Dragi Petnjičani i Petnjičanke, draga braćo i prijatelji Bošnjaci, dragi moji Bihorci!

Vi koji ste stasavali i rađali se u selima: Azane, Bor, Vrševo, Godočelje, Gornja Vrbica, Dašča Rijeka, Dobrodole, Donja Vrbica, Javorova, Johovica, Kalica, Kruščica, Lagatori, Lazi, Lješnica, Murovac, Orahovo, Pahulj, Ponor, Poroče, Radmanci, Savin Bor, Trpezi, Tucanje vi koji ste kroz vijekove bili čuvari Bihora i duše Crne Gore, vi koji ste darovali domovini i narodu neimare, pjesnike, akademike, dotore, dobre domaćine i vrijedne radnike, vi koji ste svuda đe ste otišli ponijeli Petnjicu u srcu.

Na današnji dan – 4. avgust, kada Petnjica slavi Dan opštine, upućujem vam iskrene čestitke i želim da se ponosno sjetite svega što vaša opština znači i onima koji na njoj žive i onima koji joj se uvijek vraćaju, makar mislima. Petnjica je ponosni zavičaj što diše kroz legendu i stvarnost, što zna i da rađa, i da oprašta, i da pamti. Vi ste potomci ljudi koji su podnijeli teške staze muhadžirskih sudbina, išli ste iz vašeg voljenog Bihora preko Novog Pazara, Peći, Sarajeva, Prištine, Skoplja, Beograda do dalekih krajeva Turske i zapadnoevropskih zemalja ali ste ma đe god bili, ostajali Petnjičani u duši. Sa obala vaše Popče, Radmančice, iz dubina planina, sa krovova vaših skromnih kuća u Trpezima, Daščoj Rijeci ili Dobrodolima, isijava ona nepokolebljiva snaga jednog naroda koji zna ko je šta je i odakle je.

Volim Petnjicu zbog vaših ljudi koji tiho i neumorno podižu zavičaj kao hram od riječi, kamena i snova. Volim Petnjicu jer ste joj dali pjesnike, slikarе, profesore, vizionare, ali i zemljoradnike, zanatlije i one koji su izgradili puteve, škole i snove. Volim Petnjicu jer ste znali opstati i kad vam je bilo najtežeponosno i dostojanstveno. I neka nas u tome, danas kao i uvijek, podsjete riječi jednog od vaših najvećih sinova, pisca koji je znao dušu Bihora kao što zna izvorište Radmančice velikog Ćamila Sijarića, koji u ”Bihorcima” piše:

„Poslije kiše sinuše vedrine – duboke, bistre, roni danju po njima sunce, noću zvijezde. Gora nad Rašljem namezgrala, u list se obukla, došla kao čador sijenke niz ledine, niz ovce. Selom su se zelenjela žita – čini se sunce ih za pera vuče, za stabljike, za koljenca: rasti. U posljednje brazde u njivama pala su zrna kukuruza, a ptica je došla pa pjevala: kli, kli, kli – da kukuruz proklije. Sve je u Rašlju mijenjalo boju iz dana u dan. I vode... Potoci su postajali bistriji i s pjenom na ključu uvirali u divlje koprive, u koločep...“

Ta slika Bihora, to zrno kukuruza što polako klija dok ptica pjeva, jeste metafora Petnjice: mjesta koje, i kada je teško, iznova niče i raste, mjesta đe se boje života mijenjaju sa danima, ali korijen ostaje isti, mjesta đe je dom i gost svetinja, a pogled prema nebu čin vjere i nade. Danas, vaše ruke grade novu Petnjicu. Na temeljima predaka, stasavaju nove generacije učeni, pošteni, odani i odlučni da zavičaj bude prostor dostojan čovjeka. Iz vaših sela, škola i domova izlaze i pjesnici i radnici, i vizionari i neimari. I sve to govori jedno: Petnjica nije zaboravila ko je, niti kuda ide.

Petnjico, neka ti je sretan tvoj dan! Neka u tvojim njivama niču plodovi rada, a u srcima ljudi plodovi znanja, dostojanstva i slobode. Neka tvoje rijeke teku bistro, tvoje staze budu sigurne, a tvoja planinska veličanstvenost neka odzvanja ponosom onih što su znali i da ćute, i da govore kad treba. Neka tvoja mladost sanja hrabro, a tvoja starost pamti mudro. I neka tvoja budućnost bude jednako lijepa i stamena kao tvoja prošlost.