U mnogim religijskim tradicijama, izabranost se definira kao zavjet između Boga i određenog naroda. U svojoj izvornosti, ona nije nužno bila privilegij, već moralna obveza i duhovni teret ili odgovornost. No, kada se izabranost počela interpretirati kao statusna prednost, ona je često otvarala prostor isključivosti. Jedan od primjera su križarski ratovi (11.–13. stoljeće), kada su europski kršćani sebe vidjeli kao izabrane ratnike Božje providnosti. Pod tim okriljem, ratovanje protiv “nevjernika” postalo je moralno opravdano, a nasilje nad muslimanima, židovima i “hereticima” viđeno je kao čin svetosti. Izabranost je tako postala osnova za ratove religijskog fanatizma.

Politička instrumentalizacija
Vladari su redovito preuzimali religijske motive kako bi osnažili vlastitu moć. “Božje pravo kraljeva” u srednjovjekovnoj i rano-novovjekovnoj Europi služilo je kao teološka potvrda političke dominacije. Slična logika pojavila se i u nacističkoj Njemačkoj, gdje je ideja “odabranog naroda” preoblikovana u rasnu doktrinu. Nacionalsocijalizam je propagirao mit o “arijskoj rasi” kao superiornoj i predodređenoj za dominaciju. Time je ideja izabranosti postala sekularizirana i pseudoznanstveno utemeljena, no s istim posljedicama – opravdanje sistemske diskriminacije, progona i genocida.

Kolonijalna dimenzija
U razdoblju novovjekovnih kolonijalnih osvajanja, ideja izabranosti poprimila je civilizacijski oblik. Britanski kolonijalizam 19. stoljeća osobito je snažno naglašavao “civilizacijsku misiju” – poimanje da je britanski narod odabran da širi napredak, zakon i modernost po cijelom svijetu. Kolonizirani narodi u Africi i Aziji prikazivani su kao “djeca” kojima je potrebna ruka “oca”. Ta paternalistička retorika skrivala je činjenicu da su kolonije bile izvor ekonomskog iskorištavanja i brutalne represije. Izabranost u ovom kontekstu postala je opravdanje imperijalne ekspanzije, porobljavanja i kulturne dominacije.

Ideologija krvi i svetosti
Kada se zajednica proglasi izabranom, njezina krv postaje metafora svetosti. U nacističkoj Njemačkoj taj je diskurs dosegnuo vrhunac kroz propagandu “čiste krvi”. Djeca “arijske rase” bila su predstavljana kao simbol budućnosti, dok su djeca drugih naroda – posebno Židova, Roma i Slavena – dehumanizirana i osuđena na uništenje. Slično tome, u križarskoj retorici smrt kršćanskog vojnika bila je “mučenička” i donosila je spas duši, dok je smrt “nevjernika” bila tek prepreka uklonjena na putu svetog cilja. U oba slučaja, život izabranog vrijedi više od života drugoga.

Izabranost Izraela i palestinsko pitanje
Ideja izabranosti izraelskog naroda duboko je ukorijenjena u biblijskoj tradiciji. U hebrejskim svetim spisima, Izrael se često opisuje kao narod koji je Bog izabrao za poseban savez. U izvornom kontekstu, ta izabranost nije bila privilegij nego obveza – narod je trebao biti “svjetlo narodima”, svjedok Božjeg zakona i moralnog poretka. Međutim, kroz povijest, osobito u modernom kontekstu stvaranja države Izrael 1948., ova se teološka ideja počela ispreplitati s nacionalnim i političkim identitetom. Izabranost je tada, u očima nekih tumača, postala povlastica, a ne samo odgovornost.

Nakon Drugog svjetskog rata i užasa Holokausta, svijet je snažno podržao ideju o stvaranju židovske države, i to s opravdanjem povijesne i moralne reparacije. No, formiranje Izraela dogodilo se na prostoru Palestine, gdje je već postojalo autohtono stanovništvo. Sukob između židovskog naroda, koji se vraća s idejom “povijesnog i božanskog prava” na zemlju, i Palestinaca, koji tu zemlju doživljavaju kao vlastiti dom, proizveo je tragičnu dinamiku. Izraelski narativ često se poziva na izabranost i pravo na sigurnost, dok se palestinski glasovi marginaliziraju, a njihova prava sistemski ograničavaju i osporavaju.

Opasnost ideologije izabranosti u ovom kontekstu očituje se u hijerarhiji života. Kada se tvrdi da je sigurnost jedne zajednice svetija od života druge, nastaje asimetrija u kojoj je nasilje nad Palestincima opravdano kao “nužna obrana”, dok se njihova patnja često ne priznaje ili minimizira. Slično povijesnim primjerima križarskih ratova ili kolonijalizma, život jednih postaje dragocjeniji od života drugih. Time se stvara opasan okvir u kojem dehumanizacija omogućuje nastavak sukoba bez ozbiljnog moralnog preispitivanja.

Suvremeni svijet svjedoči ovom sukobu s osjećajem nemoći i duboke zbunjenosti. S jedne strane, postoji povijesna empatija prema židovskom narodu i njihovoj traumi, a s druge strane, rastuća svijest o nepravdi i patnji palestinskog naroda. Međunarodna zajednica ostaje podijeljena, a globalno čovječanstvo sve više osjeća strah da bi neprestano prizivanje ideje izabranosti moglo urušiti univerzalni koncept ljudskog dostojanstva. Ako se nastavi graditi svijet u kojem je život jednih svetiji od života drugih, čovječanstvo riskira gubitak same ideje humanosti. Ideja izabranosti postaje prokletstvo bez obzira da li se promovira u ime svetije religije ili u ime svjetlije civilizacije.

Dakle, povijest jasno pokazuje da ideologija izabranosti, kada se shvati kao statusna povlastica, vodi ka sukobima, segregaciji i nasilju. Križarski ratovi, britanski kolonijalizam, nacizam i suvremeni izraelsko-palestinski sukob primjeri su u kojima je ova ideologija poslužila kao izravno opravdanje ratova, pljačke i genocida.

Stoga, jedini način da se spriječi destruktivni potencijal ove ideje jest njen reinterpretacija. Izabranost treba shvatiti ne kao povlasticu, nego kao moralnu obvezu i služenje drugima. Povijesna lekcija jasno upozorava: svaka zajednica koja svoj identitet temelji na ideji vlastite svetosti i superiornosti otvara vrata isključivosti i nasilju. Nasuprot tome, univerzalna jednakost ljudskog dostojanstva jedini je trajni temelj pravednog i mirnog društva.