Hrvatska radio televizija u svojim vijestima (četvrtak, 14.avgust, 2025.godine, op.a.) doslovce javlja, U BiH policija je privela Sanina Musu, radikalnog islamskog teologa i čelnika Bosanske narodne stranke koji je pozvao muslimane da danas iz Jablanice krenu na masovno klanjanje u Široki Brijeg. Njegov vjerski skup policija je zabranila, a nakon slabog odaziva, i sam je od njega odustao.

Ono što na prvu pada u oko jeste, da se nezavisna država Bosna i Hercegovina, koja u različitim geografskim širinama ali u kontinuitetu postoji dva milenija, naziva skraćenicom BiH a “profesora” koji je još jednom u nizu gurnuo prst u oko Bošnjacima, ta ista televizija opisuje kao “radikalnog islamskog teologa i čelnika Bosanske narodne stranke.” E tu je kvaka! Ono na što su zapadni radikali i čekali a naivni ili svosve dirigovani “profesor” i govno pasje, nabacio im loptu za kišu medijskih, podosta radilakiziranih golova.

Nakon Torabija, mislio sam da će se vulkan naše gluposti konačno ugasiti. Mislio sam da će ekranizovani intelektualci, izuzimajući one što zagovaraju da budemo ništa, uzeti dirigentsku palicu sveopćeg promišljanja u procjepu u kojem smo stavljeni od Dejtona do danas. Jer velikodržavnici istočni i zapadni, čije prćije imaju spostvenih ili ti osobnih problema i prilike su im skroz neizvjesne, još uvijek sjede za salvetom u Karađorđervu i dijele Bosnu. Već vidim sljedbenike tih pregovora, u osuđenom lajavcu i krivoustom europejcu, kako po Hercegovini na izlizanoj matrici “islamskog radikalizma” dovršavaju ono što dvojac u Karađorđevu nije sa salvete precrtao na teren. Hoćemo li još jedno ljeto potrošiti u fejzbuk pokazivanju, ko je đe umočio i žal što to nije, ili ćemo konačno shvatiti da onaj prst u oko od strane profesora, najgore je umakanje po naš identitet i samo vjeru islam.

Ali ne! Bošnjaci, ili ti naturajuće Bosanci muslimani, sjede i čekaju kada će neki novi “profesor” napraviti neku novu glupost oko koje će se okupiti ko muhe na nečist i svrstavati se na male golove “za i protiv” dok im drugi, oni sa tribina, pune mrežu. Umjesto da promislimo vrijedi li naš namaz u vlastitoj kući. Koliko smo iskreni prema sebi? Iskreni prema Bogu? Vrijedi li namaz ulemi od nivoa male seoske džamije do Begove u Sarajevu, ako predvodnici namaza na ova i slična dešavanja gledaju kao na lanjski snijeg? Koliko znam, a ponešto upratim, jedino Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nije upisana u državne knjige, dok su katolička i pravoslavna crkva upisane davno. Pitanje nije samo i isključivo vjersko nego više političko. Hoćemo li i na sljedećim izborima birati glupake umjesto da biramo pametne Bošnjake ali i nebošnjake ako su za dobrobit Bosne i Hercegovine? Izabrati ljude koji će Islamsku zajednicu ubilježiti ravnopravno sa drugim vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Izabrati ljude koji će primijeniti slovo zakona da se svaka vjera može vjerovati na svakom pedlju zemlje Bosne i Hercegovine, ali i da se mrtvi mogu propisno lijepo ukopati u njen zemljani grumen.

Istupi “profesora” koji nosi taj prefiks za akademsko sranje nikako zvanje, tek su naivnost češke sobarice koju će gore apostrofirani istočni i zapadni baška, putem hodajućih trabanata ovdje u Bosni i Hercegovini, pokušati unovčiti debelo a nama ostaviti da se kupamo iako nije bilo njanja.

Ako neko misli da je čin Josipa iz Ljubuškog što je heftu dana hodao sa križem na ramenu diljem Bosne i Hercegovine, obrazac za gradnju mira i kako to vole kazati suživota, taj je zasigurno okrenuo durbin naopako pa od cijelog neba vidio samo šupak. Ali mediji su čudo, pa su od njega napravili hodajućeg sveca a od profesora radikalnog islamistu. Ako je “profesor” imao iskrene namjere onda je trebao klanjati u hladovini na izvoru Bosne, tamo gdje braća Arapi nisu još sve zapoganili a pogane intezivno, i uputiti dovu Svemogućem. Bog je svugdje pa i u Širokom, vjerujem. Ako je Josip imao iskrene namjere, što nije sišao samo do Čapljine gdje su Bošnjaci od izlaska iz hrvatskih logora još uvijek građani drugog ili tamo nekog reda. Ili do Stoca gdje načelnik i gradske vlasti ne daju ni mrtvim Bošnjacima grumen zemlje koji im pripada. Ili do Mostara, gdje na Lakišića haremu, vakufskoj zemlji, gradi se hrvatsko kazalište. Ako je imao iskrene namjere, što nije otišao do Neuma, pa zamolio sunarodnjake da ne brane džuma namaz u džamiji Rabrani kod Neuma. Ako je Josip imao iskrene namjere, zašto se nije još u Ljubuškom zapitao čemu služe križevi po brdima diljem Bosne zaključno sa onim na Humu kod Mostara odakle je srušen Stari most. Inkviziciji Josipe, inkviziciji! Ovako, iako nisam imao ništa protiv njegovog hodanja sa križem, osim forme koja mu je mogla ostaviti žulj na ramenu, suštinski njegovo hodanje bilo je samo pišanje uz vjetar. Ono isto pišanje kakvo je planirao i profesor. I šta dalje?

Josip, u tom svom poduhvatu reče: "Ja znam da ja ne mogu promijeniti cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali ja moram počet od sebe.” Tamam!
Ako je tako, i Josip i profesor, neka prvo unutar sebe obave iskrenu molitvu. Unutar sebe neka počiste avliju i učine da je vjeri lijepo. Pokazivanje vjere i bajagi vjerovanja, kako je to u zadnje vrijeme običaj na društvenim mrežama samo ide na konto vlasnika tih platformi. To vjerovanje ne nalazi put do Boga, upamtite. Na ovaj način, pokazivanje od jednih, drugih ili trećih, najviše sliči onim lelemudanima što su im bajagi ugrožene seksualne slobode. A to je odveć impotentno i tu ni hercegovačka šljiva ne pomaže.