Jučer, 23. augusta 2025. godine, bio sam svjedok događaja koji se može zapisati ne samo u hronike jednog mjesta, nego i u duhovnu povijest našeg naroda. U selu Ravne, u općini Kupres, nakon osamdeset i jedne godine, ponovo je zasjala džamija – kuća Božija koju su 1941. godine srušili njemački okupatori.


Stajao sam pred tim obnovljenim zdanjem, svjestan da gledam u kamen i minaret koji nisu samo materija, već simbol – znak da vjera i zajednica nadživljuju razaranja, da ono što je nasiljem prekinuto, s vremenom opet procvjeta. I dok sam posmatrao mnoštvo okupljenih, osjetio sam kako prošlost i sadašnjost tvore jednu cjelinu: 1941. i 2025. spojile su se u trenu, kao suze koje teku niz isti obraz, ali iz različitih vremena.

Bio sam iznenađen i počašćen pozivom Salahuddina Abdibegovića, člana Organizacionog odbora otvorenja džamije, da budem dio tog događaja. Njegov poziv doživio sam kao znak poštovanja, ali i kao svjedočanstvo da se određene niti ljudskih odnosa pletu iznad vremena i okolnosti. U društvu tolikog naroda, osjetio sam da nisam samo promatrača, nego sudionik jednog trenutka koji vraća dostojanstvo mjestu Ravne.


S uživanjem sam slušao govore. Posebno mi je srce obradovalo što je naglašeno učešće naših komšija katolika u obnovi džamije. Taj detalj je poput svjetiljke u tami povijesti: podsjetnik da se susjedska ruka može pružiti i da zidovi vjere ne moraju biti granice, nego mostovi. U vremenu kada nas često dijele i razdvajaju, Ravne su jučer pokazale da se svetinja može obnavljati i zajedničkim rukama, i to je možda najveća pobjeda nad sjenama prošlosti.


Posebno me dojmilo obraćanje ministra Zukana Heleza. U njegovom glasu i stavu prepoznao sam ono što bih nazvao duhom živog gazije. Njegov brat je jedan od sedam šehida iz ovog džemata, i ta činjenica njegovim riječima daje težinu i vjerodostojnost. Rekao sam ministru Helezu da primjer gazije – preživjelog borca koji je bio spreman postati šehid.

Jer uvijek trebamo govoriti i o gazijama, ne samo o šehidima. A da bi neko bio šehid, mora prvo biti gazija – čovjek koji staje u red borbe, koji prinosi svoj život na prag vjere i domovine. A onda, Božijom odredbom, postaje ili šehid ili gazija. Helez je ostao živi gazija, i time je svjedok, onaj koji živi da priča i prenosi. Njegov govor nije bio samo politička riječ, nego svjedočanstvo i zavjet.


Otvaranje džamije u Ravnama nije bio samo svečani čin – bio je to povratak svjetlosti nakon dugog mraka. Džamija je ustala iz ruševina kao feniks, noseći na sebi ožiljak prošlosti, ali i sjaj nove nade. Ona sada sa dva minareta stoji kao svjedok da vrijeme ne briše ono što je posvećeno, već da se vjera vraća kad za to sazrije trenutak.


Za mene, ovaj dan ostat će zapisan ne samo kao događaj kojem sam prisustvovao, već kao doživljaj duše. Ravne su pokazale da se povijest ne mjeri samo ratovima i rušenjima, nego i obnovama i novim počecima.

I zato, kad god pogledate u minaret džamije u Ravnama, u vama treba da odjekne misao: ništa srušeno ne ostaje zauvijek u ruševinama – ako postoji vjera, ljubav i zajedništvo, svjetlost se uvijek vrati.

Put duše od Ravnog do Olova
Na inicijativu muftije banjalučkog Edhema Čamdžića, istog dana sam obećao posjetu tekiji u Olovu, kod šejha Nijaza Džulbabe, na redovni nakšibendijski zikr u akšamsko vrijeme.

Bilo je zamorno, gotovo naporno, krenuti s Kupresa i Ravnog, s jednog na drugo duhovno iskustvo, na dugi put ka Olovu. Tijelo se bunilo, noge su tražile odmor, ali srce i duša su bile radosne, a kada duša zapjeva – tijelo se smekša i pokori diktatu duha. Tako sam, bez obzira na fizički umor, krenuo kao putnik koji zna da ga čeka nova oaza, nova kaplja svjetlosti.

Stigli smo u tekiju na olovskom brdu, mjestu gdje se osjeti blizina nebu, gdje zvuk zikra odzvanja zajedno s cvrkutom ptica, tvoreći simfoniju kakvu ne može napisati ni najvještiji kompozitor – simfoniju molitve, hvale i slave Svevišnjem. Zrak je mirisao na smiraj, a horizont se topio u akšamskim bojama, dok su derviši sjedali u saffu, spremni da srcem izgovoraju ime Onoga koji je vječan, koji ne spava.


Nisam ranije izbliza poznavao šejha Nijaza Džulbabu, osim kroz riječi muftije Čamdžića. Ali sada sam imao priliku osjetiti njegov duh neposredno. Nije to bio samo susret sa čovjekom, nego sa svjetlom koje se širi kroz njegov pogled, njegovu riječ, ali i kroz njegove muride. Njihova mirnoća bila je odgovor na sve bure svijeta, njihova disciplina znak da se duhovni red i sklad mogu prenijeti u srce, a njihova pobožnost tihi poziv na poštovanje.

Gledajući njih, osjećao sam da dervišluk nije samo forma – to je put srca, unutarnja arhitektura čovjeka koji se oslobađa od suvišnog i predaje onome što je vječno.

Kući sam stigao oko pola noći. Tijelo je bilo umorno, ali duša je bila ispunjena, obogaćena i smirena. U sebi sam nosio duh Bosne, onaj isti koji seže od vremena Kulina bana pa sve do naših dana – duh trajanja, vjere i zajedništva.

I dok sam zatvarao oči, znao sam da se toga dana nisam vratio samo iz Ravnog i Olova, nego iz povijesti i duhovnosti Bosne, koja i dalje diše kroz svoje džamije, svoje tekije, i svoje ljude koji žive za Boga Svevišnjeg i jedni za druge.