Ako imaš priliku u Unu zaroniti kao što ona tebi u oči zaroni, onda nemoj okolijevati već zaroni, i okupaj se u njoj. Dok roniš i dok se kupaš Una će teći neće se zaustavljati. Una dok teče okolinu sapire, a saprat će i sve tvoje grijehove i odnijeti ih u neko daleko more.

Kada izroniš, i kada se oko sebe okreneš možeš vidjeti predjele kroz koje teče i promiče Una i njena voda.

Prirodi treba zrak, voda i zemlja da bi svjedočila ljepotu stvaranja, a tebi treba srce, riječi i djelo da bi sebi pokazao ljepotu prirode, a Una ti može biti inspiracija.

Tvoj život je vrijeme, ono je skup dana, i kad god prođe jedan dan, nestaje i dio tebe. Vrijeme koje ti je podareno ti ga na Uni provedi, to je blagodat, o kojoj ćeš uvijek pričati.

Oni koji su tamo bili kažu da im vrijeme u toj neopisivoj ljepoti prolazi kao oblaci iznad Une, sad ih ima, sad ih nema.

Nažalost, ima tužnih i ružnih priča sa Une. Kažu da ima i onih koji njenoj ljepoti prkose. Oni je prljaju i uništavaju životnu sredinu, sijeku grane na kojima sjede. Prljaju dunjaluk, bacaju smeće gdje god stignu, uneređuju obale rijeka i potoka, uvale, šumske proplanke...

Što neljudi zaprljaju teško da to ljudi sve očiste.

Rijeka Una (Foto: FB)

Ljudi kada su ovaj svijet ugledali okupali su ih da budu čisti, čistog tijela, a s ovog svijeta će otići čisti, čistog tijela. Ni na dunjaluk ni na Ahiret se ne ide nečist. Preseljenjem na Ahiret ljude će okupati, ogasuliti, jer bez gusula ne možemo pred Boga.

Ljudi će otići, dakle, čisti, ali kakv će ostaviti ovaj svijet, ovu našu sredinu i njene šume, potoke i rijeke, pa i ljepoticu Unu iza sebe?

U ovo vrijeme naše bašče, izletišta, rijeke njihove pritoke i obale, umjesto da se raduju svojim baštovanima one strahuju od našeg ulaska u njih, jer znaju kakav imamo odnos prema njima i okolini.
Uz sve ljepote i uživancije u njima ima veliko pitanje o kojem trebamo u svakom trenutku razmišljati, čistoća je pola vjere, treba da nas progoni i pritišće našu savjest (ako je imamo).

Ne čuje se:
- Boli me duša!
- Grize me savjest!

Da bi nam se okolina ukrasila, da bi sve oko nas oživjelo, i čistim zrakom i vodom moraju puhmuti vjetrovi života, a okolinom poteći njegovi sokovi. I zrak i voda i okolina dožive promjenu kako bi svjedočili ljepotu, a i mi bi se trebali zbog njih promjeniti da ne budemo sami sebi dušmani. U čistoj okolini se snaga toči. Pa, molimo Boga da svi budemo od onih koji se kaju i čiste okolinu. Ona je mjesto našeg okupljanja, kako bismo se jedni drugima približili i gradimo sebe kao savjesne i odgovorne, a onda okolinu napuštamo osnaženi, spremni o njenoj čistoći brinuti.

Ne kaže se džaba: - Priroda ne treba čovjeka, čovjek treba prirodu!

Zato, čuvajmo prirodu, naše izvore, potoke i rijeke.

Čovjek bez vode, ne može živjeti, o tome nam i Kur'an govori:
„Mi od vode sve živo stvaramo“. (El-Enbija, 30).