Komentari
U ČAST DANA OPŠTINE GUSINJE KADA PROKLETIJE GOVORE A ISTORIJA PAMTI
|
|
Autor: Božidar Proročić, književnik i publicista
Objavljeno: 04. August 2025. 13:08:56
Dragi moji Gusinjani i Gusinjanke, braćo i prijatelji Bošnjaci, Albanci, Crnogorci, Srbi, pripadnici islama, katoličke i pravoslavne vjere, vi koji imate tu privilegiju da ste rođeni u podnožju Prokletija, u veličanstvenoj dolini Grebaje, pored izvora Ali-paše na današnji dan, kada slavite Dan opštine Gusinje, 5. avgusta 2025. godine, neka vam on bude ogledalo vašeg duhovnog naslijeđa, dan kada Gusinje govori kroz vas, kroz vašu slogu, kulturu, ime i čast.
Sjetite se svih onih koji su svojim rukama, vizijama i srcima gradili Gusinje kroz vijekove. Sjetite se onih koji su mu dali jaki lični pečat bilo riječju, djelom, borbom, pjesmom, vjerom ili ćutanjem. Ne zaboravite vašu cijenjenu dijasporu, koja sa tolikom ljubavlju i poštovanjem njeguje najljepša osjećanja prema Gusinju i Crnoj Gori. Njihovo srce kuca za vas čak i kada su hiljadama kilometara daleko. Oni su vaša produžena snaga, most između korijena i novih obala, živa veza sa domovinom. Ne zaboravite ni svog književnog velikana, rizničara lijepe riječi, čovjeka čije pero odzvanja dubinom Prokletija i ljudske sudbine Zuvdiju Hodžića, pisca koji je Gusinje ovjekovječio u svojoj prozi i poeziji i koji vam ostavlja naslijeđe da se ne zaboravi ono najvažnije duša prostora.
Upravo u romanu „Davidova zvijezda“, Hodžić piše, prisjećajući se onih čije uspomene i vi danas treba da nosite sa sobom: „I uspomene su kao zvijezde. I neki ljudi su kao zvijezde mislio je. I kad su daleko i kad ih više nema, traju u nama, u stvarima koje je dodirivala njihova ruka, u vazduhu koji su udisali, u nebu koje su gledali i na kojem je sijala njihova zvijezda. I oni poslije smrti zrače blagošću i dobrotom, likom i riječima. Liče na plamen kućnog ognjišta onaj što gori u nama, grije nas kad smo blizu i još više kad smo daleko.”
Neka vam ove riječi Zuvdije Hodžića budu zvijezda vodiljaona pod kojom ćete obasjavati vrhove Prokletija, čuvati uspomene, graditi budućnost i koračati putem ponosa i jedinstva. Svako vrijeme ima svoje zvijezde. Ovo je vaše vrijeme. Vrijeme u kojem Gusinje može i treba da stoji ponosno, na temeljima stvaralaštva, razvoja, međusobnog poštovanja i zajedništva. Neka se vaš enzan čuje sa Radončića džamije, ili zvona katoličke crkve svetog Antuna, ili pravoslavne crkve svetog Đorđa, ili mudre riječi sa kula koje su nekada krasile Gusinje jer Gusinje ne prestaje biti glas, već odjek vjekova. U dolini između stijena i neba, ono što zovete domom odzvanja glasovima predaka kao snažna dova koja je milovana vjetrovima, sačuvana u kamenu, i traje u svakom pogledu prema gorostasnim visinama.
Moja riječ je dužna Gusinju. I svaki put kad je izgovorim, ja mu se vraćam ne tijelom, već dušom, što je upravo ovđe, među ovim planinama, izvorima i ljudima, prepoznala svoje istinske prijatelje, ali i snažnu vjeru u čovjeka.
Sjetite se svih onih koji su svojim rukama, vizijama i srcima gradili Gusinje kroz vijekove. Sjetite se onih koji su mu dali jaki lični pečat bilo riječju, djelom, borbom, pjesmom, vjerom ili ćutanjem. Ne zaboravite vašu cijenjenu dijasporu, koja sa tolikom ljubavlju i poštovanjem njeguje najljepša osjećanja prema Gusinju i Crnoj Gori. Njihovo srce kuca za vas čak i kada su hiljadama kilometara daleko. Oni su vaša produžena snaga, most između korijena i novih obala, živa veza sa domovinom. Ne zaboravite ni svog književnog velikana, rizničara lijepe riječi, čovjeka čije pero odzvanja dubinom Prokletija i ljudske sudbine Zuvdiju Hodžića, pisca koji je Gusinje ovjekovječio u svojoj prozi i poeziji i koji vam ostavlja naslijeđe da se ne zaboravi ono najvažnije duša prostora.
Upravo u romanu „Davidova zvijezda“, Hodžić piše, prisjećajući se onih čije uspomene i vi danas treba da nosite sa sobom: „I uspomene su kao zvijezde. I neki ljudi su kao zvijezde mislio je. I kad su daleko i kad ih više nema, traju u nama, u stvarima koje je dodirivala njihova ruka, u vazduhu koji su udisali, u nebu koje su gledali i na kojem je sijala njihova zvijezda. I oni poslije smrti zrače blagošću i dobrotom, likom i riječima. Liče na plamen kućnog ognjišta onaj što gori u nama, grije nas kad smo blizu i još više kad smo daleko.”
Neka vam ove riječi Zuvdije Hodžića budu zvijezda vodiljaona pod kojom ćete obasjavati vrhove Prokletija, čuvati uspomene, graditi budućnost i koračati putem ponosa i jedinstva. Svako vrijeme ima svoje zvijezde. Ovo je vaše vrijeme. Vrijeme u kojem Gusinje može i treba da stoji ponosno, na temeljima stvaralaštva, razvoja, međusobnog poštovanja i zajedništva. Neka se vaš enzan čuje sa Radončića džamije, ili zvona katoličke crkve svetog Antuna, ili pravoslavne crkve svetog Đorđa, ili mudre riječi sa kula koje su nekada krasile Gusinje jer Gusinje ne prestaje biti glas, već odjek vjekova. U dolini između stijena i neba, ono što zovete domom odzvanja glasovima predaka kao snažna dova koja je milovana vjetrovima, sačuvana u kamenu, i traje u svakom pogledu prema gorostasnim visinama.
Moja riječ je dužna Gusinju. I svaki put kad je izgovorim, ja mu se vraćam ne tijelom, već dušom, što je upravo ovđe, među ovim planinama, izvorima i ljudima, prepoznala svoje istinske prijatelje, ali i snažnu vjeru u čovjeka.
