U tišini augustovskog petka, kada sunce ljubi krovove bosanskih kuća i miluje krševitu zemlju Krajine, posjetio sam Hanifiće – malo selo, ali veliko po srcu i duši svojih ljudi. Bio sam tamo na poziv dragog prijatelja i brata, Nijaz ef. Duzana, da u džematu Hanifići, Medžlis IZ Kotor-Varoš, održim hutbu, predvodim džuma-namaz i podijelim riječ nasihata povodom godišnjice stradanja šehida. Nisam išao kao običan putnik, već kao dužnik – dužnik svom drugu iz medresanskih dana, Hasanu Alekiću, šehidu čije je ime utkano u tkivo ove zemlje.

Glas vjere u dolini sjećanja
Hanifići, iako malo mjesto, obasjano je svjetlom velikih ljudi i imana. Na svakom licu sam vidio toplinu domaćina, na svakoj ruci snagu Krajišnika. Tu sam, zajedno s kršnim imamima, svjedočio proučenom Jasin-i šerifu i mevludu, posvećenom šehidima – sinovima ove zemlje koji su položili život za bosansku slobodu i čast. Glas Kur’ana, kao da je izlazio iz same duše Bosne, odjekivao je među brežuljcima, a glas mevluda nosio je poruku da šehidi nisu mrtvi, već živi kod svoga Gospodara.


Glavni imam Samir ef. Delić u svojoj uvodnoj riječi podsjetio je da nas šehidi uče vrijednosti slobode i vjere. Završnu riječ uzeo je muftija banjalučki, Ismail ef. Smailović, i svojim riječima zapečatio naš zavjet: da nećemo zaboraviti, da ćemo pamtiti i svjedočiti. Na poseban način počastio me svojim prisustvom Nermin ef. Vučkić, glavni imam u Ključu, ne zato što je poni meda, već zato što me podsjetio na dane kada smo u Cazinu, kako su nam govorili: - Zanočili u Alijinoj, a osvanuli u Fikretovoj državi.

Moj Hasan
I dok su imami govorili, dok su džematlije slušale, ja sam mislio na Hasana Alekića – mog školskog druga, mog brata iz đačkih dana. Bili smo u razredu „B“ Gazi Husrevbegove medrese, u onoj štrajkačkoj generaciji iz Dobrovoljačke. Jeli smo isti dvopek, kusali istu čorbu, dijelili istu spavaonicu i zajedno drhtali pred profesoricom Zehrom Šošom. Hasan je sanjao da bude nastavnik geografije, a ja da nastavim školovanje u jednoj od islamskih zemalja. I ostvarili smo svoje snove, svaki na svoj način.


Ali došla je tama. Srpski zločinci zatočili su ga u logor, a potom mu prekinuli život. Njegova Semina, udova, danas kaže da su našli samo jednu kost – jednu jedinu kost da svjedoči da je postojao čovjek po imenu Hasan. Čovjek koji je bio duša od insana i brat od povjerenja. Nikada nisam bio istovremeno toliko ponosan i toliko tužan kao u Hanifićima. Ponosan jer džemat živi, vjeruje i opstaje. Tužan jer Hasana nema među nama.

Živa Krajina
No, Hanifići nisu mjesto tuge, nego mjesto ponosa. Njihov džemat živi u radosti vjere i slobodi domovine. Njihovi imami su čuvari časti, čvrsti kao stijene Krajine. Posebno me dirnulo kada su mi rekli da Hanifići nisu „mehka“, već „tvrda“ Krajina. Ta tvrdina nije u grubosti, nego u postojanosti i dostojanstvu, u snazi da se vjeruje i opstane i kada sve drugo gori.


Zahvalan sam Nijaz efendiji Džanu što mi je omogućio da dođem, zahvalan muftiji banjalučkom Ismailu ef. Smailoviću što je prisustvovao, i zahvalan svim ljudima Hanifića što su me primili bratski – riječima, stiskom ruke i osmijehom srca. Njihova dobrota je dokaz da Bosna još uvijek ima dušu.

Hanifići su za mene postali simbol onoga što Bosna jeste – mala, ali snažna; ranjena, ali uspravna; tiha, ali odjekuje glasom šehida. Odlazio sam iz Hanifića sa suzom u oku, ali i sa mirom u srcu. Jer znao sam – Hasan nije nestao. On živi u molitvi svoje Semine, u osmijehu svoga naroda, u snazi svoje Krajine.

I zato, kad me opet pitaju gdje sam bio tog petka 15. avgusta 2025, reći ću: bio sam u Hanifićima, na mjestu gdje se tuga pretvara u ponos, gdje se smrt pretače u vječni život, i gdje Bosna diše punim plućima svoje vjere i slobode.

Allahu Milostivi,
Neka tuga bude nada!
Neka osveta bude pravda!
Neka majčina suza bude dova!
Da se više nikada ne ponovi genocid! Amin!