I.
Još od samog čina stvaranja, čovjek je oblikovan kao složeno biće, u kojem pulsira dvostruka stvarnost, fizička i duhovna. Te dimenzije ne postoje samo paralelno, već se neprestano susreću u napetom dijalogu, svaka sa svojim težnjama, svaka sa svojim svjetovima. Fizičko i duhovno djeluju kao sile koje traže ravnotežu, pravo da oblikuju čovjekovu sudbinu. Taj dijalog nije samo unutarnji, već se ogleda u svakom čovjekovom izboru, u svakom njegovom pokretu, u svakoj misli koja traži smjer.
Fizička dimenzija, vezana za materiju, prolaznost i granice linearnog vremena, djeluje poput gravitacije koja vuče ka sebi, dole. Ona teži trenutnoj koristi, očuvanju i umnožavanju onoga što je već stečeno. To je svijet instinkta, posjeda i strepnje pred gubitkom. U tom horizontu, čovjek se često zatvara u trenutak sadašnjice, u potrebu da zadrži, da zaštiti, da osigura, kao da vrijeme postoji samo da bi se trošilo, a prostor da bi se posjedovao.
Nasuprot tome, duhovna dimenzija usmjerena je ka vječnosti, ka izvoru koji je stvoren da nepresušno daruje. Ona ne traži, ona daje, jer kakvog smisla bi imalo da vječnost uzima. Duša nadilazi granice materije; ona teži uzdizanju, darivanju i povratku svom božanskom ishodištu. Kao što jedan poeta piše: “Duša je zrcalo u kojem se ogleda svjetlost Istine.” Duhovno ne mjeri korist; ono živi u ritmu darivanja, u težnji ka svjetlosti koja pripada višem svijetu, ali prožima i ovaj. U toj dimenziji, čovjek ne samo da osjeća, već i prepoznaje, ne samo da postoji, već i svjedoči.
U toj napetosti između dva svijeta, čovjek nije ostavljen bez oruđa. Da bi se uspostavila ravnoteža između ovih težnji, Gospodar svjetova obdario je čovjeka darom koji nijedno drugo stvorenje nije primilo; Riječ. Ne samo kao sredstvo moći, već kao alat razumijevanja, most između svijeta i Istine, instrument za prenošenje svetog značenja. Riječ je dar koji ne pripada samo jeziku, već pripada duši.
Riječ je više od zvuka, ona je misaona arhitektura, svjetlosna nit koja povezuje zemlju sa nebom. U njoj se ne ogleda samo značenje, već i namjera, težina, odgovornost. Iako Heideggerova misao “Jezik je kuća bivstvovanja” nosi istinu u identitarnom smislu, u individualnoj ravni jezik je odgovornost koja dvostruko obavezuje: i kada se prešuti, i kada se izgovori.
U tom domu, čovjek ne samo da boravi, već i snosi odgovornost, i svjedoči istinu. Riječ mu je data da služi Istini, da bude njen nosilac i njen svjetionik. U riječi se ogleda značenje i komunikacija, ali i odgovornost; jer govoriti znači potvrditi postojanje, oblikovati stvarnost i prizvati pravdu. Govor nije samo artikulacija, on je čin stvaranja, čin svjedočenja, čin povezivanja sa Izvorom.

***
U naslovu, pojam “nosilac” u ovom našem kontekstu označava odgovornu ulogu, jer Vlasnik Riječi jeste Allah (Subhanehu ve Teala). Čovjek nije tvorac značenja, već njegov čuvar. On je svjesni prenosilac, svjetionik značenja, čuvar svetosti riječi. Riječ mu je povjerena kao emanet, sveti povjerenik koji se zaslužuje kroz odgovornost, razum i moralnu budnost.
Taj emanet predstavlja ontološku privilegiju, sposobnost da se Riječ koristi u skladu sa ciljem stvaranja, da se kroz nju izrazi Istina, a kroz istinu potvrdi prisustvo Božanskog u svijetu. Riječ nije samo sredstvo komunikacije, ona je duhovni snop kroz koji se prenosi svjetlost, kroz koji se oblikuje pravda, kroz koji se potvrđuje smisao.
Kur’anski ajet to potvrđuje sa jasnoćom koja osvjetljava istinu:
“I pouči On Adema imenima, svih njih, a zatim ih predstavi melekima i reče: ‘Kažite Mi imena ovih, ako istinu govorite.’” (El-Bekare, 31)
Ovaj trenutak nije samo epizoda stvaranja, već kosmički čin priznanja čovjekove sposobnosti da prenese ono što mu je Bog naučio, a što drugi nisu znali. U tom aktu pokazala se težina i važnost riječi, kao i čast dodijeljena čovjeku da bude glasnogovornik svetog zadatka.
Poučavanje imenima nije samo edukacija, to je inicijacija u značenje, u sposobnost razlikovanja, u moć artikulacije. To je trenutak u kojem čovjek postaje svjedok značenja, nosilac emaneta, predstavnik Istine.
Još prije stvorenja, Allah (Subhanehu ve Teala) najavio je da će stvoriti halifu, nosioca riječi, predstavnika pravde koja izvire iz riječi, nasljednika Zemlje sa svrhom. Riječ halife u svom prvom značenju označava nasljedstvo, a čovjek teži nasljedstvu teritorije i potomaka, umjesto značenja riječi i nasljedstva odgovornosti.
Zato meleki, u svojoj zabrinutosti, pitaju:
“Zar ćeš na njoj postaviti onoga koji će krv prolijevati i nered činiti?” (El-Bekare, 30)
Njihovo pitanje izražava refleksiju straha pred mogućnošću da čovjek iznevjeri emanet, zloupotrijebi Riječ, izopači značenje, razori harmoniju.
Status halife počiva na sposobnosti da se stvarnost razumije, kategorizira i izrazi. Poučavanjem imenima, čovjek je dobio dar razlikovanja, moć imenovanja, odgovornost artikulacije. On je postao glasnogovornik Božanske Riječi na Zemlji, svjedok značenja, prenosilac svetosti, čuvar ravnoteže između neba i zemlje.

***
Drugim riječima, čovjek je biće koje govorom potvrđuje Istinu, koje riječima gradi svijet, koje jezikom čuva ravnotežu između neba i zemlje. Njegov govor nije samo sredstvo izražavanja, već čin svjedočenja, čin stvaranja, čin povezivanja sa Izvorom. U tom smislu, ovladavanje Riječju predstavlja moralnu obavezu, jer Riječ nije samo zvuk, ona je svjetlost, ona je odgovornost, ona je duhovna arhitektura.
Riječ je sveti prostor u kojem se Istina čuva, a pravda se izriče. Koristiti je znači preuzeti odgovornost za ono što se kaže, kao i za ono što se prešuti. Svaka izgovorena riječ nosi težinu značenja, a svaka prešućena istina nosi tišinu koja oblikuje svijet.
Riječ predstavlja ogledalo duhovne zrelosti, instrument pravde, alat svjedočenja. Hadis Poslanika ﷺ potvrđuje ovu moralnu dimenziju sa jednostavnošću koja odzvanja kroz stoljeća:
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.” (Buharija i Muslim)
Ova kratka rečenica predstavlja mjerilo. Ovladavanje Riječju pokazuje test duhovne i intelektualne zrelosti. Riječ je poput svjetlosti, kada se usmjeri ka Istini, ona uzdiže; kada se zloupotrijebi, ona zasljepljuje. Korištenje Riječi u skladu sa božanskom naredbom uzdiže čovjeka na visoku poziciju halife, predstavnika pravde na Zemlji. Zloupotreba vodi ka degradaciji, ka gubitku duhovnog dostojanstva, ka urušavanju unutarnje svjetlosti.
Kur’an upozorava sa preciznošću koja izaziva budnost:
“Oni su kao stoka, čak i zalutaliji.” (El-A‘raf, 179)
U tom kontekstu, čovjek je korisnik jezika, upotrebljivač riječi za svakodnevne potrebe, ali i nosilac misije, one misije koja obuhvata komunikaciju i prenošenje Allahove Riječi na Zemlji, precizno, vjerno, odgovorno. On je svjedok značenja, čuvar istine i graditelj svijeta kroz govor, kroz Riječ. Njegova riječ je zvuk, ali i odjek emaneta, rezonanca duhovne obaveze, potpis njegove uloge u kosmosu.
To je emanet koji je čovjek prihvatio iz potencijala koji mu je udahnut. Nebesa, Zemlja i planine ostavile su taj emanet čovjeku, svjesne njegove težine, a čovjek je rekao “da”. Kur’an nas podsjeća riječima koje odzvanjaju kao kosmička istina:
“Mi ponudismo emanet nebesima, Zemlji i planinama, pa ga oni ne prihvatiše i uplašiše se od njega; a čovjek ga preuze. Zaista je on nepravedan i neuk.” (El-Ahzab, 72)
Ovaj ajet predstavlja upozorenje svim živim ljudima: uz veliku čast dolazi i velika odgovornost. Čovjek je preuzeo ono što nadilazi planine — ono što se ne mjeri težinom, već odgovornošću. Emanet predstavlja svjetlost koju treba održavati čistom, značenje koje treba prenijeti vjerno, pravdu koja treba biti ostvarena u svakodnevici.
Razumijevanje tog emaneta je ontološko, jer dotiče samu strukturu bivstvovanja; i moralno, jer oblikuje pravac djelovanja. To je pitanje koje se uspostavlja kroz “zašto govorimo”, “u čije ime govorimo”, “kakvu istinu prenosimo”.
Taj emanet povezan je sa dvije osnovne dimenzije čovjekovog života; horizontalnom aktivnošću i vertikalnom obaveznošću. Horizontalna dimenzija obuhvata prostor svakodnevnog djelovanja, odnosa, rada i iskušenja. Vertikalna dimenzija predstavlja osovinu koja povezuje čovjeka sa njegovim Izvorom, sa vječnošću, sa Istinom koja traje.
Upravo te dvije dimenzije, zemaljska i nebeska, tjelesna i duhovna, vidljiva i nevidljiva, daju smisao i pravac korištenju Riječi. Sa njima, govor postaje svjedočenje, sa njima, jezik postaje emanet. U tom spoju, čovjek ne samo da komunicira, već i potvrđuje svoje postojanje kao svjedok Istine.

II.
Čovjek je fizičko i duhovno stvorenje, aktivno psihosomatsko biće, spoj tijela i duše, materije i značenja, prisustva i težnje. Njegovo postojanje odvija se u dvjema dimenzijama koje se isprepliću, horizontalnoj i vertikalnoj. Te dimenzije ne postoje kao odvojeni svjetovi, već kao međusobno prožeti slojevi bivstvovanja, koji zajedno oblikuju čovjekovu stvarnost.
Horizontalna dimenzija predstavlja prostor svakodnevnog života, gustu mrežu odnosa gdje se osjeća tok vremena, gdje se izražava materijalna stvarnost, a u njoj se odvijaju susreti, rad, borba, razmjena. To je svijet u kojem čovjek doživljava sadašnjost, u kojem se oblikuje kroz društvene, ekonomske i biološke interakcije. U tom horizontu, on izgovara i potvrđuje tokom cijelog života prvu rečenicu svoje egzistencije:
“Ja jesam.”
To je svijest o prisustvu, o tijelu koje hoda, govori, djeluje. To je potvrda postojanja kroz pokret, kroz govor, kroz dodir sa stvarnošću.
Ali čovjek nije zatvoren u horizont, naprotiv, otvoren je prema vertikali, jer on nosi u sebi vertikalnu osovinu, nevidljivu, ali presudnu. To je dimenzija koja povezuje zemlju sa nebom, početak sa vječnošću, čovjeka sa njegovim božanskim izvorom. U toj dimenziji, čovjek pita: “Zašto jesam?” i “Koji je moj cilj?”
Vertikala predstavlja dubinu svijeta, jer ona prožima horizontalu smislom. Baš kao što Kierkegaard piše: “Postojanje bez vječnosti je očaj.” Vertikala daje horizontu pravac, svakodnevici značenje, zemlji nebo, tijelu dušu. Ona ne poništava horizontalu, već je uzdiže, pročišćava, usmjerava.
U spoju tih dviju dimenzija, sažimanjem interesa koje potiču iz njih, čovjek postaje jedino stvorenje koje zna zašto živi. On ne samo da postoji, nego i svjedoči Istinu svojim postojanjem. Sa tim dvjema dimenzijama, horizontalnom i vertikalnom, čovjek osjeća svoju izdvojenost među ostalim stvorenjima i prepoznaje da je više od tijela, više od instinkta, više od prolaznosti.
Upravo ta dvostruka struktura postojanja daje mu svijest o vlastitoj posebnosti, o misiji koja nadilazi biologiju. Čovjek postaje biće koje ne samo da hoda zemljom, već i gleda ka nebu; ne samo da govori, već i svjedoči; ne samo da djeluje, već i zna zašto djeluje.

***
Ta veza između tijela i duše predstavlja stvarnu strukturu, koja je utkana i u samu anatomiju čovjeka. Nije riječ samo o metafori, već o fiziološkoj i duhovnoj stvarnosti koja oblikuje čovjekovo bivstvovanje. Primjera radi, dijafragma dijeli donji dio od gornjeg, čisto od nečistog, materijalno od duhovnog, misaonog od fenomenološkog. Ona označava granicu između svijeta instinkta i svijeta uzdizanja. Kao nevidljiva kapija, dijafragma simbolizira polazno tlo vezano za mogućnost transcendencije, sposobnost da se čovjek uzdigne iznad onoga što ga vuče ka zemlji.
U tom smislu, tijelo postaje polje djelovanja duše, njena arena iskušenja, njena mogućnost uzleta. Tijelo jeste neka vrsta hrama, kada duša u njemu ostaje pokorna Gospodaru svjetova. U tom hramu, svaki pokret, svaki dah, svaki pogled može postati čin svjedočenja, čin zahvalnosti, čin povratka Izvoru.
Životinje, za razliku od čovjeka, posjeduju horizontalnu strukturu tijela. Njihova dijafragma dijeli dvije horizontalne stvarnosti, koje ne teže visini. Sa pogledom ka zemlji ili okolini, one žive unutar polja trenutnih instinkta. Njihovo postojanje odvija se u sadašnjosti, bez prisustva vertikalne svijesti, bez sposobnosti za duhovnu refleksiju. One bivaju u skladu sa svojom prirodom, bez unutarnje borbe, bez težnje ka uzvišenom.
Upravo ta razlika čini čovjeka jedinstvenim među svim stvorenjima. On je biće koje hoda, koje gleda ka nebu, koje sluša tišinu vječnosti, koje osjeća poziv iznad sebe, koje se nada povratku iznad nebesa. Njegova vertikala oblikuje njegovu suštinu. Ona nije dodatak, već temelj.
Kada čovjek usmjeri svu svoju energiju ka horizontalnoj dimenziji, fokusirajući se isključivo na materijalne potrebe, instinkte i prolazne ambicije, on slabi vezu sa vertikalnom osovinom, sa onim što ga uzdiže, što ga usmjerava i osmišljava. Tada se njegovo djelovanje zatvara u krug ponavljanja, u ritam potrošnje, u prostor bez transcendencije.
Bez prisustva vertikale, horizont se pretvara u ravnu liniju bez pravca, zatvor bez ograde, prostor bez dubine, život bez značenja. U takvom stanju, čovjek djeluje po instinktu, bez višeg smisla, bez unutarnje svjetlosti. Kada duša ne vodi tijelo, tijelo postaje tamnica. Bez vertikale, čovjek ne ostvaruje puninu života, on reaguje, konzumira, ponavlja. Njegovo postojanje tada gubi uzvišenost, a njegova riječ prestaje biti svjedočanstvo i postaje samo zvuk.

***
Kada čovjek poveže ove dvije dimenzije, horizontalu i vertikalu, on ih pomiruje i integriše. U toj integraciji, tijelo nosi dušu, a horizont osvjetljava vertikalu. To nije samo sklad između dvije sile, već temelj ispoljavanja njegove potpune ličnosti, kao bića obdarenog razumom, slobodom i Božijom Riječi. U tom spoju, čovjek ne samo da djeluje, već i razumije svrhu djelovanja; ne samo da govori, već i svjedoči značenje; ne samo da postoji, već i potvrđuje Istinu kroz svoje prisustvo.
Hadis Poslanika ﷺ nas podsjeća na tu sveobuhvatnu odgovornost:
“Kada čovjek dođe na Sudnji dan, bit će pitan o svom tijelu, o znanju i o riječi koju je koristio.” (Tirmizi)
Ovo predstavlja mapu duhovne zrelosti. Tijelo, znanje i riječ, tri stuba čovjekove egzistencije, biće mjereni po istinitosti, pravdi i svrsi. Svaki od tih elemenata nosi duhovnu težinu, jer svaki oblikuje svijet, tijelo kroz djelovanje, znanje kroz razumijevanje, riječ kroz svjedočenje.
Na taj način, horizontalna dimenzija oblikuje prostor svakodnevice, mjesto gdje se odvijaju susreti, gdje se gradi zajednica, gdje se donose odluke. Vertikalna dimenzija uzdiže ka duhovnoj visini, ka Izvoru, ka vječnosti, ka Istini koja ne prolazi.
One zajedno čine prostor moralnog djelovanja, pozornicu smisla, mrežu kroz koju se tka sudbina. U njihovom spoju, čovjek ostvaruje svoju misiju: da bude svjetionik značenja, nosilac pravde, svjedok svjetlosti.
Čovjek se uzdiže iznad ostalih stvorenja korištenjem horizonta za izražavanje vertikale. U svakodnevnim aktivnostima; u radu, u odnosima, u poštivanju božanskog zakona, u pravednosti prema drugima, on čini da zemaljsko postane odraz nebeskog. U tom spoju, svaka radnja postaje svjedočanstvo, svaka riječ postaje svjetlost, svaki susret postaje prilika za potvrdu Istine. Čovjek tada ne samo da živi, već i oživljava svijet oko sebe, kroz dobrotu, kroz mudrost, kroz prisustvo koje nosi značenje.
To se ostvaruje kroz konkretne načine integracije, kada ruka daje, kada riječ liječi, kada zakon postaje svjetlost koja vodi. U tim trenucima, horizont prestaje biti samo prostor djelovanja, on postaje prostor svjedočenja vertikale. Čovjek tada ne stoji između dva svijeta, već ih povezuje, i time postaje most između svijeta i Istine, između prolaznog i vječnog, između svakodnevice i svetosti. Upravo time, njegovo djelovanje poprima duhovnu dimenziju. Svaka radnja postaje izraz emaneta, svaka riječ postaje svjetlosni trag, svaka odluka postaje potvrda prisustva Božanske Riječi u svijetu.
Kada čovjek zanemari svoje vertikalne obaveze i djeluje isključivo iz uskog materijalnog interesa, on gubi duhovnu visinu i smisao. Njegovo djelovanje prelazi u sferu instinkta, gdje se temelji na nagonu. U tom stanju, čovjek reaguje, konzumira, ponavlja, bez unutarnje svjetlosti, bez duhovne orijentacije.
Zato Kur’an upozorava riječima koje izazivaju budnost:
“Oni koji ne koriste razum da razlikuju dobro od zla, slični su stoci; čak i zalutaliji.” (El-A‘raf, 179)
Ova rečenica predstavlja tačnu duhovnu dijagnozu. Razum djeluje kao svjetiljka razlikovanja, kompas moralne orijentacije, jer uz njega, čovjek zna gdje je i zašto je. Razum nije samo alat mišljenja, već svjetlosna osovina koja povezuje čovjeka sa njegovim Izvorom.
Integracija ovih dviju dimenzija, horizonta i vertikale, oblikuje temelj čovjekove harmonije; sa Bogom, sa samim sobom i sa drugima. Kroz tu harmoniju, čovjek stiče sposobnost da koristi Riječ kao sredstvo komunikacije, kao alat širenja Istine, kao instrument ostvarivanja božanskog emaneta. Riječ tada postaje djelo, svjedočanstvo, zračenje smisla, samim tim prestaje da bude samo zvuk, pretvori se u prisustvo, potvrda, svjetlost. Kroz nju, čovjek ne samo da govori, već i oblikuje svijet, ne samo da prenosi značenje, već i utiskuje Istinu u prostor i vrijeme.

III.
Poučavanje Adema predstavljalo je ontološki čin, kosmički događaj, trenutak u kojem je čovjek postavljen kao glasnogovornik Božanske Riječi i prenosilac Božije Riječi na Zemlji. To nije bio samo čin stvaranja, već čin inicijacije u odgovornost, poziv u misiju, ulogu koja nadilazi biologiju i ulazi u prostor značenja.
U tom trenutku, čovjek je naučio imena i postao svjedok značenja, čuvar istine, nosilac emaneta kojeg treba prenijeti. Riječ mu je data da vlada, prenosi, da razlikuje i da usmjerava. Ona mu je povjerena kao svjetlost koja razdvaja istinu od obmane, kao alat koji oblikuje stvarnost u skladu sa Božanskom voljom.
Kada je Allah naredio melekima da učine sedždu Ademu, nakon što su mu imena bila pokazana, svi su izvršili tu naredbu, dok je Iblis rekao:
“Ja sam bolji od njega; mene si stvorio od vatre, a njega od gline.” (El-A‘raf, 12)
Ova rečenica izražava aroganciju i odbacivanje duhovne hijerarhije. Iblis je prepoznao vrijednost Adamove misije, izmjerio je svetost emaneta koji mu je povjeren, iako je kao opravdanje izneo predmet. Bez obzira na izraz, on (lanetulahi alejh) nije gledao samo materiju, jer nije mogao zanemariti visok položaj Adema (alejhi selam) kome je podareno značenje.
Suštinski, to je bilo neprihvatanje statusa čovjeka kao prenosioca Božije Riječi, status koji proizlazi iz sposobnosti da ovlada i razumije imena, da razlikuje, da svjedoči, da govori u ime Istine. Ovaj čin ilustrira važan princip; duhovna ljubomora nastaje iz znanja i moći koje čovjek stiče putem Riječi i razuma. To je ljubomora pred svjetlom, pred sposobnošću da se zna, da se imenuje, da se razumije.
Iblis je pao u Allahovo (Subhanehu ve Teala) prokletstvo jer je odbio priznati svjetlost u glini. Njegovo odbijanje nije bilo samo neposlušnost, to je bio prekid duhovne strukture stvaranja, pobuna protiv reda koji počiva na značenju, a ne na materiji. U tom trenutku, čovjek je uzdignut ne zbog svoje građe, već zbog svoje sposobnosti da nosi Riječ, da razlikuje, da svjedoči, da bude most između svijeta i Istine. To je bila potvrda da značenje nadilazi formu, da svjetlost prebiva u onome ko je sposoban da je prenese.

***
Ova priča predstavlja temelj moralne arhitekture čovjekove egzistencije. Nije riječ samo o događaju iz prošlosti, već o trajnoj istini koja oblikuje čovjekovu ulogu u svijetu. Ona se direktno povezuje sa principima odgovornosti koje svaki čovjek nosi kao potomak Adema (alejhi selam), kao biće stvoreno da naslijedi značenje, da prenosi svjetlost, da svjedoči Istinu.
Upravo tako, čovjek je nasljednik teritorije, potomaka i materijalnog svijeta, ali prije svega nosilac imena još od stvaranja. To znači da je direktni predstavnik i odgovorni nosilac pravde na Zemlji, sa referencom na Božansku Riječ. Njegova uloga obuhvata svjedočenje, očuvanje ravnoteže i prenošenje Istine.
Kur’an potvrđuje ovu misao riječima koje odzvanjaju kao duhovni poziv:
“Mi ponudismo emanet nebesima, Zemlji i planinama, pa ga oni odbiše; a čovjek ga preuze. Zaista je on nepravedan i neuk.” (El-Ahzab, 72)
Ovaj ajet govori o težini emaneta. Nebesa, Zemlja i planine; simboli visine i snage, postojanosti i veličine, odlučuju da ga ne ponesu. Ne zbog slabosti, već zbog svijesti o njegovoj dubini. Oni prepoznaju da emanet nije samo zadatak, već duhovna težina koja zahtijeva budnost, čistoću i hrabrost.
Čovjek je taj koji je rekao “da”, a to “da” predstavlja poziv na budnost, jer odgovornost Riječi nosi veću težinu od bilo kakvog bogatstva, moći ili posjeda. Riječ predstavlja svjetlost koja traži čistoću, istinu koja traži hrabrost, pravdu koja traži razboritost.
Nositi Riječ znači koristiti razum za razlikovanje dobra od zla, pravde od nepravde, istine od obmane, u odnosu na materijalni svijet i u odnosu na Božansku Istinu, koja se znanjem živi. U tom smislu, čovjek je biće koje govorom potvrđuje Istinu, koje riječima oblikuje pravdu, koje jezikom svjedoči svoju odgovornost pred vječnošću.
Hadisi dodatno naglašavaju ovu odgovornost, potvrđujući da Riječ predstavlja mjerilo duhovne zrelosti. Poslanik ﷺ je rekao:
“Kada čovjek bude pitan o svom znanju, tijelu i riječi koju je koristio, samo ono što je korišteno ispravno će ga spasiti.” (Tirmizi)
Ova izjava predstavlja duhovni kompas. Znanje, tijelo i riječ, tri stuba čovjekove egzistencije, biće mjereni po istinitosti, pravdi i svrsi. Riječ, u tom kontekstu, predstavlja odraz duše, test integriteta, ogledalo unutarnje svjetlosti. Kroz nju, čovjek ne samo da komunicira, već i potvrđuje svoju misiju, ne samo da govori, već i prenosi značenje koje dolazi iz Izvora. U tom spoju, riječ postaje svjedočanstvo, djelo i zračenje smisla.

***
Riječ predstavlja izvor znanja i prostor iskušenja, ona nije samo sredstvo izražavanja, već duhovni alat koji oblikuje stvarnost, prenosi značenje i potvrđuje prisustvo Istine. Njeno korištenje zahtijeva budnost, jer svaka izgovorena riječ nosi težinu, ona može uzdići, ali i zamagliti.
Njeno pogrešno korištenje označava nepoštivanje emaneta, izdaju povjerenja, zamagljivanje Istine. Kada se Riječ koristi za obmanu, manipulaciju ili samopromociju, ona gubi svoju svetost, a čovjek svoju visinu. U tom trenutku, govor prestaje biti svjedočanstvo i postaje oruđe tame. U takvom stanju, čovjek se spušta na niske grane i potpuno se degradira. Njegov status pada ispod nivoa drugih stvorenja, jer mu je data sposobnost razlikovanja, a on je zanemario tu sposobnost.
Kao što Kur’an upozorava:
“Oni su kao stoka; čak i zalutaliji.” (El-A‘raf, 179)
Ovaj Ajet ne predstavlja samo kritiku, ona je istovremeno i duhovna dijagnoza. Ona ukazuje na gubitak svjetlosti, na zaborav emaneta, na urušavanje duhovne strukture čovjeka.
Korištenje Riječi sa znanjem i pravdom uzdiže čovjeka. On se približava vertikalnoj vezi sa Allahom, jer svaka izgovorena istina, svaka riječ pravde, svaka rečenica koja liječi, predstavlja korak ka svjetlosti. U tom hodu, govor postaje svjetlosni trag, a jezik postaje most između srca i Izvora.
Ovo gledište nam pokazuje da, pored horizontalnog izazova, suočavanja sa instinktima, bogatstvom i svakodnevnim odnosima, čovjek nosi i vertikalni izazov, koji zahtijeva da Riječ bude u službi pravde, u službi Istine, u službi emaneta. Emanet predstavlja dar znanja, moralnu i duhovnu misiju. U toj misiji, čovjek postaje primjer harmonije; tijela i duše, horizonta i vertikale, samostalnosti i integriteta.
Čovjek kada je sklopio sve niti koje grade harmoniju života, svaka njegov postupak je korak ka cilju, i kad govori, to radi da bi svjedočio. Njegova riječ predstavlja prisustvo, poziv, odgovor, zračenje smisla. Kroz nju, on ne samo da komunicira, već i potvrđuje svoju ulogu. Ne samo da prenosi značenje, već i oblikuje svijet u skladu sa Istinom. Riječ tada postaje djelo, svjetlost, svjedočanstvo, znak da čovjek živi emanet.

IV.
Integracija tijela i duše, horizonta i vertikale, predstavlja proces koji zahtijeva svijest, trud i moralnu posvećenost. To nije trenutni čin, već duhovni put koji počinje iznutra i vodi ka prosvjetljenju svijeta. Čovjek koji uspije ostvariti tu ravnotežu koristi Riječ, razum i djelovanje da obogati svoj svijet i svijet drugih, ostajući uvijek povezan sa božanskim uputstvom.
U tom spoju, njegovo postojanje dobija dubinu, tijelo postaje slično hramu, duša postaje svjetlost, a govor postaje svjedočanstvo.
U tom kontekstu, Poslanik ﷺ predstavlja najjasniji primjer integracije dvaju svjetova. Njegov život sjedinjuje sveto i svjetovno. Horizontalu koristi da djeluje u društvu, da pomaže, da liječi, da predvodi, da gradi zajednicu. Vertikalu čuva kao neprekidnu vezu sa Allahom (Subhanehu ve Teala), kroz molitvu, zikr, sabur i šukr. U njegovom primjeru vidimo da povratak izvoru znači približavanje potpunom usklađivanju sa Božanskom voljom, i to predstavlja prisustvo u pravdi, u milosti, u mudrosti.
Kao što je izraženo u hadisu:
“Ništa nije Allahu draže od toga da čovjek održava pravdu u svakodnevnom životu.” (Muslim)
Ova rečenica predstavlja srž duhovne etike. Pravda se ne ostvaruje samo u velikim odlukama, već u svakodnevnim gestama, u riječima koje biramo, u djelima koja činimo, u odnosima koje gradimo. Još dodatno, integracija horizonta i vertikale oblikuje životnu strukturu, jer čovjek koji djeluje u svijetu i ostaje povezan sa vječnošću postaje svjetionik smisla, nosilac ravnoteže, zračenje pravde.
Balansiranje tijela i duše predstavlja egzistencijalnu potrebu. Da bi čovjek ostvario tu ravnotežu, potrebno je da horizontalu koristi kao sredstvo praktikovanja pravde i dobra. Horizontalna dimenzija postaje pozornica djelovanja, teren iskušenja, mogućnost svjedočenja.
To znači da svi njegovi odnosi, rad i djelovanja treba da budu usmjereni ka vrijednosti koja nadilazi individualnost, ka onome što teži duši, uz materijalno zadovoljstvo. U svakom susretu, u svakom poslu, u svakoj odluci, čovjek ima priliku da izabere vertikalu kroz horizont, da ono što je prolazno učini vječnim.
Ovo se odražava i u kur’anskom konceptu, koji jasno postavlja kriterijum vrijednosti:
“Djela ljudi imaju vrijednost kada su učinjena radi Allaha.” (El-Bekare, 2)
Ovaj Ajet predstavlja oslobođenje od tuđih očiju i tuđih ušiju, uzdiže vrijednost djelovanja. Drugim riječima, djelo koje je učinjeno radi Allaha nosi korisnost, svetost, vječnost i zračenje. Na taj način, čovjek postaje glasnogovornik Božanske Riječi, nosilac značenja, prenosilac pravde. Kroz Riječ, on komunicira, utvrđuje Istinu, utiskuje svjetlost u svijet, postaje predstavnik Istine na Zemlji.
Time, njegova riječ postaje djelo, odgovornost, emanet, u njoj se ogleda znanje, namjera, pravac i duhovna težina. Riječ tada više ne ostaje samo sredstvo, ona postaje svjetiljka koja osvjetljava put, znak koji potvrđuje misiju, zvuk koji nosi značenje vječnosti.

***
Čovjek koristi posebnu sposobnost koju mu je Allah dao, sposobnost da razlikuje dobro od zla, korisno od beskorisnog, istinu od obmane. Ta sposobnost predstavlja intelektualnu snagu, duhovnu svjetiljku, unutarnji kompas i dar razlučivanja. Kroz nju, čovjek vidi svijet, tumači ga, usmjerava i preobražava. Ona mu omogućava da ne bude samo obični posmatrač, već i tumač stvarnosti, da ne bude samo djelatnik, već i svjedok značenja.
Njegova djela, kada su vođena tom sposobnošću, harmonijom između horizontale i vertikale, postaju odraz božanskog jedinstva i pravde. U svakom postupku, u svakoj odluci, u svakom susretu, čovjek potvrđuje svoju ulogu i pokazuje da djelovanjem svjedoči Istinu. Dakle, integracija horizontale i vertikale predstavlja put ostvarenja. To je duhovna arhitektura koja omogućava čovjeku da u potpunosti ostvari svoj status kao posebno Božije stvorenje, da živi u skladu sa emanatom, da poštuje Riječ, da osigura pravdu u svakodnevnim odnosima.
U toj harmoniji, čovjek otkriva važne mogućnosti koje nosi u sebi. On osvjetljava svijet i sređuje sve u blizini. Njegova riječ postaje zračenje značenja, potvrda emaneta, odjek vječnosti u vremenu. Onaj koji razumije i primjenjuje ovu harmoniju, spoj tijela i duše, horizonta i vertikale, riječi i djelovanja, oživljava sebe i zajednicu dobrotom i pravdom Božijom. Njegovo postojanje postaje duhovno svjedočenje, zračenje smisla, potvrda emaneta.
Onaj koji bira instinkte i prolazne interese, koji se zatvara u horizont bez vertikale, slabi vezu sa izvorom života. Kada ta veza oslabi, čovjek stagnira, degradira se, spušta se ispod nivoa jednostavnih stvorenja, jer zanemaruje ono što ga čini čovjekom, razum, dušu, Riječ. U tom stanju, njegovo djelovanje gubi pravac, a njegovo postojanje gubi dubinu. On postaje biće koje reaguje, koje troši, koje ponavlja, bez svjetlosti, bez značenja, bez uzdizanja.
To je razlika između bića koje postoji i bića koje svjedoči. Izbor se postavlja između smisla i praznine, između svjetlosti i tame. Zato ova harmonija predstavlja put ostvarenog čovjeka, put koji obuhvata svakodnevni život i vječnost. U tom hodu, svaka riječ, svako djelo, svaka misao postaje instrument božanske pravde i istine. Čovjek tada govori da bi potvrdio Istinu, djeluje da bi donio ravnotežu, misli da bi osvijetlio prostor značenja. U tom stanju, čovjek živi emanet, njegovo postojanje postaje svjetionik značenja, zračenje pravde, odjek vječnosti u vremenu.

V.
Odbijanje uloge glasnogovornika Božanske Riječi predstavlja lični čin kršenja odgovornosti i duhovni poremećaj koji se širi kroz slojeve društva, prelazi granice pojedinca i proteže se na globalnu dimenziju, generišući brojne anomalije u ljudskom svijetu.
To nije samo moralni pad, već duhovna erozija koja mijenja tok civilizacije. Svaki rat, svaki sukob, svaka moralna i društvena kriza u svojoj suštini povezana je sa neprihvatanjem emaneta. Kada čovjek odluči da privilegira prolazni interes nad božanskim pozivom, njegov horizont djelovanja gubi ravnotežu u odnosu na vertikalu. Upravo ta neravnoteža postaje egzistencijalna rana, duhovna pukotina koja proizvodi neprekidnu dramu u svakom kutku svijeta.
Ljudska drama odvija se na bojištima, u ratovima koji razaraju gradove i ubijaju narode, i u intimnim podjelama koje razaraju porodične veze. Svaki jecaj te drame se ogleda u korupciji koja urušava institucije i u moralnoj indiferentnosti koja narušava identitet. U svakom slučaju, korijen ostaje isti; odsustvo vertikale, zaborav na Riječ, izgubljena veza sa Izvorom.
U takvom stanju, čovjek gubi mjerilo pravde, svjetlost istine i svijest o onome što ga čini čovjekom. Njegovo djelovanje postaje bez pravca, a njegova riječ bez značenja. Posljedice proizlaze iz djelovanja koje odstupa od emaneta Riječi, iz odbacivanja uloge glasnogovornika pravde i istine. To postaje duhovna izdaja, jer čovjek zanemaruje ono što mu je povjereno kao najuzvišeniji dar; sposobnost da govori istinu u ime Istine.
Ovaj fenomen nadilazi društvenu disfunkciju; on se mora posmatrati kao tektonsko podrhtavanje individualnosti i identiteta. Kada čovjek izgubi vezu sa Riječju, on gubi moralnu orijentaciju, osnovu svog postojanja, unutarnji kompas i duhovni temelj. Zapravo, to podrhtavanje obuhvata sadašnjost i budućnost, sa pogledom ka vječnosti. Jer bez Riječi, bez Istine, bez emaneta, čovjek gubi pravac i svrhu. Njegova budućnost prelazi u praznu liniju, a njegova vječnost u tišinu bez značenja.
U tom stanju, čovjek gubi sebe i sposobnost da bude ono što je stvoren da bude, nosilac svjetlosti, čuvar pravde, glas Božanske Riječi u svijetu koji traži smisao. On prestaje biti svjedok i postaje odjek izgubljenog značenja. Njegovo prisustvo više ne nosi svjetlost, već tminu. Zato je prihvatanje emaneta Riječi temelj duhovne stabilnosti, kroz nju, čovjek ne samo da govori, već i svjedoči, ne samo da postoji, već i potvrđuje Istinu. U tom spoju, on postaje svjetionik značenja, zračenje pravde, odjek vječnosti u vremenu.

***
Kada čovjek izgubi vezu sa vertikalom, on pomjera temelje svoje svijesti i morala. Bez osovine koja ga povezuje sa Istinom, njegovo djelovanje prelazi u stanje neusmjerenosti, reaktivnosti i ranjivosti. U takvom stanju, pojedinci i zajednice ostaju nezaštićeni pred impulsima instinkta, manipulacijama i nasiljem, jer gube unutarnji kompas koji razlikuje svjetlost od tame.
Vertikala nije samo duhovna ideja, ona je osovina koja daje pravac, dubinu i smisao. Kada se ta osovina izgubi, čovjek više ne zna gdje je, ni zašto je. Njegovi postupci postaju refleksi, njegove odluke gube težinu, a njegovi odnosi gube svetost.
Ova dezorijentacija izaziva lančani efekat; prvo na individualnom nivou, gdje slabi lična odgovornost; zatim na društvenom nivou, gdje se urušavaju odnosi, institucije i povjerenje; i konačno na globalnom nivou, gdje se širi nemir, sukob i moralna konfuzija. Svijet tada ne gubi samo stabilnost, on gubi dušu.
Kur’an i hadisi odražavaju ovu istinu simbolički i praktično. Allah (Subhanehu ve Teala) kaže:
“Ljudi su postali nepravedni i izgubljeni, osim onih koji vjeruju i čine dobra djela.” (El-A‘raf, 179)
Ajet izražava razlikovanje, jer nepravda i izgubljenost nisu narav čovjeka, one proizlaze iz izbora. Vjerovanje i dobra djela oblikuju duhovnu arhitekturu koja štiti čovjeka od raspada.
Poslanik ﷺ nas podsjeća sa preciznošću koja izaziva budnost:
“Svaki musliman je odgovoran za ono što mu je povjereno: za porodicu, za znanje, za riječ koju koristi, za djelo koje čini.” (Buharija i Muslim)
Ova odgovornost predstavlja poziv, jer čovjek je biće koje prima, čuva, nosi i svjedoči. Njegova riječ, njegovo znanje, njegovo djelovanje, sve to predstavlja emanet. Na taj način, odbacivanje uloge glasnogovornika postaje osnovni uzrok moralnih, političkih i društvenih poremećaja. Kada Riječ izgubi svetost, svijet gubi ravnotežu. Govor tada prestaje biti svjedočanstvo i postaje buka, galama, vriska. Znanje prestaje biti svjetlost i postaje alat dominacije. Djelo prestaje biti služenje i postaje sredstvo interesa. U tom stanju, čovjek više ne prenosi Istinu, on je zamagljuje, ne svjedoči, već se povlači, ne vodi, već luta.
Zato je očuvanje vertikale temelj duhovne stabilnosti, jer kroz nju, čovjek ne samo da zna, već i razumije. Ne samo da djeluje, već i svjedoči, ne samo da postoji, već i potvrđuje Istinu.
Svako odstupanje od emaneta Riječi stvara vakuum pravde i harmonije, prazninu koja se osjeća u svakodnevici. Taj vakuum zahvata sve meridijane svijeta, zone sukoba, gdje se krv prolijeva, i zone mira, gdje se tišina pretvara u ravnodušnost. To je prostor gdje svijet gubi puls značenja, Riječ prestaje biti svjetlost, a postaje sjenka, dok pravda se povlači, harmonija se rasipa.
U tom stanju, čovjek se koleba između urušene individualnosti i lažnog identiteta. On gubi svijest o svojoj svrsi. Njegovo “ja” prestaje biti svjedok i postaje odjek izgubljenog značenja. Umjesto da bude nosilac svjetlosti, on postaje prenosilac praznine, umjesto da oblikuje svijet, on ga reflektuje bez pravca.
Potpuno prihvatanje uloge glasnogovornika Riječi omogućava čovjeku, kao pojedincu, kao članu zajednice, kao građaninu svijeta, da povrati duhovnu i društvenu stabilnost. To predstavlja povratak u istinu, označava ulazak u dubinu svijeta, korak ka harmonizaciji horizontale sa vertikalom, ka povratku smisla postojanja, ka ostvarenju misije čovjeka kao Božijeg stvorenja, obdarenog slobodom, razumom i odgovornošću.
U tom spoju, čovjek svjedoči. On prenosi Istinu. On ostvaruje emanet. Njegova riječ tada postaje djelo. Njegovo djelovanje postaje svjetlost. Njegovo prisustvo postaje znak.
U tom stanju, čovjek ne samo da postoji, nego on potvrđuje, i ne samo da govori, nego on svjedoči, i ne samo da živi, nego on oživljava svijet značenjem.