Žilavost Ukrajine. Da li je Putin na pragu da vojno dobije Ukrajinu nakon tri po godne razarajućeg rata protiv legitimne vlade u Kijevu, koju je namjerio da obori ne pitajući za cijenu. Njegov cilj je da potpuno eliminiše sadašnji vojno-državni establišement predsjednika Zelenskog koji se pokazao kao izrazito žilav protivnik i koji postaje iz dana u dan sve snažniji prije svega uz evropsku vojnu pomoć. Uvođenjem domaće dugometne rakete Flamingo koja ima domet 2.900 kilometara i koja do feburara počinje da se serijski proizvodi, Ukrajina je stekla važno samopouzdanje jer sada može da ugrozi ključne proizvodne pogone, pa i one koji su smješteni u udaljenim područjima Urala. Dosada se Ukrajina oslanjala na oružje poput američkih raketnih sistema poznatih pod imenom ATACMS, a za potrebu protiv ciljeva u Rusiji Ovo je davalo mogućnost kontrole ratnih ciljeva Ukrajine jer se ovo oružje moglo koristi samo uz odobrenje Penagona. NATO koji se bojao eskalacije sukoba s Rusijom također je branio Ukrajini uptrebu ovog oružja na ruskom teritoriji već isključivo unutar same Ukrajine. Tek u novembru prošle godine Bidenova administracija i zapadni saveznici su dozvolili upotrebu oružja ATACMS i britanskih sistema Storm Shadow po ciljevima na ruskom tlu. Ovo je dobar znak za ukrajinsku stranu jer će postati nezavisnija od američkog uplitanja u upotrebi ovog moćnog oružja. Ovo je dalo važan predah Ukrajincima koji su ostvarili veliki ratni zgoditak izbacivanjem naftovoda Družba nakon što su pogodili pumpnu stanicu Unecha što je izazvalo ogoručenje u Mađarskoj i Slovačkoj koje koriste ruske energente. Ovaj kvar je u međuvremenu otklonjen, što ne znači da neće biti napada ukrajinske vojske na ovaj vitalni naftni kapacitet i na druge privredne objekte u Rusiji.

Putin će paziti na crvene linije. Rat se ne smiruje ni nakon Trumpove posredničke misije i sastanka sa Putinom u Anchorage (Enkoridž) na Aljasci. Od tada se ništa nije desilo. Ne samo da nije uspostavljeno primirje nego su Rusi u noći dogovora na Aljasci napadali ukrajinske civilne mete. Putin itekako zna za Trumpove slabosti a i dobro procjenjuje američkog predsjednika. Zna da se radi o izrazitom egoisti i veoma taštom čovjeku. Meni je od samog početka bilo jasno da će Putin podilaziti Trumpu tokom samih pregovora. Uspio je zadovoljiti ego Trumpa i tako je ruski prevejani lisac praktično dobio sve, a Trumpa ostavio u uvjerenju da je spreman za pregovore o razrješenju ukrajinsko-ruskog rata pa je američki predsjednik počeo najavljivati susret Putina i Zelenskog. Objektivnom posmatraču bilo je savršeno jasno da od toga nema ništa i da će Rusi pronalaziti stalno razloge za ometanje izravnog susreta sa Zelenskim. Ruskoj strani je bilo stalo samo da spriječi uvođenje sankcija, da kupi vrijeme i smanji bijes američkog predsjednika. Trump koji je želio pošto-poto završiti ovaj za Ameriku nepotreban rat, ostao je nasamaren i nije dobio ništa. Ali, potpuno sam uvjeren da će Putin na kraju doći na pregovore. On ima posve ozbiljne razloge za to. Rusija nije zemlja u kojoj cvjetaju ruže nego država koja se suočava sa ekonomskim problemima a pored cilja ruskog imperijalizma da zahvati prostor Ukrajine ovaj poduhvat vuče i ogromne troškove. Jer, kada bi se i dogodilo da ruska vojska ovaj prostor definitivno i osvoji za njegovu rehabilitaciju treba najmanje 300 milijardi dolara. Osim toga, Putin shvata da je Trump predsjednik „kao stvoren za njega“ i da više nikada neće imati takvog sagovorenika u Bijeloj kući. Ne treba zaboraviti da je Putin izuzetno snažna politička ličnost a takav profil odgovara američkom predsjedniku što se vidjelo tokom dočeka u Anchorageu i razgovora koji su vodili u veoma opuštenoj atmosferi. Putin dobro zna dokle može ići sa Trumpom, dobro zna koje su to crvene linije i spreman je da ih slučajno ne nagazi. On je uz to veoma oprezan s Trumpom. Američka strana koja razvija ekvivalent prema Putinu bi po mome mišljenju morala biti mnogo odlučnija i grublja, bez iskazivanja prevelikog respekta za ruskog gospodara. Ona mora biti snažnija od njega. Svako pokazivanje ravnopravnosti budi kod ruske strane osjećaj snage, a to nikako ne treba upražnjavati. Putin razumije samo beskomprimisan jezik i silu, on je slab na snagu protivnika, ne treba mu ostavljati nikakve iluzije.
Šta će se dogoditi sa Rusijom? U svakom slučaju iskoristit ću naslov teksta: Putin neće dobiti rat u Ukrajini. Namjerno nisam rekao da će izgubiti rat, jer je Rusija velika zemlja na kojoj su zube pogubili mnogo zavojevači. Razlika je u tome što su ovoga puta Rusi napadači na tuđe teritorije. Tok ovog sukoba zavisit će od opredijeljenosti Evrope da pomogne jednu evropsku zemlju koja je napadnuta i to ne iz sentimentalnih razloga već isklkjučivo zbog svojih interesa koji će biti ugroženi padne li Ukrajina. Na Ukrajini se testira i bosanskohercegovačka nezavisnost, jer bi njenim gubitkom bio otvoren ruski vojno-politički uticaj na južnim granicama Evropske unije odnosno NATO-a.

Siguran sam da je Ukrajina malo odahnula jer je pokazala zapravo kakav je Putin i da se njemu ne može vjerovati ništa.

Crveni tepih za osumnjičenika za ratne zločine. Donald Trump se zadovoljio onim što je htio da čuje, a Rusi su otputovali nazad vidno zadovoljni što im j predjednik prohodao crvenim tepihom i što ga je prilikom dolaska Trump pozdravio ispred samog aviona i što su, napokon, priznati kao pregovaračka strana. U pregovorima o miru najnezadovoljnija je baš Ukrajina jer je moneta za potkusurivanje bila upravo ona, bez prava da dođe na ovaj samit. Pošto je ovo bio bilateralni susret, jer Putin nije želio Zelenskog u Anchorageu, ukrajinski predsjednik i predsednici „voljnih zemalja“ su otputovali u modernu Kanosu, Washington, na noge američkom predsjedniku su bili puni riječi hvale za američkog „taticu“ u čemu je prednačila talijanska premijerka Meloni. Nakon svega, čemu li se on i Evropljani mogu nadati? Mislim da Evropa mora ostati dobro pribrana ako ne izgubi samopouzadanje i poklekne pred nadmenoj politikom sadašnje Amerike. Ona ima adute u svojim rukama. U principu Trump ne brine mnogo za Evropu, on je najpreciznije rečeno, u biti, trgovac koji je postao predsjednik SAD. On samo želi da se što prije riješi balasta Ukrajine, pa i uz teritorijalne gubitke te zemlje iz koje je dobio rijetke minerale. Ovaj sastanak se završio bez prekida vatre, s čim je Trump išao u pregovore. Evropljani koji su nakon toga došli u Washington djelovali su smušeno uz izuzeće francuskog predsjednika koji je priznao da će „Ukrajina možda morati priznati gubitak teritorija“. Očito Trump ima razumijevanja za moćne pa tako i za ruske zahtjeve iz Anchoragea o prenosu teritorija i široka sigurnosna jamstva za Ukrajinu. Šta to znači? Da se Ukrajina odrekne svoje teritorije od 6.600 km² na istoku koje Rusi nisu uspjeli zauzeti u Donbasu (regije u u Donjecku i Luhansku), a imperijalna sila bila bi voljna vratiti male džepove u regijama Sumi i Harkov veličine 440 km². Zna se da je Putin zatražio službeno priznanje ruskog suvereniteta Krima koji je Rusija zauzela 2014, zabranu ukrajinskog pridruživanju NATO-u, službenom statusu ruskog jezika, kao i pravu Ruske pravoslavne crkve... Elem, Putin je diktirao uslove, a Trump je nakon toga pred razgovore sa Zelenskim rekao da „predsjednik Ukrajine može gotovo odmah prekinuti rat s Rusijom ako to želi ili može nastaviti borbu“. Rekao je „nema vraćanja Krima... i nema ulaska u NATO od strane Ukrajine.“ Iz ovoga se jasno čita pledoaje Trumpa za nastavak pregovora. Samo još da dobije pristanak Zelenskog i da slomi lomljivu Evropu. Njega očigledno mnogo ne brine Stari kontinent koji pri tom zazire od Rusa smatrajući da je Ukrajina prva u njihovom prodoru na Zapad. Da ne brine za Evropu pokazao je tokom carinskih pregovora. Evropljani koji čuvaju bok Ukrajini svakako moraju biti oprezni prema nepredvidljivom Trumpu. Oni su na neki način (osim Mađarske i djelimičmo Slovačke) posljednja prepreka Trumpu za kojeg se zna da je podložan laskanju. Trump je rehabilitirao Ruse, jer je pogazio sve dotadašnje američke principe prema ratu u Ukrajini, a za stavove Evropljana drži k'o do lanjskog snijega. I na kraju šta bi bila sigurnosne garancije za osakaćenu zemlju koja bi morala predati dijelove svog teritorija (20%). Putina je jedan pohlepni hladni proždrljivac koji se neće odreći Donbasa i tu pregovori, ako do njih dođe, vjerovatno su osuđeni na duge neizvjesne razgovores tim što se ruska vojska neće zaustaviti u osvajanju teritorije Ukrajine. Što se tiče 'sirotog' Zelenskog treba očekivati makar i slabašno odupiranje novom appeasmentu namijenjenog njegovoj zemlji.
Ukrajina kopija predratne Čehoslovačke. Sve ovo oko Ukrajine me podsjeća na Minhenski sporazum sklopljen 1939. kada je počelo razvaljivanje Čehoslovačke. Predsjednici vlada Velike Britanije i Francuske Chamberlain i Daladier predali su Hitleru Sudeta. Osamdesetak godina nakon toga Rusi su već osvojili i pripojili ukrajinske oblasti Donjeck, Lugansk, Zaporožje, Hersonsku oblast i Krim. Iako je historija učiteljica života, kao da su svi zaboravili na ovu povijesnu epizodu koja je izazvala II svjetski rat. Hitler prije 86 godina okupirao Sudete, a Putin sada dijelove ukrajinskog teritorija. Tamo je živjela njemačka manjina, dok u okupiranim ukrajinskim područjima živi 45% Rusa. Francuska i britanska vlada koje su bile nespremne za rat, odlučile su se za politiku popuštanja (appeasement) i neprestano su pritiskale Čehoslovačku (Runcimanova misija) na popuštanje Hitleru, „kako bi se izbjegao rat“. Čehoslovačka je tada izgubila oko 29 000 km² (površina današnje Albanije), a izvan Ukrajine sada je ostala 1/5 njenog teritorija i mnogo prirodnih bogatstava. Nakon nacističkog upada u Čehoslovačku započeo je proces raspad te države. Hitlerove pretenzije za širenjem učinile su da Münchenski sporazum nije bio kraj agresivne vanjske politike nego uvod u II svjetski rat, čega se danas pribojava Evropa i sprema se svim sredstvima za III vojnu.
Postavlja se pitanje zašto se Trump ponaša ovako?
Njega vodi hladna trgovačka logika. I nije ga pretjerano briga za Evropu. On je i showman. Ali, prije svega, njega goni glad za Nobelovom nagradom za mir, jer jedino to još nema u svom portofoliu i ne bi me iznenadilo da ga Rusija zbog svojih interesa nominira i rasplamsa njegov nevjerovatni ego. U tom smislu treba posmatrati njegove mirovne incijative prema ratnim žarištima, ali nikako prema potpuno razorenoj Gazi koja trpi neviđeni genocid. Kada bi Trump, recimo, obezbijedio mir na Bliskom istoku iz čega bi proizašla Država Palestina, što bez sumnje može ako hoće, siguran sam da bi svijet pozdravio takav razvoj događaja. Bez toga Nobelova nagrada bila bi degradacija naspram izraelskog genocida u kojem posredno učestvuju SAD.