Uvažena gospođo Brnabić, ja, sandžačka književnica, koju je od sedme godine Novi Pazar odgojio, imam moralnu dužnost da Vam se obratim. Sa ponosom mogu da kažem da je naš grad zdrav grad sa puno omladine koja nikada nije bila podijeljena. Sa minareta nasih džamija prilikom 5 dnevnih namaza - molitve odjekuje "Allahu ekber" i to našim sugrađanima pravoslavne vjere ne smeta. Oni su navikli na tu melodiju, kao sto smo i mi na tanahne zvuke zvona sa crkve. Uvažena gospođo!!! Zemlja u kojoj se neko rodi, treba da se voli i čuva kao majka. Mi, Bošnjaci, volimo zemlju Srbiju i kao đaci o njenoj ljepoti smo mnogo pjesmica odrecitovali, ali današnja vlast ne voli nas. Vi ste se u Vašem govoru prema nama Bošnjacima ponijeli kao maćeha prema pastorčetu kog je izgrdila bez prethodnog saslušanja. Odmah ste reagovali sto je samo JEDAN glas ("kukolj") nase sredine u revoltu opsovao, a oglušili ste se o one smišljene pjesme u Priboju, uz koje se u restoranu pjevalo i igralo:
"Oj, Sjenice, nova Srebrenice, oj Pazaru, novi Vukovaru!
Oj sestrice rodi mi junaka da ujaka brani od Turaka.
Srebrenice tako si mi mila, da Bog da se tri put ponovila.
Oj Munira gdje su ti dimije, kod četnika oko redenika", i u Požegi šatorske pjesme "Turkinja se pred džamijom klela, da je samo Srbina voljela..."

To Vas nije dotaklo ni obavezalo da se nama Bošnjakinjama izvinite. Naše tri Bošnjakinje su sa protesta odaslale svoj revolt na tu uvredu i zatražile da im se neko iz vlasti izvini i tim veličanstvenim činom pokaže ljudskost i dokaže da smo i mi Bošnjaci ravnoptavni građani ove države. Ne, Vi ste bili gluhi na pljuvanje po nama Bošnjakinjama. No, gospođo, mi znamo da kada i na dukat bacite glib, on i dalje sija i ne gubi svoju vrijednost, pa zato nismo bili svim tim uvrjedljivim pjesmama ponižene. Ponižene su majke onih koji su te pjesme pjevali, što su ih one zadojile takvom mržnjom. Tvrdim da ni jedan pravoslavac iz poštovanja prema nama odavde nikada ne bi zapjevao te pjesme, jer mi gospođo, vjekovima živimo zajedno. Niko sa ovih prostora nije naučen da mrzi, ni da se sveti, ali znamo da preziremo. U ovom gradu titra ljubav, uzajamno poštovanje, ovdje je neraskidiv suživot svih naših građana. Moram Vas podsjetiti na 90 godine kada je naš grad, jedini u Srbiji nekoliko godina bio okružen topovima, kada je bila hiper inflacija i svakog pijačnog dana u Novi Pazar je iz svih gradova Srbije dolazilo i po 80 autobusa punih kupaca za nabavku turske robe. Nikada nikom nije falila dlaka sa glave, naprotiv sklapala su se uzajamna prijateljstva, koja i danas traju. Naša sugrađanka, pokojna Bojana je govorila za komšinicu Aišu "Volim je ko kćer. Svakog dana me obilazi i njeguje". Moje komšinice Vezira i Nata su svakog jutra i poslijepodne zajedno pile kahvu. Kad je Nata umrla, Veziri se išlo na hatar-saučešće. Kao za najrođenijeg. Moja rođaka Dika je sa hidžabom u Kraljevo išla sa svom svojom porodicom na sahranu ocu komšinice Slavice, koja joj je u BG ustupila stan dva mjeseca kada joj je muž bio u bolnici. Dr Vesna i Slavica u soliteru "Jezero" su muslimankama najomiljenije komšinice. Na sva naša veselja, za blagdane i u žalosti ovdje nema podjela. Uzajamno idemo jedni kod drugih, veselimo se i tješimo zajedno. Pazarci se rađaju sa merhametom - dobrodušnošću. Ovdje nikada putnik namjernik ne može biti gladan i neugošćen, što se potvrdilo i 12. aprila ove godine, jer Novi Pazar je grad otvorenog srca, ljudi sposobnih da zarade i daju.

Gospođo Brnabić, naš sugrađanin Sead Bihorac (koji bezbroj puta na dan izgovori "Allahu ekber") uz pomoć donacija odavde i iz dijaspore izgradio je kuću prsvoslavcu i njegovoj porodici.
Kod nas postoji Narodna kuhinja koja je namjenjena svim siromašnim građanima, bez obzira na vjeru. Kada su bile poplave u Obrenovcu i Šapcu, odavde su išli kamioni namirnica i ostale pomoći.
Pazarci su sposoban narod, širom Balkana i Evrope imaju prijatelje i nema posla koji oni ne mogu završiti. Pazarci imaju više prijatelja u Beogradu i ostalim gradovima Srbije nego sto ih imaju ovdje. Naša djeca od malena rastu jedni uz druge, neki klanjaju, neki se krste i niko nikom ne smeta. Ruže jednako cvjetaju i u haremu džamija i dvorištu manastira Sopoćani, jednako se zalivaju iz naše rijeke Raške, jednako nam i mirišu. Zato, gospođo, ako nam niste majka, ne budite nam maćeha, ne raspirujte mržnju među nama, jer su nama temelji suživota granitni i nesalomivi. Pazar je svijet!!! Iako ste nas zaobišli i sa aerodromom, sa autoputem, sa željezničkom prugom, mi smo u našoj slozi i umjeću sretni. Imamo našu zdravu omladinu koja u rukama odjednom drži dvije zastave, zajedništvom nagovještava modernu Srbiju gdje će svi ljudi biti ravnopravni građani, gdje će se vrjednovati znanje, a ne kupljena diploma, gdje neće biti korupcije ni kriminala, zemlju koja će zadiviti svijet. Vi se nama ne bavite, već onim nogarima na fotelji što se pod Vama polako rasklimavaju. Mi Vas nećemo vrijeđati jer nam to nije usađeno u odgoju. Ako navratite u naš grad, bujrum i izvolite sjesti ispod onog neba i gledajte u ove golubove, simbole naseg mira i poslušajte ezane sa naših džamija, zvona crkve i i pjesmu „Kad pogledam sa bedema vidim divan grad... i džamiju Altunalema i manastir Sopoćani...“

A do tada, gospođo Brnabić "Allahu ekber" i Bog Vam se smilovao...