Kada jednom bolesnom čovjeku date tabletu gorkog lijeka sa vrlo malo vode, on će osjetiti svu gorčinu, ali ta gorčina, premda neprijatna, u sebi nosi obećanje ozdravljenja. Čovjek se predaje toj nužnosti, jer bolest ne ostavlja drugog izlaza.
U tom trenutku, gorčina nije samo okus, ona je znak da tijelo još uvijek zna razlikovati otrov od lijeka, bol od zdrastvenog stanja. Kao što rana peče kada se dodirne alkoholom, tako i svijest reaguje na istinu; ne zato što je intervencija zla, već zato što je stvarna. Gorčina je prvi susret sa granicom između nemoći i nade.
Međutim, kada se taj čin ponavlja iz dana u dan, ista gorčina prestaje biti samo neprijatna i počinje polahko da se pretvara u naviku, a zatim i u potrebu. Kada dođe do nedostatka lijeka, koji je nekada donosio olakšanje, takva okolnost stvara prazninu.
Navika je najtiši oblik zaborava. U ponavljanju, čovjek više ne pamti razlog zbog kojeg je počeo, pamti samo ritam. Kao što se molitva može pretvoriti u mehanički šapat bez vjere, tako i lijek gubi svoju svrhu, a ostaje samo gorčina kao ritual. A zna se da ponavljanje ne liječi, ono samo oblikuje.
Čovjek se, paradoksalno, vezuje za samu gorčinu, do te mjere da u njenom odsustvu osjeća manjak smisla. To je trenutak kada bol prestaje biti simptom, a postaje dio individualiteta i identiteta. Kada gorčina više nije sredstvo, nego mjera postojanja. Kao što se zarobljenik navikne na hladnoću ćelije, ne zato što mu prija, već zato što mu postaje jedina poznata temperatura života. U tom stanju, čovjek ne traži ozdravljenje, on traži poznatost. Jer poznato, ma koliko bolno bilo, daje osjećaj kontrole nad haosom slobode.
Isto važi i za ljudsku svijest; ono što je u početku bol, ako se dovoljno puta ponovi, prestaje da bude mučenje i postaje struktura življenja. Svijest ne pamti intenzitet bola, ona pamti njegov obrazac. Kada se bol ponavlja, on više nije udarac, već arhitekt svijesti. Kao što voda oblikuje kamen ne snagom, već strpljenjem, tako i bol oblikuje ljudsku svijest kroz tiho ponavljanje.
Slična dinamika vidi se i u religijskim praksama, poput bičevanja u katoličkim monaškim redovima.

***
U tim ritualima, tijelo postaje hram bola, a bol postaje molitva. Bič nije samo sredstvo samokažnjavanja, on je pokušaj da se kroz fizičku patnju dotakne metafizička istina. U udarcu se traži proboj, u krvi, pročišćenje. Prvi udar bola donosi samo patnju, ali ponavljanjem on se pretvara u disciplinu, disciplina u iskustvo, a iskustvo u potrebu.
To je alhemija bola; ne, ono što je nekada bilo odbijeno kao strano, sada se već prihvata kao vlastito. Disciplinom se bol pripitomljuje, iskustvom se osveštava, a potrebom se uzdiže do svetosti. Čovjek ne traži više olakšanje, on traži potvrdu postojanja kroz bol. Čovjek se više ne bičuje da bi patio, nego da bi u boli pronašao ritam postojanja, izvjesnost koja zamjenjuje neizvjesnost života.
Jer bol, kada se ritualizira, prestaje biti haotičan, on postaje metronom duhovnog pulsa, okvir u kojem se nepoznato svodi na poznato. U svijetu koji ne nudi garancije, bol postaje jedina konstanta, jedini zakon koji ne iznevjerava. Bol se, takvim putem, transformiše u užitak, a gorčina u hranu duha. To je najdublji paradoks ljudske prirode; da ono što razara, može i da izgrađuje. Da gorčina, ako se dovoljno dugo nosi, prestaje da bude otrov i postaje eliksir. U tom obratu, čovjek ne samo da trpi, on počinje da vjeruje da trpljenje ima smisao.
Tačno na ovom obrascu, ponovljenom kroz istoriju, oblikovala se i sudbina svih balkanskih naroda. Obrazac bola nije ostao u privatnoj sferi, on je postao kolektivna matrica, naslijeđena poput jezika, poput pjesme koja se prenosi bez pitanja o njenom porijeklu. Sudbina se nije pisala mastilom, već ožiljcima, i ti ožiljci su postali grbovi identiteta.
Na prostoru koji je nekada bio kolijevka mudrosti i slobode, gdje su se stvarali i bilježili prvi modeli čovjekove misli o sebi i svijetu, zavladao je paradoks; isti ti narodi pristajali su na svaku stegu, na svaki eksperiment vlasti, na svaku nemilosrdnu disciplinu.
To je prostor gdje je nekada riječ bila svetinja, a misao oružje. Gdje su se filozofije rađale iz zemlje, a sloboda bila prirodna kao dah. Ipak, u tom istom prostoru, dogodila se tiha zamjena, mudrost je ustupila mjesto poslušnosti, a sloboda se povukla pred sigurnošću stege. Kao da je kolektivna svijest, paradoksalno odlučila da je lakše živjeti pod pravilima bola nego pod odgovornošću slobode.
Balkan nije zaboravio kako se misli, ali zato, on je naučio kako se šuti, kako se ne smije podignuti glas kada se istina priča. I u toj tišini, u tom šaptanju, surova stega je postala melodija, a svaka vlast vrši eksperiment koji se ne dovodi u pitanje. Balkanski narodi su se navikli da ih oblikuju spolja, jer su zaboravili kako izgleda oblikovanje iznutra. Njihova svijest, višestruko lomljena tokom povijesti, naučila je da u bolu prepoznaje sigurnost, a u gorčini je uklopila uživanje sa ukusom domaće pažnje.

***
Kada se svijest lomi dovoljno puta, ona ne traži više cjelinu, ona traži poznatu pukotinu. I tako, bol postaje orijentir, a gorčina se pretvori u znak pripadnosti. Kao što dijete prepoznaje majku po tonu glasa, tako i narodi Balkana prepoznaju domovinu po intenzitetu bola koji mu nanosi. U tom izvitoperenom odnosu, pažnja se ne mjeri brigom, već doziranjem gorčine.
I malo po malo, istorija se pretvorila u ritual u kojem narodi Balkana gutaju gorke pilule vlastitih diktatura, sve uvjereniji da im upravo one održavaju zdravlje, kao što se prihvataju dobrovoljnog bičevanja, kako bi doživili svetost.
Sa ovog gledišta, istorija nije više niz događaja, ona je žalosna liturgija bola, i strmne stepenice gorčine. Baš zato, diktature u Balkanu ne doživljavaju se kao devijacije, već kao terapije. Isto kao što se tijelo navikne na lijek koji više ne liječi, tako se i narod navikne na vlast koja više ne vodi, nego sprovodi gorčinu i bičevanje. U toj zamjeni značenja, zdravlje se poistovjećuje sa kontrolom, a sloboda sa simptomom bolesti. Ritual gutanja gorčine postaje svakodnevna misa, u kojoj se vlast slavi kao ljekar, a narod kao pacijent koji ne smije ozdraviti.
Postavlja se zato pitanje;
1. Šta se zapravo dogodilo sa balkanskom sviješću?
Sigurno je da se svijest nije izgubila, ali se ozbiljno umorila. A to je umor od neprestanih lomova, od historije koja ne nudi predah, od razmaženih generacija koje su učile da je opstanak važniji od slobode. Balkanska svijest nije nestala; ona je naučila da šuti, da se skloni, da preživi, i u toj tišini ona više ne sanja, ona samo pamti.
2. Gdje je nestalo ono oružje mudrosti kojim je ovaj prostor nekada učio svijet kako da misli o čovjeku?
Oružje mudrosti nije zahrđalo, ono je zakopano. Da. duboko zakopano pod debelim slojevima straha, pod pepelom ratova, pod težinom ideologija koje su zamijenile misao dogmom. Mudrost Balkana nije prestala da postoji, ona je samo prestala da se koristi. Kao knjiga koja stoji na polici, netaknuta, ali još uvijek sposobna da zapali vatru u umu koji se usudi da je otvori.
3. Da li je to oružje zaista predano, ili je samo pritisnuto na prividnu predaju, dok u dubini još uvijek tinja?
U dubini Balkana tinja više nego plamen, tinja duhovno sjećanje. Sjećanje na slobodu koja nije bila savršena, ali je bila stvarna. Oružje mudrosti nije predano, ono je samo zamijenjeno šutnjom i poslusnišću. Ali šutnja i poslušnost nisu zaborav. Ona su privremeni zaklon, kao što se vatra skriva ispod pepela dok ne dođe vrijeme da ponovo zapali i zablista u punom sjaju.
4. I kakve je prirode letargija koja je ljude ovih prostora natjerala da odustanu od snova i da svoje nade polože pred oltar kratkoročnog bola i prolaznog užitka?
Letargija Balkana nije lijenost, ona je rana. Da. Rana koja je naučila da se zatvori prije nego što se dotakne. Ljudi su odustali od snova ne zato što ih ne žele, već zato što su prečesto gledali kako se snovi pretvaraju u pepeo. U toj zamjeni, kratkoročni bol postaje dokaz da se još uvijek osjeća, a prolazni užitak, jedini dokaz i potvrda da se još uvijek živi.

***
Odgovor na gorenavedena pitanja, jeste gorak kao i sam lijek, jer dugi niz diktatura ugradio je u svijest ljudi dogmu da sigurnost gorčine vrijedi više od neizvjesnosti slobode.
To je dogma koja ne dolazi iz knjige, već iz ožiljka, odnosno, ona se ne uči, ona se nasljeđuje, kao što se dijete navikne na ton roditeljskog prijekora, tako se narod navikne na ton vlasti koja ne pita, već naređuje. Gorčina postaje valuta povjerenja, a sloboda, luksuz koji se ne razumije i o kojim se ne priča. Slično bolesniku koji traži tabletu i kada mu više nije neophodna, tako i narodi traže disciplinu vlastite neslobode čak i onda kada im više ne prijeti smrt.
U tom traženju ne leži prosta slabost, već duboko ukorijenjena potreba za poznatim obrascem, jer nesloboda nije samo stega, ona je struktura koja obećava red, čak i kada taj red guši dah. Narodi ne traže tiraniju iz ljubavi prema vlasti, već iz straha od praznine koju sloboda nosi kada nije praćena odgovornošću.
Navika diktature postaje utemeljena kao refleks, i svaki put kada sloboda zakuca na vrata, svijest se povlači na poznato tlo bola. Iskustvo se uvijek vraća i ponavlja, i tu leži njegova moć i njegova opasnost.
Zapravo, iskustvo je oštar mač sa dvostrukom posledicom; ono nas štiti od ponavljanja grešaka, ali nas i veže za obrasce koji više ne služe, što znači, implicira nas u grešku. Kada sloboda zakuca, ona ne dolazi sa garancijama, dolazi sa pitanjima i obavezama. A svijest, naviknuta na odgovore koji bole ali ne traže misao, bira ono što je poznato, bol i gorčinu. U tom izboru, iskustvo prestaje biti učitelj i postaje tamničar.
Čovjek, pa i cijeli narod, kada jednom utemelji iskustvo bola i gorčine kao normu, sklizne u paradoks; sloboda počinje da se doživljava ne kao potpunost, nego kao prijetnja.
Jer kada bol postane osnova identiteta, sve što dolazi bez bola djeluje kao lažno, kao nezrelo, kao neprovjereno. Sloboda, u tom okviru, nije oslobođenje, ona je destabilizacija. Kao što oči naviknute na tamu ne podnose naglo svjetlo, tako i svijest naviknuta na stegu ne podnosi otvorenost bez granica.
Balkanski narodi su slobodu doživjeli upravo kao anomaliju, kao bolest. Kratko vrijeme oslobođenja izgledalo je poput patološkog stanja, kao vrućica koju treba spustiti, a ne kao prirodni ritam dostojanstva. U tom kratkom intervalu, sloboda nije slavila sebe, ona se branila od vlastitog postojanja. Ljudi su je gledali sa nepovjerenjem, kao da je došla prerano, kao da nije zaslužena. Sloboda nije bila dočekana kao povratak kući, već kao nepoznati gost koji remeti raspored stolova u sobi navika.
Sloboda je bila shvaćena kao tranzitna kriza, kao nestabilnost koju valja liječiti povratkom staroj sigurnosti, kao zaraza neke bolesti, a ljekari diktature dolaze da poprave zdravlje. Na taj način, sloboda se nije gradila, ona se gasila i tamo gdje je baklja sijala. Ne zato što nije bila potrebna, već zato što nije bila prepoznata. Kao što se tijelo odbija izliječiti kada je naviknuto na bolest, tako se i kolektivna svijest povlači pred slobodom, jer ona ne nudi recept, već izazov, što znači da izazov traži odgovornost, a odgovornost treba zrelog čovjeka.
Odatle proizilazi jedan od najvećih paradoksa civilizacije; na Balkanu, sloboda nije primljena kao ispunjenje čovjekove biti, nego kao patologija. To je civilizacijski obrat koji ne nastaje iz neznanja, već iz navike. Sloboda, koja bi trebala biti prirodni prostor ljudske duše, doživljena je kao poremećaj ritma, kao šum u melodiji bola. Kao što organizam odbacuje transplantirani organ, tako je i balkanska svijest odbacila slobodu, ne zato što je strana, već zato što je zaboravljena.

***
Ljudska svijest u Balkanu, naviknuta na bol i gorčinu, prestala je da prepoznaje vlastitu prirodu u narav slobode. Jedna takva svijest, koja je predugo živjela u mraku ne prepoznaje svjetlost kao dom, već kao prijetnju. U tom zaboravu, sloboda više nije ogledalo u kojem se vidi istinsko lice čovjeka, ona postaje krivo staklo koje remeti sliku naviknutu na ožiljke. Bol je postao kompas, a gorčina, jezik kojim se duša i tijelo izražava.
Novi diktatori, kada su se pojavili, dočekani su ne kao tirani nego kao ljekari. Njihove pilule gorčine prepoznate su kao lijek, kao poznata terapija za bolest koja se zvala “sloboda”. U tom obratu, vlast više ne dolazi sa prijetnjom, već sa receptom. Tirani ne ulaze silom, oni ulaze kao spasitelji, noseći tablete poznate boli, obećavajući red, mir, i sigurnost. Sloboda se ne liječi dijalogom, već dozom gorčine. I narod, naviknut na terapiju bola, prihvata diktaturu ne iz straha, već iz uvjerenja da je to jedini način da se izbjegne haos koji sloboda nosi.
Tako se obnavlja jedan očarani krug; čovjek koji bi po prirodi trebao da traži slobodu i dostojanstvo, pristaje na bol i gorku stegu. On prihvata gorčinu kao jedinu izvjesnost, a tiraniju kao oblik sigurnosti. Zapravo u tom krugu, čovjek više ne hoda ka nekom cilju zakazanom negdje ispred, on samo kruži i svaka tačka kruga, njemu je zaseban uspijeh. Njegov put nije pravolinijski, već zatvoren, kao misaona tamnica u kojoj se bol doživljava kao kompas, a stega kao pametan zaklon od nepoznatog. Sloboda, koja bi trebala biti prirodni impuls, postaje strano tijelo, kao riječ koju jezik više ne zna izgovoriti.
A sloboda, najviši oblik ljudskog postojanja, u tom krugu postaje anomalija, odnosno, ona se ne doživljava kao ljudski modalitet, već kao devijacija od naviknutog poretka. Sloboda nije izgubila svoju vrijednost, izgubila je svoju prepoznatljivost, u ovakvom svijetu gdje se red mjeri količinom bola, sloboda izgleda kao haos. Kao što ptica rođena u kavezu ne zna da nebo postoji, tako i svijest koja je oblikovana stegom, ne zna da sloboda nije i ne može biti prijetnja, već povratak sebi.
Ovo stanje nije tek historijska slučajnost, već duboki antropološki problem. Činjenica je da historija može objasniti događaje, ali ne može opravdati navike koje su postale dio tkiva čovjeka. Ovo nije samo politička greška, ovo je ontološki lom, nije to neka mala pukotina u svijesti, to je lom između onoga što čovjek jeste i onoga što je naučio da bude.
Veliki psihološki problem jeste kada čovjek jednom povjeruje da je bol jedini pouzdani oslonac života, on prestaje da vidi smisao u dostojanstvu. A dostojanstvo bez slobode ne postoji, nije moguć. Dok dostojanstvo nije i ne smije se tretirati kao ukras, ono je temelj ljudskosti, i najveći vrh unutar čovjeka, ako se zalagao za te visine, to je egzistencialni modalitet. Ali bez slobode, ono je prazna forma, kao ognjište bez vatre. Čovjek koji ne traži slobodu ne odustaje samo od političkog prava, on odustaje od vlastite ontološke suštine. Jer sloboda nije privilegija, ona je dokaz da čovjek još uvijek vjeruje u smisao vlastitog postojanja, dok čovjek bez slobode, prestaje biti čovjek.

***
Na taj način, balkanski narodi, makar nesvjesno, zamijenili su ljudsku potpunost jednim od najtragičnijih kompromisa; sigurnost bola postala je zamjena za neizvjesnost slobode. U tome leži absurdna paradigma; gorčina kao lijek i slatkoća tiranije. To je kompromis koji ne nastaje iz slabosti, već iz umora, umora od borbe, od razočaranja, od historije koja ne prašta. Potpunost se zamjenjuje stabilnošću, a stabilnost, makar bolna, postaje poželjnija od slobode koja ne garantuje ništa osim odgovornosti. U tom obratu, čovjek više ne traži smisao, on traži mir, pa makar bio izgrađen od tihe patnje.
Da se opet vratimo na grč svijesti balkanskih naroda, gdje se gorčina doživljava kao izliječiva terapija, a tiranija kao nešto što održava život, međutim, u ovom stanju sloboda ostaje neshvaćena, doživljena kao bolest, kao poremećaj ravnoteže. U toj zamjeni značenja, jezik se izokreće; ono što razara, naziva se lijekom, a ono što oslobađa, naziva se bolešću, i samim tim, sloboda više nije prostor za rast, ona je simptom koji treba suzbiti. dok na drugoj strani, tiranija se ne doživljava kao nasilje, već kao struktura koja daje ritam disanju. I tako se svijest oblikuje ne prema istini, već prema potrebi da se izbjegne nepoznato.
Tako se događa ironija; tamo gdje je nekada tekla rijeka slobodarskog uma, danas protiče navika bola. Tamo gdje se nekada tražilo svjetlo dostojanstva, sada se traži sigurna tamnica poznate gorčine. Ironija nije samo misaona figura, ona je rana koja se smije. To je možda znak da rijeka slobodarskog uma nije presušila, ona je samo preusmjerena, zatrpana slojevima straha, navike i zaborava. Umjesto da se traži svjetlo koje oslobađa, traži se sjenka koja štiti. Dostojanstvo više nije cilj ljudskog truda, ono je uspomena. A tamnica, ako je dovoljno poznata, prestaje da bude zatvor i postaje dom.

***
Eto, pokušavam da nešto izložim iz moga Balkana, gdje sam rođen i gdje su moji preci od drevnih vremena razmišljali i gradili svoj život. Pišem o balkanskim narodima, jer me Balkan boli.
Možda je po cijelom svijetu mnogo gore nego na Balkanu, ali balkanski narodi nose drugačiju osjetljivost, onu koja ne dolazi iz slabosti, već iz naslijeđa. Ovdje bol nije samo iskustvo, već nasljedstvo; ovdje gorčina nije samo okus, već jezik pamćenja. Jer, ako od pedeset knjiga koje su temelj ove civilizacije, najmanje četrdeset potiče iz balkanskog tla, onda se ne može reći da je ovaj prostor zaboravio, može se samo reći da je zaspao.
U podsvijesti balkanskih naroda, ostala je reakcija, ne artikulisana riječ, ne svjesna pobuna, neki iskreni drhtaj, neka sjenka iz svijetla nutrine, neki odjek dobrote. Kao što zemlja pamti korake i kad su davno utihnuli, tako i duša Balkana pamti slobodu i kad je više ne zna imenovati. To naslijeđe nije izgubljeno, ono je zakopano, pritisnuto slojevima bola, ali još uvijek živo. I upravo ta podsvjesna reakcija, taj neizgovoreni nemir, može biti iskra.
Jer gdje je nekada tekla rijeka slobodarskog uma, može ponovo poteći. Gdje se nekada tražilo svjetlo dostojanstva, može se ponovo zapaliti plamen. Ali da bi se to dogodilo, mora se prepoznati gorčina ne kao lijek, nego kao upozorenje. Mora se odbaciti slatkoća tiranije, ne iz bijesa, već iz zrelosti. Mora se prihvatiti sloboda, ne kao anomalija, već kao povratak vlastitom Božijom daru.
Balkan ne treba novu ideologiju, treba sjećanje na ono što je već bio. Ne treba spasitelje, trebamu samo ogledalo koji odražava nutrinu. Jer dostojanstvo ne dolazi spolja. Ono se ne nameće, ne propisuje, ne kupuje. Dostojanstvo se vraća tiho, kada čovjek ponovo povjeruje da sloboda nije prijetnja, već dokaz da još uvijek postoji.