Uvijek sa velikim zadovoljstvom posjećujem Rožaje i drage prijatelje u njemu ovaj prvi i drugi septembar 2025. godine bili su za mene posebno iskustvo i to sa opravdanim razlogom. Otišao sam u ovaj grad sa svojom Snežom koja mi je bila i glavni asistent da istražujem zaostavštinu bošnjačkog i crnogorskog pisca Zaima Azemovića jer upravo ove godine navršava se devedeset godina od njegovog rođenja i deset godina od njegove smrti. Kao i uvijek, Rožaje me dočekuje toplinom i gostoprimstvom. Poseban značaj ovoga puta imalo je druženje sa Zaimovom osamdesetogodišnjom suprugom Hanifom, sinom Almirom i vrlo ljubaznom, srdačnom i gostoprimnom snahom Selmom. U njihovom domu, uz bašku kafu i bogato posluženje, Hanifa se priśećala životnog i stvaralačkog puta svog supruga. Između riječi i mira u kojima se ośeća dostojanstvo žene koja je čitav vijek provela rame uz rame sa piscem, osluškivao sam fragmente jedne bogate i plemenite biografije.

Radna soba Zaima Azemovića u Bukovici

Hanifa je u duhu mudrih žena govorila kako su u njihovom stanu u Rožajama ali i u rodnoj Bukovici rado dočekivali brojne pisce, pjesnike i likovne umjetnike. Ostala su nezaboravna druženja i prijateljstva sa Redžepom Škrijeljom, Ejupom Mušovićem, Rasimom Muminovićem, Jevremom Brkovićem, Huseinom Bašićem, Ljubišom Rajkovićem, Salkom Luboderom, Miroslavom Đurovićem i mnogim drugima. To su bila prijateljstva koja su trajala, intelektualni razgovori koji su oplemenjivali Bukovicu, Rožaje, ali i čitavu Crnu Goru u vremenima kada je knjiga i stvaralaštvo bilo na cijeni. Trudila se da svakog gosta dočeka i ugosti. Nije bilo lako, ali je bilo zadovoljstvo. Ljudi su kako kaže, izlazili iz njihove kuće bogatiji za riječ i za iskustvo. Zaim je svakodnevno dobijao pisma i vodio prepisku sa brojnim književnicima. Njegov dan bio je posvećen knjizi, čitanju i pisanju. Tako je nastala njegova bogata arhiva i biblioteka. Bukovica je bila njegovo najdublje nadahnuće. Tamo, đe se rodio i odrastao, provodili bi po nekoliko mjeseci svakog ljeta, a on je u rodnom kraju pronalazio inspiraciju za romane i poeziju.

Književnik Božidar Proročić u radnoj sobi Zaima Azemovića

Hanifa se sa sjetom prisjeća vremena kada je Bukovica bila puna komšija i prijatelja, kada su nastajale neke od najljepših i najtrajnijih uspomena. Zaim je bio skroman i nenametljiv, ali sa izuzetnim ośećajem za ljude. Odlično je znao da procijeni njihove potrebe, razumio je njihove brige i patnje. Nije ni čudo što je tako nastala knjiga “Zlatna i gladna brda” jer u tom naslovu sadržana je cijela filozofija njegove književnosti. Volio je svoj učiteljski poziv i prosvjetu. Dobro je znao da bez obrazovanja nema uspjeha i stalno je svojim đacima govorio da jedino kroz knjigu i znanje mogu pomoći sebi i svojim roditeljima. Ipak, život mu je donio iskušenja. Već u četrdesetoj godini doživio je srčani udar pa više nije mogao da radi u prosvjeti. Prešao je u sindikalno povjereništvo u Rožajama. Pisao je molbe, žalbe, pomagao studentima, radnicima i ljudima sa sela. Volio je da bude njihov oslonac. Imao je mjeru i razumio sve njihove radosti i tuge, što je često pretočio u svoje knjige i pjesme.

Bozidar Proročić, Almir i Hanifa Azemović

Hanifa sa ponosom svjedoči da mu je bila podrška do posljednjeg daha. Zaim je ostavio iza sebe bogato pisano nasljeđe, ne samo Rožajama, već i Bošnjacima, Crnogorcima, Srbima i Albancima, a prije svega Crnoj Gori. Teško su ga pogađale devedesete godine, ratovi i stradanja Bošnjaka. Nije mogao da se pomiri sa njihovom sudbinom. Tako je nastao i roman u rukopisu Muhadžiri, djelo koje govori o nedaćama, progonima i patnjama i koje bi moglo biti priča svakog Bošnjaka. Dok je pričala, Hanifine oči bile su ispunjene sjetom i ponekom suzom. A u svakoj riječi, u svakom njenom śećanju, ośećala se snaga jedne životne i stvaralačke epohe, utkane u sudbinu Zaima Azemovića.

U RUKOPISIMA OTKUCAJI JEDNOG ŽIVOTA: Nakon razgovora pristupio sam istraživanju Zaimove arhive i to do kasnih večernjih časova. Na hiljade stranica rukopisa, tekstova pisanih rukom pa zatim pisaćom mašinom držao sam u svojim rukama. Jedna čitava epoha zapisa, śećanja, popravki i ispravki, mudrosti, poslovica, priča, legendi i pjesama. Ogromna i bogata zaostavština. Tek u tim rukopisima vidio sam koliko je bio detaljan i koliko se trudio da njegovi zapisi zasijaju punim sjajem. Jedna arhiva, a u njoj sabrano više života, reklo bi se. Sjetih se rečenice da jedino knjige i zlato ne gube svoju vrijednost, a ja bih dodao i pravi ljudi, oni koji znaju šta zapravo znači riječ.

Mezar rah. Zaima Azemovića

Poslije višesatnog pregleda pronašao sam roman “Muhadžiri.” Ozari me sreća i radost, jer to je bilo nešto što sam dugo čekao. Roman pisan rukom, a ponegdje i pisaćom mašinom. Stranica za stranicom, svaka obilježena rednim brojem. Podijelih moje saznanje sa Zaimovom porodicom i rekoh u sebi da ima pravde jer iza velikih ljudi ostaju velika djela. Tako je i bilo, i biće, jer najmanje umijemo da cijenimo sebe i naše stvaraoce. To je usud naših, nažalost podjednako i bošnjačkih i crnogorskih zabluda. Mudrost mi je tada zazvučala u śećanju, da veliki i skromni pisci su oni koji „ne žive od svoje slave, nego od svojih riječi i svoga rada“. Upravo takav je bio i Zaim Azemović.

Uveče śedosmo da razgovaramo. Ja u rukama držim rukopis i lagano ga iščitavam. Već na prve stranice shvatam da je to meni nepoznat dio jer sam do sada pročitao sve Zaimove knjige pripremajući monografiju o njegovom životu i djelu. Nisam želio da mi neko kaže da sam bio površan niti da mi se potkrala greška. Ovo što držim pred sobom djeluje kao skriveni dragulj jedne bogate riznice. Čitao sam dugo u noć, do kasnih sati, a zatim odoh u musafirsku sobu. Ipak, san nije dolazio. Pomiješane misli i ośećanja odvlačile su me čas u prošlost, čas u sadašnjost. Kao da sam pronašao zlatni rudnik, neiscrpan i blistav, čija vrijednost prevazilazi lično zadovoljstvo otkrića. To je nasljeđe koje ne smije ostati zatvoreno u ladicama ni zaključano u privatnim arhivama. Misli me vode dalje, kao da sam u rukama imao amanet koji traži ispunjenje. Ośećao sam kako svaka stranica diše, kako traži da se stilizuje, uredi i ugleda svjetlost dana. Ovo je djelo koje zaslužuje da bude podijeljeno sa drugima, da postane dio književnog pamćenja i zajedničkog nasljeđa. Jer rukopis koji se skriva od čitaoca nije samo izgubljena knjiga nego i izgubljeni glas jednoga čovjeka, jednoga naroda, jednoga vremena.

Osnovna škola u Bukovici

PUT KA BUKOVICI I ŚEĆANJIMA NA ZAIMA: U ponedjeljak sam sa Hanifom i Almirom odlučio da posjetim Bukovicu, kuću i arhivu Zaima Azemovića, kao i njegov mezar. Krenusmo u ranim jutarnjim časovima preko Gornjeg Biševa, kraja protkanog ljepotama. Hanifa mi pokazuje toponime i prirodne ljepote rožajskog kraja i uz to priča mnoge lijepe i brojne anegdote iz Zaimovog života kojih je bilo na pretek. Gornje Biševo, nekadašnja opština, u zlatnim i zelenim bojama smrče i jele, proplanci sa hajrat česmama, poneko stado na visoravni, stari i mladi koje srećemo usput. Divlje kruške, jabuke i trnjine pune plodova. Jesen diše Biševom. Priroda je tu kao nepokorena vojska koja čeka svoje zemljake da se vrate ovim ljepotama, baš kako je Zaim pisao. Nostalghija i śećanja obuzimaju, pa se ponekad zapitam da li nam je ostalo išta osim toga.

Susret sa Zaimovim kolegama prosvjetarima

U daljini se pružaju padine i obronci što vode ka tutinskom kraju, sjenoviti i mekani u jutarnjem svjetlu. Između njih vijuga stari vojni put, obrasla kamena staza kojom su nekada koračale čete vojnika, a danas se jedva nazire među travama, šumarcima i raštrkanim voćkama. Put, istrošen, podśeća na prošla vremena kada su drumovi bili granice i sudbine, kada se išlo pješice ili na konju, noseći vijesti i teret ali i teške odluke života. Na obroncima sela vide se kuće rasute po padinama, dimnjaci što dime već sada tanak dim i bašte u kojima se još uvijek zeleni kasni pasulj i kupus. Čuju se lavež pasa i povici pastira koji gone stada niz strmu kosinu. Dok se pogled širi prema Tutinu, pejzaž dobija mekoću i širinu. Kao da se pred očima razvija stara razglednica iscrtana bojama jeseni, sa mirisom zemlje i lišća koje se polako sprema da požuti i padne.

Stari vojni put, urezan u brdo, nosi u sebi tišinu istorije. Nije samo prolaz ka Tutinu nego i staza sjećanja. Njime su prošle kolone ljudi, nosile su se priče, suze i osmijesi. Danas je to put po kojem trava raste, kamenje se kruni, a vrijeme ga polako vraća prirodi. Ipak, u njemu još ima tragova, kao da čeka da neko kroči i probudi ga iz sna, da mu udahne novi smisao i podsjeti da su drumovi vječni, a ljudi prolazni.

Zaimova slika u školi u Bukovici

Prije Bukovice svratismo u osnovnu školu đe u školskom holu stoji Zaimova slika i dio teksta uzdignut na platnu o Šeih Mehmedu Užičaninu i slugi siromašnih koje je Zaim zapisao. Prisjetih se njegove pjesme Moji zemljaci koju je napisao još kao đak 1958. godine i koja je nagrađena. U njoj kaže: “da zamirišu na jelovinu, dim, trave i njive, da su tragači za srećom osmijehom oslađeni i da su njihovi dlanovi široke i tople doline.” Srdačan i topao prijem priredili su nam direktor škole u Bukovici Kadaif Šutković i prosvjetari Džeko i Alija Kalač. Njihova dobrodošlica i brojna sjećanja na Zaima bila su dragocjena. Pažljivo sam slušao i upijao svaku riječ koja je nosila miris nekih dalekih vremena. Škola danas broji devedeset i sedam đaka. Ušuškana u zelenilu pored puta djeluje kao da je iznikla iz sna i kao da sanja da će u ovom kraju iz koraka novih generacija nastati neka nova lijepa pisana riječ. Priče, śećanja i anegdote o Bukovici i bukovičkom kraju nižu se jedna za drugom. Kraj tako lijep, bogat i čudesan, između jelovih omara i rijeka koje nose život i nove priče. Rastali smo se srdačno. Prosvjetari su poželjeli da mlade generacije povedu ka Zaimovoj rodnoj kući u Bukovici da se priśete života i djela pisca. Lijepi pozdravi i rastanak ostali su kao obećanje nekih novih susreta.

Putokaz za Bukovicu

NA ZAIMOVOM MEZARU: Stigosmo pred maleno ograđeno mezarje Azemovića. Ja i Zaimov sin Almir uđosmo unutra nakon što otvorismo kapiju. Pred nama se ukaza Zaimov mezar urađen u obliku knjige sa otvorenim stranicama na kojima stoje godina rođenja i godina smrti, kao i poruke iz Kur’ana. Ispod tih stranica rodne grude a iznad njih miris vjetra i svjetlost dana. Dok sam posmatrao taj mezar misli su mi lutale između onoga što znači život i onoga što donosi smrt. Knjiga kao simbol nije tu slučajno. Ona je śedočanstvo da čovjek ostaje živ onoliko koliko su žive njegove riječi, njegovi tragovi, njegova djela. Stranice su otvorene jer život pisca nikada nije zatvoren, jer se njegovo djelo nastavlja kroz one koji ga čitaju i pamte. Śetih se da je smrt granica samo za tijelo, ali ne i za duh. Ona zatvara oči a otvara knjige. Dok sam stajao nad Zaimovim mezarom ośećao sam da su upravo te stranice oblik vječnosti, da se iza njih krije smisao postojanja. Pisac koji je znao patnju i radost, koji je razumio čovjeka, sada leži pod zemljom, ali njegove riječi i dalje koračaju među nama. Razmišljao sam o prolaznosti i o onome što ostaje. Sve što čovjek izgradi rukama ruši vrijeme, ali ono što ispiše srcem i razumom ostaje trajno. Knjiga na njegovom mezaru bila je i opomena i utjeha. Opomena da smrt ne bira, a utjeha da iza čovjeka mogu ostati stranice koje se nikada ne umiru. Ośetih kako smrt zapravo nije kraj nego povratak. Povratak korijenima, jeziku, narodu, Bogu. U toj samoći mezarja, dok su ptice kružile iznad krošnji, čuo sam kako samoća govori. Govorila je da život nema smisla bez ostavljenog traga, bez zapisa, bez ljubavi prema ljudima. A Zaim je sve to imao i sve to ostavio.

Pogled sa padina Bukovice

BUKOVICA U SJAJU ZAIMOVOG NASLJEĐA: Nastavismo naš put ka Zaimovoj rodnoj kući i posjedima Azemovića. Pratile su nas kleke i smreke, šipurci što se njišu na blagom povjetarcu, šljive požegače koje su prerodile, jabuke i stare kruške jerbasime. Nije čudo što je u ovim miomirisima nastao Zaimov Zavičaj na cvjetnim brdima. Otvorismo staru kapiju i priđosmo kući koja je obnovljena i renovirana, onoj u kojoj je Zaim volio da provodi najviše dana svoga života. Odoh u njegovu radnu sobu i tamo kao da je vrijeme stalo. Pisaća mašina, pernica, papir, mali radio, knjige, stranice života i živopisa njegovih junaka kao da čekaju da se Zaim vrati i nastavi svoju priču. Bila je to posebna duhovno-književna dimenzija. Stare stvari, magnetofon, bilježnice, sveske, rokovnici, zapisi, pisma, fotografije, sve ono što je u Zaimu budilo nostalgiju i śećanja, posloženo skromno, ali sa ljubavlju. Knjige prijatelja i njegove sopstvene knjige stajale su jedna uz drugu, kao da se u tim policama obasjana čitava epoha.

Zapitam se ponekad jesam li jedan, ako ne i jedini, koji pažljivo pregleda arhivu papir po papir, knjigu po knjigu, pismo po pismo. I baš tada pronalazim njegov dnevnik koji je vodio sa prekidima od 1971. godine i njegovu auto-biografiju. Osjetih ozarenost i radost, jer doživjeh Zaima iz drugog ugla, iz ugla kako je on sam vidio sebe. U tim zapisima otkrivam njegova nadanja, ljubavi, patnje i boli. Svaki veliki pisac nosi to u sebi, nosi trag vlastite sudbine u svojim rečenicama. Bukovica je toga dana bila obasjana njegovom čudesnom aurom, energijom koja je izbijala iz svake napisane stranice. Vrijeme je teklo kao pijesak u pješčanom satu, podśećalo nas i opominjalo. Gledao sam, upoređivao, ispunjen kao da sam otkrio sveti gral. I on to jeste, jer za Bošnjake je to gral života i pogled u sve ono što ljudi nose u sebi. Kasno popodne smo sve pažljivo pakovali i slagali, a ja sam uzeo te vrijedne rukopise Zaima Azemovića da na njima radim, da ih istražujem i oblikujem u jednu arabesku života koji je trajao na cvjetnim brdima više od osam punih decenija. Hanifa mi pokazuje brojne detalje, a Almir se śeća svog djetinjstva. Sve je to magična Bukovica koja je iznjedrila Zaima, a Zaim je iz nje iznjedrio Gladna i zlatna brda. Poneki trenutak śete, suza u oku, melanholija, a sve skupa svjedočanstvo jednog života koji je ostavio trag što ne može da nestane.

*****
Pred sam sumrak, puni uspomena i lijepih utisaka, krenusmo drugim putem u povratak ka Rožajama. U rukama sam gotovo ljubomorno čuvao Zaimove zapise, svjestan da držim neprocjenjivo blago. Već iscrpljen i umoran od dugog dana, a ipak pun neke čudnovate energije koja me nosila, ośećao sam se kao da sam i sam postao dio tog rukopisnog nasljeđa. Stigosmo ponovo u kuću Azemovića đe sam sve pažljivo spakovao i brižljivo pripremio da se čuva. Rastadoh se srdačno sa porodicom Azemović. Njihova toplina, gostoprimstvo i dostojanstvo biće zauvijek utkani u moje pamćenje. Na rastanku sam ponio ne samo rukopise nego i njihov osmijeh, njihove riječi i njihovu vjeru da će Zaimovo djelo nastaviti da živi.

Krenuh zatim ka Cetinju sa mišlju koja je u meni odzvanjala kao zavjet. Dao sam sebi obavezu da upravo ove godine objavim Zaimovu neobjavljenu knjigu Narodne bajalice i brojalice iz Sandžaka, rukopis koji čeka svjetlost dana, kao i monografiju o njegovom životu i djelu. Znam da ću ispuniti to obećanje (makar za prvu knjigu) jer rukopis sadrži ne samo literarno već i narodno bogatstvo, nasljeđe koje prevazilazi okvire jedne biografije i postaje dio bošnjačko-crnogorskog pamćenja i nasljeđa. Dao sam sebi zadatak i ne bojim se njegove težine. Znam da sam često puta platio skupu cijenu svoje dobrote i vjerovanja u ljude. Znam da sam nerijetko ostajao sam sa svojim uvjerenjima. Ali ponosan sam, jer nikada nisam poklekao. Ako u meni ima snage, ona dolazi iz uvjerenja da istinska vrijednost pisane riječi nadživljava sve nedaće.

Zaslužio je Zaim da zasija svojim književnim sjajem i da nas podsjeti na snagu riječi koje ostaju. Njegovo stvaralaštvo nije samo lični pečat jednoga života nego i ogledalo vremena, naroda i kraja iz kojeg je ponikao. On je u svojim knjigama uvezao mirise Bukovice, šum jela i smrča, težak dah sirotinje i ponos gorštaka, pjesmu radosti i tugu stradanja. Zaslužio je da se njegovo ime izgovara sa poštovanjem i da njegovi rukopisi dobiju mjesto u našoj kulturi koje im pripada.

Zaslužila je i Crna Gora da se śjeti svojih stvaralaca, da prepozna u njima svoju snagu i svoju ljepotu. Književnost Zaima Azemovića jeste dio njenog identiteta, jednako koliko i planine koje je opisivao i ljudi koje je volio. Crna Gora je kroz njega imala svjedoka, pisca i hroničara koji je znao da prepozna i patnju i radost, i da ih pretvori u trajnu riječ. Zaslužili su Bošnjaci Sandžaka i svi narodi koji u ovoj zemlji žive da imaju ovakvog pisca, jer njegova književnost prevazilazi granice etničkog i nacionalnog. Ona pripada svakome ko zna da se u knjigama krije čovjek, a u čovjeku knjiga. Zaim je svojim djelom ostavio poruku da zajednički život, međusobno razumijevanje i dostojanstvo jesu temelj svake budućnosti. Zato danas možemo reći da je Zaim zaslužio da živi kroz nas, a mi smo zaslužili da budemo bolji zahvaljujući njemu.