Ima li država snage? Ima li, zapravo, nade?

Današnji napad na foto-reportera Pobjede Steva Vasiljevića i Vijesti Borisa Pejovića u Gornjem Zaostru je krvava poruka da se u Crnoj Gori nasilje nad novinarima i istinom i dalje tretira kao normalno stanje stvari. Razularena grupa, opsjednuta zaštitom spomenika nepomeniku Pavlu Đurišiću, komandantu i ratnom zločincu, koljaču i simbolu ideologije koja smrdi na mržnju i genocid, krenula je na ljude čije je jedino oružje objektiv foto-aparata. Otimanje opreme, prijetnje, udarci i sve to usred bijela dana, pred očima javnosti, dok institucije revnosno ćute, kao da ih se to ne tiče kao da se Crna Gora ne brani upravo na toj tački.

U trenutku kada je spomenik Đurišiću premještan, umalo da se pred crkvom nastavi ideologija koju je personifikovao ideologija nasilja, progona i uništavanja svega što je drugačije. Još je samo falio blagoslov militantne SPC i njihovih sinova pa da se započne pir a svi dobro znamo kakvi su takvi pirovi i kako završavaju krv, pepeo, mantije, “blagoslovi” popova.

Temperatura visoka, šljivovica udara u glavu, a zadrigli sinovi poraženih đedova, masnih brada, pod kokardama i ss tri prsta uperena ka nebu koje ih odavno ne gleda blagonaklono, krenuli su da linčuju. Oni što u rukama nose pesnicu, a u grudima mržnju, spremni su da sruše svaku granicu civilizacije ako im neko takne totem njihove lažne slave. To je slika poraženog, ali ne i pokajničkog mentaliteta onog što bi i danas, da mu se pruži prilika, vratilo točak istorije unazad, do najcrnjih dana Balkana.

Dobro je da Evropa vidi ko su ti “partneri” i “oslobodioci” oni koji pod plaštom pravoslavlja slave četničke kame, pjevaju pjesme zločina, dižu zastave pod kojima su klani nevini i drže govore o slobodi dok gaze po leševima prošlosti. Oni što su u svakom ratu bili na strani noža, a protiv istine, danas pokušavaju da se prikažu kao žrtve, dok u stvarnosti truju nove generacije mržnjom i mitovima krvavih pohoda. Sijači smrti, zaklonjeni iza ikonostasa i tamjana, sa krvlju naslijeđenom od svojih predaka i mržnjom u kostima, spremaju nove barute u glavama svoje đece. Njihove “molitve” su zavjet da se zločin ne zaboravi, već da se, kad tad, ponovi. Oni ne grade spomenike da bi čuvali sjećanje već da bi podgrijavali plamen mržnje i osigurali da se istorija, u svom najcrnjem obliku, ponovi na istim mjestima i nad istim ljudima.

Ako država i sada ostane gluva, ako ne zaštiti one koji svojim radom brane pravo javnosti na istinu, onda ne govorimo više o nadi govorimo o gašenju posljednjeg plamena slobode. I neka se zna kad se istina “lomi” udarcima, a svjetlost objektiva razbija pesnicom, to više nije društvo slobodnih građana, nego mračna pozornica na kojoj vladaju strah, sila i mrak iz kojeg su ovi nasilnici potekli. Sada je trenutak da se Crna Gora pogleda u ogledalo i odluči hoće li stajati uz one što bilježe istinu ili će pasti “na koljena pred ničijim sinovima” pred sjenkama svojih najgorih duhova, pred sjenkama zla.