i podataka, između znanja i spoznaje.

Taj prelazak iz svijeta značenja u svijet brojki i mjerenja nije bio samo epistemološki, nego ontološki, jer je promijenio način na koji čovjek doživljava Stvoritelja, sebe i druge. U istinitoj filozofiji, ontologija nije odvojena od duhovnosti. Kada se značenje zamijeni brojkom, čovjek više ne vidi sebe kao emanaciju Božanske mudrosti, nego kao funkcionalni entitet u sistemu mjerenja. U tom kontekstu, prelazak u svijet brojki mijenja ne samo način mišljenja, nego i način bivanja. Čovjek više ne osjeća, nego analizira; ne povezuje, nego klasificira; ne traži blizinu sa Stvoriteljem, nego efikasnost u svijetu. To je ontološki pomak koji udaljava čovjeka od njegove fitre, etičke dispozicije ka značenju, ka dobru, ka prisustvu.

Znanje koje je dato čovjeku kao dar i povjerenje postalo je sredstvo kontrole, a ne sredstvo povezivanja. U Kur’anu, znanje se opisuje kao amanet, povjerenje koje nosi odgovornost.
U suri El-Bekare (2:286) stoji:
“Allah svaku osobu obavezuje samo onoliko kolike su njene mogućnosti; njoj u korist je ono dobro koje zaradi, a na njenu štetu je ono zlo koje sebi privrijedi...”

Što ukazuje da znanje nije samo moć, nego i teret koji se mora nositi sa odgovornošću. Kada znanje prestane biti sredstvo povezivanja sa Stvoriteljem, sa drugim ljudima i sa samim sobom, ono se pretvara u alat dominacije. Ibn Kajjim el-Dževzijje piše da znanje bez djelovanja i skrušenosti postaje dokaz protiv čovjeka, a ne u njegovu korist. Dakle, znanje koje ne vodi ka značenju, nego ka kontroli, gubi svoju svrhu.

Iskušenje koje je čovjeka uvelo u svijet brojki nije bilo samo moralno, nego i misaono, jer je zamijenilo dubinu značenja sa površinom podataka. Ova misaona dimenzija iskušenja ogleda se u tome što čovjek počinje da vrednuje ono što je vidljivo, mjerljivo i kvantificirano, zanemarujući ono što je skriveno, suštinsko i duhovno.

U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Allah ne gleda u vaše izglede niti u vaše imetke. On, zapravo, gleda u vaša srca i djela.” (Muslim, 2564)
Ova izjava potvrđuje da vrijednost nije u spoljašnjosti, nego u unutrašnjem stanju. Površina podataka ne može zamijeniti dubinu značenja, jer značenje je ono što duša prepoznaje, dok podaci ostaju nijemi bez konteksta.

***
Od tog trenutka, čovjek je ušao u svijet brojki, svijet u kojem se vrijednost ne određuje po značenju, nego po fizičkom kvantitetu. U savremenom društvu, ova promjena se ogleda u načinu na koji se mjeri uspjeh, znanje, pa čak i moralnost. Kur’anski princip vrednovanja nije zasnovan na kvantitetu, nego na kvalitetu namjere i iskrenosti.
U suri Ez-Zilzal (99:7–8) stoji:
“Ko uradi koliko trun dobra – vidjet će ga. Ko uradi koliko trun zla – vidjet će ga.”

Ovdje se jasno vidi da veličina djela nije presudna, nego se vrednuje njegova suština. Svijet brojki ne poznaje mrvicu, ne poznaje nijansu, ne poznaje tišinu, ali duhovna mjera poznaje sve to, jer ona ne broji, nego prepoznaje.
U tom svijetu, sve se svodi na mjerljive parametre: godine života, visina prihoda, broj diploma, količina uspjeha, broj prijatelja, broj koraka, kalorija, lajkova, pa čak i broj dana provedenih u ljubavi. Ova redukcija čovjeka na brojke odražava duboku krizu značenja. U cjelovitom historijskom spektru znanja, vrijednost čovjeka ne mjeri se spoljašnjim pokazateljima, nego stanjem srca i djelima koja proizlaze iz iskrene namjere.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Djela se vrednuju prema namjerama. Svakom čovjeku pripada samo ono što je namjeravao.” (Buhari i Muslim)
Zapravo, ova izjava poništava svaku metriku koja ne uzima u obzir unutrašnju dimenziju. Broj diploma ne govori o mudrosti, broj prijatelja ne govori o iskrenosti, broj dana u ljubavi ne govori o dubini veze. Islam nas uči da ono što je skriveno u srcu ima veću težinu od onoga što je vidljivo oku.
Zato, u današnje vrijeme, čovjek je postao zbir podataka, njegova biografija niz cifara, a njegova duša, tiha, nevidljiva, potisnuta. Kur’an nas podsjeća da prava mjera čovjeka nije u njegovoj vanjštini, nego u njegovoj duši.
U suri El-Hudžurat (49:13) stoji:
“Najugledniji među vama kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.”
Bogobojaznost (takua) nije brojčano mjerljiva, ali je ključna i temeljna vrijednost u Božanskoj procjeni. Duša, iako potisnuta u kulturi brojki, ostaje nosilac značenja, svjedok istine, i mjera koja ne koristi podatke, nego prisutnost. Njena tišina nije slabost, nego dostojanstvo koje ne traži publiku, nego blizinu sa Onim koji sve vidi.
Ipak, ona nije nestala. Ona je ostala kao svjedok, kao mjera koja ne koristi brojke, nego značenje, jer duša ne broji, ona pamti; ne mjeri, nego osjeća; ne traži priznanje, nego prisutnost.
U svakom normalnom učenju, duša (nefs) je središte čovjekove svijesti, odgovornosti i težnje ka istini.
Kur’an nas podsjeća:
“I dušu, i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini.” (El-Šems, 91:7–8)
Ova unutarnja sposobnost razlikovanja nije brojčano mjerljiva, ali je temeljna za moralnu orijentaciju čovjeka. Duša pamti ono što je iskreno, osjeća ono što je skriveno, i svjedoči čak i kada je sve drugo nijemo.
U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Allah ne gleda vaše likove i imetke, nego gleda vaša srca i djela.” (Muslim, 2564)
Ove riječi, jednostavne na prvi pogled, potvrđuju da prisutnost duše ima veću težinu od bilo kakvog spoljašnjeg priznanja.
Dok, u savremenom društvu, brojke su postale božanstva, po kojima ekonomija mjeri vrijednost čovjeka kroz produktivnost, zdravstvo kroz parametre tijela, obrazovanje kroz ocjene i certifikate, ljubav kroz kompatibilnost i statistiku, a društveni status kroz broj pratilaca i utjecaj.
Ova idolizacija brojki podsjeća na upozorenje iz Kur’ana:
“Zar nisi vidio onoga koji je svoje strasti uzeo za boga?” (El-Furkan, 25:43)

***
Kada brojke postanu mjerilo vrijednosti, čovjek gubi vezu sa značenjem, sa duhovnim prisustvom i sa istinom koja ne traži potvrdu u statistikama. Islam nas uči da vrijednost nije u kvantitetu, nego u kvalitetu namjere i djelovanja. Ljubav, znanje, zdravlje i status nisu samo funkcije podataka, nego manifestacije duhovne prisutnosti. Brojke mogu opisati tijelo, ali ne mogu obuhvatiti dušu. U tom raskolu između podataka i značenja, duša ostaje kao tihi otpor, još bolje, kao svjedok koji ne traži da bude viđen, nego da bude živ. Sve se svodi na ono što se može prikazati u grafikonu, tabeli, izvještaju; međutim, u toj kulturi brojki, ostaje jedan prostor otpora, prostor riječi.

U normalnoj ljudskoj tradiciji, riječ ima snagu stvaranja, oblikovanja i povezivanja. Kur’an je objavljen kao riječ, ne kao broj, ne kao podatak, nego kao značenje koje se prenosi kroz jezik.
U suri El-Kamer (54:17) Allah kaže:
“A Mi smo Kur’an učinili lahkim za pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio?”

Upravo ova lahkoća nije matematička, nego duhovna, jer riječ ima sposobnost da dotakne srce, da probudi savjest, da otvori prostor za prisustvo. U kulturi brojki, riječ ostaje kao tihi otpor, kao podsjetnik da značenje ne može biti svedeno na formulu. Knjiga, molitva, poezija, šapat, to su prostori gdje brojke gube moć, gdje duša progovara, gdje čovjek prestaje biti podatak i postaje biće.

Molitva je najintimniji govor duše, a Kur’an nas uči da Allah ne samo da čuje, nego i odgovara:
“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, doista, blizu. Odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli.” (El-Bekare, 2:186)
U tom prostoru, brojke nemaju pristup. Poezija, šapat, knjiga, sve su to izrazi koji ne traže metriku, nego prisutnost. Jedan pjesnik piše: “Riječi koje izlaze iz srca, ulaze u srca.” To je snaga značenja koje ne traži publiku, nego istinu. U tim prostorima, čovjek se vraća sebi, ne kao zbir podataka, nego kao biće koje osjeća, pamti, moli i svjedoči.
U tom kontekstu, primjera radi, poezije koje su nastale prije mnogo st
oljeća, a koje i danas odzvanjaju snagom iskrene emocije, nisu samo stihovi, one su otkucaji srca koje ne zna brojati, ali zna osjećati.

***
U ljudskoj tradiciji, poezija je često bila sredstvo izražavanja duhovne čežnje, ljubavi prema Stvoritelju i unutarnjih stanja koja nadilaze racionalno objašnjenje. Takvi stihovi, nastali iz iskrene emocije, nisu samo estetski izrazi, nego duhovni tragovi svjedočanstva o tome da čovjek nije stvoren da broji, nego da osjeća.

U Kur’anu, Allah opisuje vjernike kao one:
“...koji vjeruju i čija se srca smiruju kad se Allah spominje. A srca se, doista, smiruju kad se Allah spominje.” (Er-Ra’d, 13:28)
Izabrana riječ, posebno poezija koja nosi spomen, čežnju i prisutnost, postaje oblik zikra, sjećanja na ono što je vječno.
Takvi izrazi, nastali iz unutarnje potrebe da se izgovori ono što se ne može izreći običnim govorom, ostaju kao svjedočanstvo da čovjek nije stvoren da bude entitet brojki i računa, nego duhovno biće koje traži smisao.
Ova unutarnja potreba da se izrazi neizrecivo je znak fitre — urođene dispozicije ka značenju, ka istini, ka Stvoritelju.
U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Svako novorođenče rađa se u fitri, pa ga roditelji učine Jevrejem, kršćaninom ili vatropoklonikom.” (Buhari i Muslim)
To potvrđuje da čovjekova težnja ka smislu nije naučena, nego urođena. Izrazi koji dolaze iz dubine duše, a ne iz kalkulacije, ostaju kao svjedočanstvo da čovjek nije stvoren da bude zbir podataka, nego nosilac značenja.
U tom svjetlu, poezija nije bijeg od stvarnosti, nego povratak njenoj najdubljoj suštini, čovjeku.
U tim riječima, koje ne traže publiku, ne traže priznanje, ne traže brojčanu potvrdu, nalazi se istina koja nadilazi sve metrike.
Baš zato, istina nije ono što je potvrđeno spoljašnjim dokazima, nego ono što je u skladu sa unutarnjom stvarnošću.
Kur’an nas podsjeća:
“Allah zna tajne vaših srca.” (El-Maida, 5:7)
Riječi koje dolaze iz dubine, bez potrebe za potvrdom, bez težnje ka vidljivosti, nose snagu koja nadilazi sve mjere. One su znak prisutnosti, ne performansa; znak iskrenosti, ne statistike.
U tom prostoru, duša govori jezikom koji brojke ne razumiju — jezikom značenja koje ostaje i kad sve drugo prođe.

***
I upravo tu se javlja još dublje pitanje: šta je to što čovjeka pokreće da čini dobro, da bude etičan, da se ponaša moralno, čak i kada ga niko ne gleda, kada nema publike, kada nema nagrade? Ovo pitanje vodi ka srži duhovne antropologije.
U hadisu koji se često prenosi u duhu Ibn Mes’uda, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Najbolji od ljudi je onaj koji čini dobro kada je sam.”
Ova moralna snaga ne proizlazi iz vanjskih poticaja, nego iz unutarnje svijesti o prisustvu Onoga koji vidi. Etika bez publike je znak duhovne zrelosti, jer dobrota koja ne traži priznanje, nego proizlazi iz uvjerenja, jeste najčistiji oblik ibadeta.
Odgovor na to pitanje ne leži u društvenim normama, niti u psihološkim mehanizmima, nego u duhovnoj intuiciji da postoji Svjedok koji vidi i ono što je skriveno, koji zna i ono što nije izrečeno, koji mjeri ne po količini, nego po iskrenosti.
Kur’an potvrđuje ovu intuiciju:
“Allah zna ono što krijete i ono što pokazujete.” (En-Nahl, 16:19)

U osnovi ove svijesti o Božanskom prisustvu, o Svjedoku koji ne mjeri po broju, nego po nijetu, jeste temelj moralnog ponašanja koje ne zavisi od publike. Iskrenost (ihlas) je mjera koju Allah uzima u obzir, i ona je ono što daje težinu djelima, bez obzira na njihovu vidljivost.

U tom svjetlu, duhovna intuicija nije slabost, nego najdublja snaga čovjekove etike. Ta intuicija, prisutna čak i kod onih koji se ne izjašnjavaju kao vjernici, ukazuje na duboko ukorijenjenu svijest o prisustvu višeg reda, o postojanju mjerila koje nadilazi ljudsku logiku. Jer kakvog bi smisla imalo etičko ponašanje u potpunoj samoći, ako ne postoji Neko ko sve vidi i zna?

Ova svijest o višem redu, o prisustvu koje nadilazi empirijsko, potvrđena je u Kur’anu kroz stalno ponavljanje da Allah zna ono što je skriveno i ono što je javno.

U suri El-Hadid (57:4) stoji:
“On zna šta u zemlju ulazi i šta iz nje izlazi, i šta s neba silazi i šta se prema Njemu diže. On je s vama gdje god bili, i sve što radite Allah vidi.”

Zapravo, ova sveprisutnost nije samo teološka tvrdnja, nego temelj moralne odgovornosti. Čovjek koji čini dobro u samoći, bez publike i bez nagrade, svjedoči da vjeruje u značenje koje nije zavisno od priznanja, nego od prisutnosti Onoga koji vidi. Takvo ponašanje nije iracionalno, nego najdublje racionalno, jer se temelji na svijesti o mjeri koja nije ljudska, nego Božanska.

Savjest, kao unutarnji glas, nije proizvod kulture, nego znak fitre, etičke dispozicije koju je Allah usadio u srce svakog čovjeka.
Hadis koji prenosi Muslim potvrđuje ovu istinu:
“Svako dijete se rađa u fitri, pa ga roditelji učine Jevrejem, kršćaninom ili vatropoklonikom.” (Buhari i Muslim)

Fitra je urođena sklonost ka istini, ka dobru, ka značenju. Savjest nije rezultat društvenog uvjetovanja, nego duhovna antena koja prima signale iz višeg reda. A ta fitra, zapravo, jeste temelj etičke intuicije. I kada je potisnuta, i kada je zaboravljena, ona ostaje kao tihi podsjetnik da postoji Dobro koje ne traži brojke, nego prisutnost, i da postoji Svjedok koji ne mjeri kvantitet, nego iskrenost.

I kad je zaboravljena, i kad je potisnuta, i kad je prekrivena slojevima brojki, ta fitra ostaje kao tihi podsjetnik da postoji Dobro koje ne traži publiku, nego prisutnost. U opštem učenju, fitra je trajna, neuništiva jezgra ljudske prirode. I kada se prekrije slojevima zaborava, ona neće nestati, ona šapuće, podsjeća, poziva.

Kur’an u suri Er-Rum (30:30) kaže:
“Okreni lice svoje vjeri kao pravi vjernik, Allahovoj fitri, po kojoj je On ljude stvorio. Nema promjene u Allahovom stvaranju.”
Znači, iako potisnuta, fitra ostaje aktivna, kao unutarnji kompas koji pokazuje prema značenju, prema dobru, prema prisutnosti. Fitra ne traži brojke, ne traži priznanja, nego traži istinu koja je tiha, ali postojana.

***
Zadovoljstvo Allaha, subhanehu ve te'ala, kao krajnji cilj čovjekovog postojanja, nije samo teološki koncept, nego egzistencijalna istina koja daje smisao svemu što čovjek čini.

U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Allah ne gleda vaše likove i imetke, nego gleda vaša srca i djela.” (Muslim, 2564)
Ove riječi potvrđuju da vrijednost čovjekovog djelovanja ne leži u njegovoj vanjštini, nego u njegovoj namjeri i težnji ka Allahovom zadovoljstvu. Zadovoljstvo Stvoritelja nije apstraktna ideja, nego konkretna mjera smisla, ona koja daje težinu svakom djelu, svakom šaptu, svakom izboru.
U tom svjetlu, egzistencija nije niz podataka, nego niz trenutaka u kojima se duša približava Onome koji je stvorio značenje. Sve što čovjek radi, bilo da je riječ o djelovanju, učenju, ljubavi, žrtvi, oprostu, dobiva svoju pravu vrijednost tek kada se stavi na vagu duše, vagu koja ne koristi brojke, nego značenje. U naslijeđu ljudskog učenja, prava vrijednost djela ne leži u njegovoj vanjskoj veličini, nego u njegovoj unutarnjoj namjeri.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
“Djela se vrednuju prema namjerama, i svakome pripada ono što je naumio.” (Buhari i Muslim)
Ova vaga duše nije matematička, nego duhovna. Ona ne broji korake, nego mjeri iskrenost.
U suri El-Mulk (67:2) stoji:
“Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta.”

Dakle, nije riječ o količini, nego o kvaliteti, o značenju koje djelo nosi u sebi. U toj vagi, ono što je učinjeno u tajnosti, ono što je proživljeno bez svjedoka, ono što je izrečeno u šaptu, može imati veću težinu od najglasnijih djela, najvidljivijih uspjeha, najbrojnijih priznanja.
Kur’an potvrđuje ovu istinu u suri Ez-Zilzal (99:7–8):
“Ko uradi koliko trun dobra – vidjet će ga. Ko uradi koliko trun zla – vidjet će ga.”
Trun, ono što je nevidljivo ljudima, ali jasno Allahu, i to postaje mjerilo. Djela učinjena u tajnosti, bez publike, bez aplauza, nose posebnu vrijednost jer su oslobođena od pretvaranja.
U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Sedam osoba će Allah staviti u Svoj hlad na dan kada neće biti drugog hlada osim Njegovog… među njima je i čovjek koji daje sadaku tako da mu lijeva ruka ne zna šta mu udjeljuje desna.” (Buhari i Muslim)
To je snaga šapata, snaga tišine, snaga značenja koje ne traži brojke, nego blizinu sa Onim koji sve zna. Trun, najmanja moguća mjera, postaje simbol vrijednosti koja nije vezana za kvantitet, nego za kvalitet srca. U ljudskoj etici, veličina djela nije presudna; ono što ga čini vrijednim jeste iskrenost sa kojom je učinjeno.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
“Allah prima samo iskrena djela i ono sa čime se tražilo Njegovo lice.” (Nesai, 3140)
Dakle, mjerilo nije u broju, nego u nijetu, u riječima, u unutarnjoj težnji ka istini. Iskrenost (ihlas), namjera (nijjet) i težnja ka Allahovom zadovoljstvu postaju jedina mjera koja ostaje kada sve drugo prođe.
U hadisu koji prenosi Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Djela se vrednuju prema namjerama, i svakome pripada ono što je naumio.” (Buhari i Muslim)
Sve ove riječi su temelj duhovne etike u islamu. Ihlas je ono što daje duši težinu, nijjet je ono što usmjerava djelovanje, a težnja ka Allahovom zadovoljstvu je ono što daje smisao svakom koraku. Kada sve drugo prođe, priznanja, brojke, rezultati, ostaje ono što je bilo između čovjeka i njegovog Gospodara. To je mjera koja ne može biti prikazana u grafikonu, ali je presudna na vagi istine.

***
Možda je vrijeme da se čovjek vrati svijetu imena, da stvari ne gleda kao podatke, nego kao bića; da ljude ne broji, nego ih sluša; da dan ne mjeri po produktivnosti, nego po prisutnosti; da ljubav ne broji, nego da je živi; da trud ne vrednuje po rezultatu, nego isključivo po iskrenosti. Ova misao je poziv na povratak suštini, onome što je čovjeku dato kao dar, a ne kao zadatak.
U Kur’anu, Allah kaže:
“Mi smo, doista, čovjeka stvorili u skladu najljepšem.” (Et-Tin, 95:4)
Taj oblik nije samo fizički, nego duhovni, misaoni, emotivni. Povratak svijetu imena znači povratak značenju, povratak prisutnosti, povratak slušanju.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
“Najbolji od ljudi je onaj koji je najkorisniji ljudima.” (Bilježi Taberani, hadis je hasen prema ocjeni Albani)
Korisnost se ne mjeri brojem, nego prisustvom, pažnjom, iskrenošću. Da ljubav ne broji, nego da je živi, to je povratak srcu koje ne kalkuliše, ali daje.
U suri El-Insan (76:8–9), Allah opisuje one koji hrane druge iz ljubavi prema Njemu:
“I hranu su davali, mada su je i sami voljeli, siromahu, siročetu i sužnju. Mi vas samo zarad Allahova lica hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo.”

To je ljubav koja ne broji, nego živi. To je trud koji ne traži rezultat, nego zna da je iskrenost sama po sebi uspjeh. U tom povratku svijetu imena, čovjek ne gubi razum, nego ga usklađuje sa srcem; ne odbacuje brojke, nego ih stavlja u službu značenja.

I tada, dani više nisu niz zadataka, nego prostor susreta, sa Onim koji zna sve (čak i ono što nije izrečeno), sa sobom i sa drugima. Jer duša ne traži savršenstvo, ona traži istinu, a istina se ne nalazi u brojkama, nego u značenju koje ostaje kada sve drugo nestane. U islamskom učenju, Istina (El-Hakk) je jedno od Allahovih imena, i kao takva, ona nije relativna ni promjenjiva.
Kur’an kaže:
“To je zato što je Allah Istina, a ono što oni mimo Njega zazivaju, laž.” (El-Hadždž, 22:62)
Duša ne traži savršenstvo u spoljašnjem smislu, jer zna da je savršenstvo kod Onoga koji je bez nedostatka. Ona traži istinu, onu koja ostaje kada se sve drugo sruši, kada brojke izgube značenje, kada priznanja utihnu. Istina je ono što duša prepoznaje i čemu teži, jer je stvorena da bude u skladu s njom.

U konačnici, čovjek je najviše čovjek onda kada je najbliži Onome koji ga je stvorio, i u toj blizini, brojke gube smisao, riječi postaju molitva, a duša slobodna. Blizina sa Stvoriteljem nije fizička, nego duhovna.

U hadisi kudsi, Allah kaže:
“Ako se Moj rob približi Meni za pedalj, Ja se njemu približim za lakat. Ako Mi se približi za lakat, Ja se njemu približim za hvat. A ako Mi dođe hodajući, Ja Mu idem trčeći.” (Buhari i Muslim)

Ova blizina mijenja čovjekovu suštinu, on više nije zbir podataka, nego biće koje moli, koje osjeća, koje svjedoči. Riječi tada prestaju biti sredstva komunikacije i postaju ibadet. Duša, oslobođena od pritiska brojki, od težine očekivanja, od buke metrike, pronalazi slobodu u prisustvu Onoga koji zna sve, vidi sve, i prihvata ono što je iskreno.