Razmišljam o bošnjačkoj zajednici kulture koja zadnjih godina ne samo da vehne, nego i poprima truhlež od prljavih ruku koje ju dotiču. A onda onako berberski sijeku. Ma koliko se upinjali u dokazivanje navodno dobrih namjera, akteri vidljivo popločavaju put do pakla ali i debakla.

Nekada davno u moje rodno selo za jesenji i proljetni vašar, dolazio je berberin ili ti Berbo kako su ga svi zvali. U jednom džepu flaša rakije u drugom britva. Smotuljak vate ako se nađe dobro je. Ima otkinuti od starog čaršafa. Uvijek pijan, Berbo je sjekao šta je trebao sjeći, bez anestezije i sterilizacije. Onako, što bi kazali na živo. Između dva vašara, žene su plašile djecu govoreći eto ide Berbo. Strahovali i oni što im je već sječeno. Ako ste pomisli da ima ičeg komičnog u naslovu kolumne, na žalost nema. Lik je najsličniji mračnom učitelju muzike don Baziliju iz talijanske opere. Braniti se izjavama kako je on, predsjednik zajednice, kojoj je kao glavu otfikario tako svijetlo ime, ustvari žrtva agresije na Bosnu i Hercegovinu, isprazno je i neuvjerljivo. Prazan izgovor izlizan ko farmerice iz Trsta. Ako to ne prati njegovo odricanje da bude duhovno bolji, kulturno usmjereniji, znanjem jači i više daje zajednici, umjesto što joj glavu odsijeca, demantiji predsjednika su samo pisanje kukom po ledu. Ne volim to isticati ali evo moram. I ja sam doživio porodičnu tragediju da u jednom danu svi moji najbliži završe u logoru. Stariji brat teško ranjen. Za tri dana osijedio kao posljedica mučenja. Ja sam jedini ostao na slobodi. Nisam plakao u televizijski ekran kao što to nisu imali priliku zaplakati na stotine hiljada Bošnjaka zatvaranih i ubijanih. Nisam ni mrzio niti sada mrzim. Samo sam jače zavolio svoj bosanski jezik, svoju kulturu, svoju vjeru. Na majskoj promociji moje knjige u organizaciji “Kulturnog društva Bošnjaka Preporod” u Splitu, prisutni posjetitelji a većina nisu Bošnjaci, divili se ljepoti govora i pisanja bosanskog jezika. Bio sam ponosan!

Shvatio sam, da moj trud nije zalud i da bez podrške zajednice kojom predsjedava berberin, trebam samo raditi više. Ne kukati kao predsjednik zajednice bez imena, koji u Travniku uz prešut mnogobrojnih podrepnih muha siječe ime “Preporod” a natura “karađorđevsku baklju” umjesto pauna, simbola ljubavi i ljepote. Uvaženi prof.dr. Sead Šemsović o ovom sramnom potezu kaže: “Nikada niko ne treba prestati s „preporađanjem“, kako pojedinac tako i zajednica. Kada prestanete s takvim vidom neprestanog obnavljanja, zapravo, već ste mrtvi.”

Nekim poznanicama i poznanicima koji su direktno učestvovali u brisanju imena “Preporod,” pisao sam lično jer se poznajemo. Poznajem njihov rad i statično prisustvo u kulturi. Nadao se da će ipak povući ruku sa figure pijuna bez obzira na rezultat tog naštimanog šahovskog meča i time pokazati mrvu dostojanstva. Onog, bez kojeg ni smrt nije lijepa a kamoli život u statusu podrepne muhe. Naravno da su se oglušili. Naprotiv! Zarobljenici sujete “da sam ja netko” ostali su ispod tuđeg repa. Ignorišući mene i moj vapaj koji nije imao za cilj na bilo koji način degradirati njih, (to ne bih ni mogao sve da sam htio, jer su se sami, svojim rukama gurnuli na dno, op.a.) već samo ono što čine a što se očitovalo pogubno pogrešnim.

Ako je znak kulturološke primijećenosti otići u Travnik i slikati se u kući ili na pragu kuće fašiste i nobelovca, da Bog da me nikad i niko neprimijetio u tom svijetu kulture. Ako je ta primjećenost plod neznanja, kao prošle godine jednom efendiji koji ne svraća u mihrab a hoće da je pisac, onda je to poražavajuće jadno. Ako je “promjena” kakvom nas “prosvjetljava” izhlapljeli intelektualac, nekad predsjednik “Preporoda” i aktuelni predsjednik bezimene zajednice, natakariti “karađorđevu baklju” uz to brisati jedinstveno ime, koje ne sadrži ništa što bi uznemirilo a kamoli povrijedilo druge narode u Bosni i Hercegovini, onda, da Bog da svim realizatorima tog poduhvata, ta usvojena “karađiorđeva baklja” gorjela u vlastitoj kući pa neka ostanu tako prosvijetljeni.

Po uzoru na uveliko angažovane daije u vjeri, predsjednik berberin, intelektualac i podrepne muhe, uvjeravaju nas da je ta promjena tek forma, nevažna ovolikog dizanja prašine. Hoće li isti svjedočiti promjenu imena nacionalne zajednice kulture drugog naroda? Naravno da neće. Sve da je tako, da je u pitanju samo forma kako to obrazlažu, gdje je onda suština? Bošnjačka zajednica kulture svela se na prekodrinske cajke na svakom koraku zemlje Bosne i Hercegovine.

Ili na gologuze “umjetnike” ispred pozorišta u Sarajevu. Na recitovanje poezije muškom spolovilu na dvadesetak koraka od džamije i medžlisa, kojem se čak imenom posvetio cijeli festival. Ili na perverziju u kući sevdaha gdje sa organizatorom predsjednik prijateljuje. Sada će kazati kako to nisu oni organizovali.

Tačno! A šta jesu? Jednom godišnje organizovati pravljenja četenije. Zamuti šećer i brašno i eto kulture.

Ali su zato kadri organizovali skup da osakate, obezimene, obezvrijede, degradiraju i sruše ono što je evo skoro pola stoljeća podizano iz pepela.

Završit ću rečenicama uvaženog prof. dr. Seada Šemsovića:”Stoga je ovo borba da intelektualna zajednica nastavi da radi na pitanjima koja su od krucijalnog značaja, da razvija temeljna naučna znanja te da razvija obrazovni sistem svog naroda u svim nivoima, a da utemeljeno pogrešne odluke svojih predstavnika proglasi promašajem, a njih odbaci trajno. Ideja za povratkom u gajretovsku ikonografiju u više različitih smislova je pogubna.”

Akteri brisanja svijetlog, poetičnog i jedinstvenog imena “Preporod” doživjet će sramnu sudbinu brisanja imena. Njih će povijest zasigurno nazvati imenom kakvo jedino zaslužuju. Stoga im poručujem, eto Berbe! Ne da ih uplašim kao što su to činile žene djeci u selu kada ne bi slušala. Jer taj “Berbo” što će doći, a doći će zasigurno nastave li ovako, ne siječe čunu, već glavu kojom su trebali misliti a nisu.