Neka ovo bude poziv i svima u Jevrejskoj Zajednici BiH, da se javno odreknu Izraela kao države i da javno proglase Izrael antisemitskom tvorevinom. Ne trebaju osuđivati genocidne zločine izraelske vojske u Gazi i Zapadnoj Obali, osim ako žele to učiniti pojedinačno, osobno, po vlastitom moralnom nahođenju. Dovoljno je samo da proglase Izrael i cionizam za neprijatelje svih Jevreja i Judaizma kao religije. U ovom članku je objašnjeno kako i zašto bi to trebali učiniti, kao i zašto je Izrael antijevrejski projekat, popularnije rečeno - antisemitski.

“Glavni europski rabin žestoko napao sarajevski muzej.”- Naslov na internet portalu Index.hr.

“SAD osudile otkazivanje rabinske konferencije u Sarajevu: “Antisemitizam se ne smije tolerisati” - istovjetni citat i naslov sa brojnih info portala.

“Neugodno me iznenadila zabrana isticanja izraelske zastave na Vijećnici i židovskih simbola u Sarajevu”- Naslov na portalu Večernjeg Lista.

“Plakati Privredne komore Države Izrael osvanuli su u Sarajevu posljednjih dana 2022. godine.”- Natpis na nekoliko sarajevskih portala.

Ovo je samo manji dio medijskog prikaza specifične invazije sljedbenika cionističke ideologije na BiH posljednjih nekoliko godina. Izraelska odnosno cionistička manipulacija javnim prostorom nije nova već traje decenijama, širom svijeta. Nije nova ni unutar BiH, samo je upadljivija nego inače proteklih nekoliko godina. Koji bi trebao biti najizraženiji način javne, kolektivne, medijske, masovne i emotivne manipulacije? Naravno, to je (zlo)upotreba onog toliko ofucanog pojma – ‘antisemitizam.’ Već izvjesno vrijeme i dio domaće medijske javnosti nestručno barata sa ovim terminom, valjda misleći da ga upotrebljava na pravi način. Po automatizmu, dio medijske publike to prihvaća, kao i razne druge pojmove u našem svakodnevnom narativu, te se “gađa” sa njim i gdje treba i gdje ne treba. Među onima koji se osjete prozvanim kada im neko prišije pridjev - ‘antisemita’ dođe do umjetnog osjećaja krivnje ni za šta, što ponekad vodi i do nastanka kompleksa niže vrijednosti u psihi takvih osoba. Nije dakle teško shvatiti da se radi o višestrukom nepoznavanju tog prežvakanog pojma. No, iako je otrcan i kao pridjev i kao termin, cionisti kao i oni koji podržavaju izraelsku državu još uvijek relativno uspješno manipuliraju sa njim, možda nešto manje po svijetu nego prije, ali u BiH i njenom susjedstvu čini se da takva propaganda i dalje uspješno prolazi. Stoga, da probamo (iznova) pomoći oko pojašnjenja o čemu se radi a o čemu ne radi pri tumačenju tog famoznog antisemitizma. Nije ovo nešto novo, bilo je sličnih pokušaja u prošlosti da se publici objasni značenje, ali ne uvijek uspješno, pri čemu treba znati da je medijska publika inače zaboravna, a bošnjački dio takve publike možda i ponajviše.
Ovom prilikom bi pojasnili kako se i sam Izrael može smatrati antisemitskom državom kao i cionistička ideologija općenito. Evo za početak jedne zanimljive izjave, nastale u samom Tel Avivu.
“Ako bi neko prije sto godina rekao da su Jevreji rasa, bio bi smatran antisemitom. No, danas je neko ‘antisemit’ ako kaže da Jevreji nisu zasebna rasa, nego samo pripadnici jedne religije.” Tako je svojevremeno rekao izraelski historičar Shlomo Zand. On je kao profesor na Univerzitetu u Tel Avivu objavio knjigu naslova – “Kada i kako je izmišljena jevrejska nacija”. Knjiga je prevedena na brojne jezike, usput i na hrvatski. Profesor Zand spada u Izraelce koji smatraju da su Jevreji kao narod, odnosno nacija, umjetno ozvaničeni, pošto je Judaizam izvorno bio i ostao religija a ne nacija niti rasa.

Rasistički zanost pričom o ‘jevrejskim’ markerima
Profesor Zand za sebe kaže da je pripadnik semitskog naroda samo onoliko koliko mu je maternji jezik semitski, kao hebrejski u ovom slučaju. Zato je u jednom od svojih interviewa izjavio: “Ne postoji semitska rasa, već samo semitski jezik.” Svoje tvrdnje on temelji na višegodišnjim terenskim istraživanjima, što je obrazloženo i u njegovoj knjizi. Na osnovu bezbroj dokumenata i svjedočanstava koja su izašla na hebrejskom, ruskom, turskom, arapskom, engleskom, on dokazuje kako je većina osoba što se danas nazivaju Jevrejima po rasnoj pripadnosti, naročito u Izraelu, izvorno potekla od naroda Hazara. Nije Zand prvi koji to tvrdi, ali je možda prvi objavio detaljnu knjigu na tu temu, uz to kao izraelski državljanin.
Pošto su drevni Hazari živjeli mahom na području centralne Azije, iako su imali i svojih migracija, nalaze se i u Rusiji. To je regija na kojoj su između Islama, bizantijske verzije Kršćanstva, politeizma i Budizma, uglavnom tokom srednjeg vijeka, prihvatili Judaizam odlukama svojih političkih vođa i plemenskih starješina. Još su zadržali neke vlastite narodne običaje koje su inkorporirali u svoje jevrejstvo, te se može reći da su donekle sebi prilagođavali i sam Judaizam. Tokom stoljeća su se raseljavali na sve kontinente i poznata carstva, miješajući se sa drugim narodima i plemenima. Tako su stigli i u Evropu, a dosta kasnije iz Evrope u današnji Izrael. Pošto Hazari nisu semitski narod, a dodatno su se miješali s drugim nesemitskim narodima, Zand otvoreno kaže da većina današnjih žitelja Izraela nema pravo sebe smatrati semitskim narodom, pa samim tim ni da određuju ko je antisemit. Zato rado iznova ponavlja: “Jevrej možete biti samo po religiji, ne možete po genetici.” Ovo su mu neke kolege u Tel Avivu zamjerile. Svom poznaniku Harryju Ostreru, koji se bavi genetikom i koji kaže da je otkrio veoma jake markere svojih jevrejskih predaka, poručio je da bi Hitler bio zadovoljan s njim i sa pričom o jevrejskim markerima. Za samu državu Izrael Zand smatra da nema šanse biti istovremeno i jevrejska i demokratska. Rekao je da je bilo hazarskih Jevreja, kao i onih starih, što zaista jesu bili izvorno semitski narod koji su s vremenom prešli na Islam ili na Kršćanstvo. Stoga, i među današnjim Palestincima te drugim Arapima postoje oni čiji su preci bili Hebreji. Po Zandovoj postavci, Arapi su procentualno i statistički više semitski narod nego današnji Izraelci, kao i mnogi drugi Jevreji izvan Izraela. Miješanje državljanstva, ideologije, nacionalnosti i vjere nisu izraelska ekskluziva. Mnogi Slaveni na istoku su vidjeli slavensku pripadnost neodvojivu od pravoslavlja. Na Balkanu je najpoznatiji takav slučaj sa ekstremnim definiranjem srpskog identiteta. U Poljskoj su nekada bili neodvojivi katolički i poljski identitet.

Hitlerovi hebrejski soldati
Benjamin H. Friedman, nekadašnji cionista koji se odrekao te ideologije, izjavio je da 92% ljudi koji se danas nazivaju Jevrejima imaju hazarsko porijeklo. Pored ostalog je poručio: “Komično je današnje Jevreje nazivati narodom svete zemlje. Jednako bi tako bilo smiješno nazivati 54 miliona muslimanskih Kineza Arapima. Pokušajte zamisliti da u Kini, koja je oko 2.000 milja daleko od Arabije, preko pedeset miliona Kineza sebe nazove Arapima samo zato jer su istovremeno Kinezi i muslimani. Smatrali bi ih ludima kad bi tako nešto ispoljili.”
Genetički analizirano, semitski narodi u današnjem svijetu uglavnom su Arapi. Predstavljaju najbrojniju semitsku populaciju na svijetu. Svakako da su se i mnogi Arapi stoljećima miješali sa nesemitskim narodima, tako da ne postoji rasna čistoća, ali u odnosu na Izraelce, pa i mnoge Jevreje izvan Izraela, još su uvijek Arapi prvi nositelji semitskog identiteta. Samim tim, predrasude, mržnja ili prezir određenih izraelskih političara usmjerene prema Arapima spadaju u antisemitizam. Također, svjesno izazivanje netrpeljivosti prema Jevrejima koji nisu u Izraelu, da bi se oni ohrabrili preseliti u Izrael, spada u antisemitizam. Nešto tako je uradio izraelski premijer i aktuelni ratni zločinac Benjamin Netanjahu javnim pozivom francuskim Jevrejima da se isele u Izrael, prije nekoliko godina. Ratni zločini protiv civila u Gazi ili na okupiranoj Zapadnoj obali jednako spadaju u antisemitizam. Ne samo zato što su većina Palestinaca semitski narod nego i zato što takvim akcijama izraelska armija očito svjesno žrtvuje nedužne i miroljubive Jevreje u drugim krajevima svijeta, jer oni budu izloženi napadima arapskih ili evropskih šovinista, bijelačkih rasista, skinheadsa, zavisi. Višestruko izraelsko bombardiranje Libanona također spada u antisemitizam. Ukidanje ili vrijeđanje arapskog pisma jeste još jedna antisemitska oznaka. Ovdje se uklapa i odbojnost pojedinih Bošnjaka prema arapskom pismu u nekim krajevima BiH. Prezir nekih stanovnika BiH prema Arapima (ovih dana uglavnom prema arapskim turistima) ili prema arapskim harfovima uklapa se također u antisemitizam.
Za vrijeme drugog svjetskog (odnosno evropskog) rata, neki od njemačkih i austrijskih Jevreja se našlo u službi nacističke armije. Neki su se već prije rata odrekli svog jevrejskog identiteta u korist germanskog, te su ušli u njemački wermacht, navodno, zbog vlastite sigurnosti, a po nekim tumačenjima možda i radi karijere. Pošto svojom vanjštinom nisu djelovali drugačije od ostalih, a i mnoga jevrejska imena bila su već odavno germanizirana, drugi nacisti vjerovatno nisu ni znali za njihovo porijeklo. Inače, dosta njemačkih, ali i općenito evropskih Jevreja prije Drugog svjetskog rata miješalo se s drugim narodima putem vjenčanja. Ovim podacima se bavio doktor vojnog historijata sa Univeziteta Cambridge, Bryan Mark Rigg, dok je istraživao njemačke federalne arhive kao i vojne arhive američke savezne države Virginija, otkrivši detalje na osnovu kojih je objavio knjigu naslova ‘Hitlerovi jevrejski vojnici.’ Temeljem tog materijala, izvjesni američki autor Larry Price napravio je istoimeni Tv dokumentarac. Ova publikacija pokazuje kako ni Adolf Hitler ni drugi nacisti oko njega, nisu baš bili dosljedni u svom “čišćenju” arijevske rase među Nijemcima uoči i tokom rata. Po Riggovoj knjizi, najmanje 100 hiljada vojnika jevrejskog porijekla bilo je u Hitlerovoj vojsci, a 20 njemačkih Jevreja iz vojske nagrađeno je najvećim nacističkim vojnim odličjem. Prema njegovoj knjizi, bilo je i Jevreja za koje su i nacisti znali da nisu “arijevci”, ali su iz nepoznatog razloga ipak ostali u vojsci njemačkog Rajha, i to ne samo među vojnicima nego i visokim oficirskim kadrom. Nije teško pretpostaviti da je bilo i tadašnjih Jevreja koji su htjeli da budu u njemačkoj armiji iz lojalnosti njemačkom reichu, kao iz ideoloških razloga. Knjigom su navedena dva feldmaršala, od kojih je jedan bio Erhard Milch, zamjenik komandira Luftwaffe-a, njemačke avijacije. Za njega se, navodno, znalo da nije “arijevske” rase. Kada su određeni nacisti tražili da im se objasni zašto Jevrej drži drugu najvažniju poziciju u Luftwaffe, Hermman Goering je rekao: “Ja odlučujem ko je Arijevac, a ko Jevrej.” Hitler je kasnije proglasio Milcha arijevcem te ga još odlikovao viteškim križem za uspješno odrađenu invaziju na Norvešku. U samom oficirskom kadru, prema spomenutoj knjizi, bilo je još petnaest generala jevrejskoga porijekla, od kojih dva štabna, osam general-pukovnika i pet general-majora. Za većinu njih znalo se da su Jevreji ili da su iz “mješovitih” brakova. Što se tiče ondašnjih koncetracijskih logora, zabilježena je uspješna saradnja između Jevreja koji su imali titularni prefiks ‘kapo,’ i nacističkih stražara. Određena prijeratna netpeljivost između sefardskih i aškenaskih Jevreja, znala je doći do izražaja u samim logorima gdje bi jevrejski kapoi mučili svoje sunarodnjake, ili ih prijavljivali nacističkoj straži iz različitih motiva. To je naravno što se tiče nižih društvenih slojeva u to vrijeme. Ticano bogataških slojeva među cionistima, neki od njih, stacionirani u SAD-u i neokupiranim dijelovima Evrope, su uspješno sarađivali sa nacistima a i priželjkivali su da se preko nacizma što više evropskih Jevreja preseli u buduću sekularnu državu Izrael, makar i na silu, znajući da veliki broj evropskih Jevreja nije želio da se naseli na području današnjeg Izraela odnosno Palestine. Radije bi išli u SAD i Kanadu, ili se vratili svojim domovima nakon rata, ali ih skoro niko nije pitao za mišljenje. Nije teško zaključiti da među današnjim žiteljima Izraela ima nemali broj potomaka onih koji su se miješali sa Nijemcima odnosno Germanima, neki sa pripadnicima slavenskih naroda, moguće da ima i potomaka onih čiji su bliži preci bili učesnici nacističkih vojnih operacija. Veliki broj današnjih Izraelaca uopće nema semitski izgled iako se među cionistima dosta značaja daje rasnoj pripadnosti. Nacionalnost, etnička pripadnost, rasa i državljanstvo imaju prednost u odnosu na religiju među vladama i značajnim dijelom stanovništva današnje cionističke države. Time se može usput objasniti i rasizam koji je već decenijama utkan u izraelsku politiku i društvo. Iz svega ovoga slijedi zaključak da je Izrael antisemitska država, iako neupućenima ovo može djelovati nelogično na prvu. Svi oni Jevreji koji žele živjeti po zakonima Tore, trebaju se uključiti u otpor izraelskoj odnosno cionističkoj dominaciji u zapadnim medijima. U samom Izraelu pripadnici određenih rabinskih pokreta su progonjeni od strane izraelske policije, ponekad IDF-a i tamošnjih političkih struktura. Među najpoznatijima su ‘Neturei Karta’ i “True Torah Jews,” koji više djeluju izvan Izraela nego u samoj državi, radi svoje bezbjednosti. Oni se zalažu za prakticiranje Judaizma isključivo kao religije, protiv cionizma kao ideologije rasne superiornosti slične nacizmu, te protiv Izraela kao cionističkog projekta usmjerenog protiv stvarnih Jevreja vjernika, i protiv svakoga ko se politički i dogmatski ne slaže sa cionizmom.

Odbrana od cionizma unutar BiH
Neka ovo bude poziv i svima u Jevrejskoj Zajednici BiH, da se javno odreknu Izraela kao države i da javno proglase Izrael antisemitskom tvorevinom. Ne trebaju osuđivati genocidne zločine izraelske vojske u Gazi i Zapadnoj Obali, osim ako žele to učiniti pojedinačno, osobno, po vlastitom moralnom nahođenju. Nemaju potrebe izjednačavati kontroverzne i nejasne događaje vezano za napade Hamasa famoznog sedmog oktobra, sa masovnim i najavljenim pogromom koji vrši IDF i vlada Netanjahua nad civilima. Samo se trebaju, u ime Judaizma, javno odreći cionizma kao opasne ideologije, pritom i antijevrejske, te javno proglasiti Izrael za antisemitsku tvorevinu. Nakon toga ne trebaju ni priznati ono što je opće poznato, - da je zločin protiv palestinskih civila počeo davno prije Hamasovog sedmog oktobra. Vrlo dakle jednostavno, samo se trebaju javno odreći Izraela, cionizma, te istovremeno naglasiti da Izrael nema pravo predstavljati sve Jevreje svijeta, što je i logično za antisemitsku kreaciju. Isto važi i za domaće medije, ne samo za Jevrejsku Zajednicu. Ovo im je poziv da ubuduće javno nazivaju Izrael antisemitskom državom, tvorevinom, eksperimentom, projektom, po izboru. Bitno je naglašavati da se radi o antijevrejskoj državi i dogmi. Neka svi zajedno proglase Izrael za neprijatelja Jevrejskog naroda, bilo na Balkanu ili drugdje, za neprijatelja Judaizma. Ukoliko neko od njih shvati sve ovo, onda neka javno spale i izraelsku zastavu, ili je samo demonstrativno pocijepaju, pošto čuveni heksagram ionako ne spada u hebrejsko naslijeđe, ima sasvim drugo porijeklo, i silom je nametnut kao vizuelni simbol svim Jevrejima svijeta. Dakle, ne trebaju susosjećati sa Palestincima kao žrtvama genocida ako ne žele ili nisu u mogućnosti, ali onda neka suosjećaju sa svim onim Jevrejima koji pate zbog Izraela kao vještačke države, zbog cionističke ideologije i zbog trajne izraelske politike.