Kada se počnu brojati godine od rođenja i nakon smrti poznatim ličnostima, pedeset, pa do sto ili više mnogi požure na te rođendanske jubileje ne sa svojim hedijama, jer ih nemaju već nose one koje su ostale od slavljenika, sačuvane u njihovom liku i djelu.
Prije izvjesnog vremena (08. avgusta 2025.) navršilo se sto godina od rođenja prvog predsjednika Bosne i Hercegovine i Vrhovnog komadanta Armije Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Mnogi su već i zaboravili da je on obilježio 20. stoljeće, pa o njemu malo i nikako da nešto napišu, čast izuzecima, a za sebe kažu da su sljedbenici Alije Izetbegovića.
Na sreću da imamo akademika, profesora, dr. Adamira Jerkovića koji je u svojim djelima u mnogo knjiga, članaka, kako u međunardodnim tako i domaćim časopisima puno toga napisao o Aliji Izetbegoviću. Čak ga je proglasio bosanskohercegovačkim Mahatma Gandhijem.
Sada kada Alije Izetbegovića nema među živima, pojave se oni koji pišu ili govore o historijskoj veličini jednog od bošnjačkih mislioca. Njegov život nije bio nimalo ugodan kao i većine Bošnjaka u Bosni i Hercegovini koju su dušmani željeli samo za sebe. Zato ima onih koji su skloni reći da je Alija Izetbegović krivac za sve što se desilo u etnički podijeljenoj Bosni i Hercegovini.
To su njegovi kritičari koji su imali ili još imaju političku amneziju. Oni nisu vidjeli zbog loše dijoptrije, ono što je golim okom bilo vidljivo – da je raspadom bivše Jugoslavije počela krvava agresija zbog otimačine Bosne i Hercegovine, najprije od četnika iz Beograda, a onda i ustaša iz Zagreba uz podršku iz same Bosne i Hercegovine, uz tajne i javne dogovore njihovih vođa, uz tiho odobravanje „demokratskog Zapada“.

Za patriote Alija Izetbegović je najveći sin Bosne i Hercegovine. Bez obzira na sve moguće greške koje nikad nije skrivao, Alija Izetbegović se nalazi u svakoj žili kucavici naše samostalne domovine - Bosne i Hercegovine. Alija Izetbegović je imao malo pravih prijatelja, zato je imao puno više opakih neprijatelja, pa i u svojim političkim redovima.

Danas znamo da je Alija Izetbegović svoju političku artiklulaciju našao u Mladim muslimanima, koji su se organizovali pod tim imenom 1939. godine sa ciljem duhovnog, kulturnog i materijalnog napretka Bošnjaka u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Oni su se javno deklarirali kao antifašisti i antikomunisti. Zato su u ovu organizaciju hrlile hiljade mladih, kako mladića, tako i djevojka.Tadašnja vlast ih je nepravedno hapsila i zatvarala, bilo ih je više od hiljadu, a trinaest članova je ubijeno bez ikakvog dokaznog zločina, a većina i bez suđenja i presuda.

Alija Izetbegović je težio ne kruto nego liberalno tumačenje islama. Zbog toga je bio osuđen na tri godine zatvora. To ga nije moglo zastrašiti ili odvratiti da 1970-tih prošlog stoljeća objavi Islamsku deklaraciju. Zbog iste je bio osuđen na četrnaest godina zatvora. Proces je započeo 1983. godine i osuđen je za verbalni delikt, za „muslimanski nacionalizam“ i „neprijateljsku propagandu“
Pored Alije Izetbegovića i sto godina od njegovog rođenja, 08. avgusta 1925. godine, navršilo se devedeset i šest godina od rođenja još jednog bosanskohercegovačkog velikana, profesora, filozofa, književnika i akademika Muhameda Filipovića, rođenog 03. avgusta 1929. godine.


To su dvije gromade toplih bošnjačkih duša, rođeni u istoj državi, u istom mjesecu, na istom zadatku oblikovanja kulturnog i političkog života Bosne i Hercegovine. I jedan i drugi su bili branioci bošnjačkog identiteta, politički i moralno angažovani kreatori kulturne i vjerske svijesti. Oni su cijeli život posvetili očuvanju Bosne i Hercegovine i njenog bošnjačkog naroda. Oni su znali da je naša domovina oduvijek bila Bosna i Hercegovina. Upoznali su se 1980. godine, o tome je pisao Muhamed Filipović, i imali su puno privatnih razgovora.

Kako je Alija Izetbegović tako je i Muhamed Filipović vodio stalne bitke na političkoj i akademskoj sceni. Smatrao je da da je jedinstvena Bosna i Hercegovina neupitna i osnovna tačka s koje se mora polaziti, te da sva druga rješenja moraju biti u skladu s očuvanjem te jedinstvenosti.

Muhamed Filipović je govorio o opasnosti podjele Bosne i Hercegovine, zalažući se za zajedničku građansku i multietničku državu uoči agresije na Rebubliku Bosnu i Hercegovinu devedesetih prošlog stoljeća. Bio je jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA), ali ju je, zbog razmimoilaženja u nekim stavovima, već 1990. napustio i s Adilom Zulfikarpašićem osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992. – 1995., bio je ambasador Republike Bosne i Hercegovine u Velikoj Britaniji.

Od 1961. godine Muhamed Filipović se borio za vraćanje imena Bošnjak narodu Bosne i Hercegovine, ali su jaki politički oponenti to osporavali i sprečavali, s prikrivenim ciljem da se bosanskim muslimanima ospori historijski državni identitet.

Kada je Centralni Komitet Saveza Komunista Bosne i Hercegovine (CK SKBiH), donio odluku da se prizna nacija Muslimana, Muhamed Filipović je bio protiv toga, smatrajući da je to historijski falsifikat, odricanja od našeg pravog historijskog i nacionalnog imena, ali i oduzimanje Bosni postojanja njenog naroda, a time i osnove njenog posebnog historijskog identiteta.

Ideju za vraćanje imena Bošnjak je obnovio 1990. godine zajedno s Adilom Zulfikarpašićem, smatrajući da je došlo vrijeme istine, ali su morali sačekati 1993. godinu i Bošnjački sabor da se našem narodu vrati njegovo pravo, a ne nametnuto ime, a zemlji Bosni i Hercegovini da njen narod.

„Mi imamo naše historijsko i etničko odnosno nacionalno ime, koje u novijoj terminologiji glasi Bošnjaci. Tome nije potreban nikakav dodatak. Prvo, nisu svi muslimani Bošnjaci, niti su svi Bošnjaci nužnim načinom muslimani.To što neki naš narod nazivaju Bošnjaci – Muslimani je ostatak prošlosti i pokazuje da oni nisu raščistili s nacionalnim identitetom našeg naroda i da ga limitiraju samo na vrijeme od kada smo mi postali muslimani, kao da smo mi vezani za Bosnu otad, a ranije smo bili nešto drugo. Ništa gore od toga. Prije našeg prihvatanja islama mi smo bili Bošnjani. Osmanlije su nas nazivale Bošnjak, pa smo mi s vremenom preuzeli taj naziv, što je isto što i Bošnjanin. Mi imamo naslijeđe i u staroj bosanskoj državi i nosioci smo njene državnosti od najranijih vremena. Mi nismo mijenjali svoju domovinu, to je oduvijek bila Bosna, ali smo promijenili vjeru i naši su preci odabrali vjeru koja im je više odgovarala. Naročito nakon što su katolici teško progonili pripadnike Crkve bosanske, pa je bilo malo ljudi koje su kooptirali za katoličanstvo, nakon svirepih katoličkih progona kojima su krttijani Bosne bili izloženi za vrijeme vladavine dvaju posljednjih kraljeva bosanskih“, - napisao je Muhamed Filipović.

Muhamed Filipović je snažno obilježio javni i intelektualni život Bosne i Hercegovine. Bio je riznica znanja. Do kraja života impresionirao svojim brljantnim umom. Uz sve to bio je i politički analitičar. O aktuelnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini napisao je brojne kolumne, analizirao, dijagnosticirao probleme i davao rješenja. Smatrao je da Bosna i Hercegovina treba nove politike, da se zatvori knjiga historije i dovedu na vlast novi ljudi.

„Sve se o današnjoj politici zna – i da je vode manekeni, da vlast laže, da zloupotrebljava pozicije, da je ne zanima narod i njegova volja, da je našla načina da falsificira svaku narodnu volju i da se toliko razgoropadila, kako se vidi iz ponašanja najviše prestavnika te politike, da je spremna na svaku zloupotrebu svoje pozicije i institucije kojom upravlja. Vrše se ucjene svih vrsta, skrivaju bitne informacije i sve se knjiži na povjerenju i na dug koji on mora plaćati“, - govorio je naš akademik.

Alija Izetbegović je kao i Muhamed Filipović svojim radom i svojim djelima, koje su nam ostavili u amanet, obilježili su 20. i 21. stoljeće. Pokazali su nam i učili su nas kako se voli svoja zemlja i svoj narod. Radovi i ideje koje su nam ostavili u naslijeđe oblikovali su kulturni i politički život Bosne i Hercegovine svaki na svoj način i ostali inspiracija budućim generacijama.