Kolumne
Foto: Social Media
KO SU DRUZI: POVIJEST, DOKTRINA I POLITIKA - KRATKA OBUKA ZA MUSLIMANE U BOSNI I NA BALKANU
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 19. July 2025. 13:07:39
U svijetu u kojem se vjerski i politički identiteti sve više preklapaju i instrumentalizuju, razumijevanje složenih i manje poznatih zajednica postaje ne samo akademska nužnost, već i pitanje duhovne i društvene sigurnosti. Među takvim zajednicama, Druzi – enigmatska vjersko-politička manjina s korijenima u ismāʿilizmu – zauzimaju posebno mjesto, naročito u kontekstu aktuelnih dešavanja u Siriji.
Vijesti o oružanim sukobima, protestima, mobilizaciji i sve češćim tenzijama u druzkim oblastima Sirije, posebno u regiji Suwayda, ponovno su otvorile pitanja o njihovoj vjerskoj doktrini, političkom ponašanju i odnosima s ehl-i sunnitskim režimima u regionu – uključujući i savez s državom Izrael. Za muslimane u Bosni i na Balkanu, ovakvi procesi ne smiju ostati daleki ili nejasni, jer oni otkrivaju važne obrasce ponašanja koji mogu poslužiti kao upozorenje i lekcija.
Cilj ove kratke obuke o Druzima nije stigmatizacija, već edukacija. Ne govorimo iz pozicije predrasude, već iz potrebe da vlastitu zajednicu podsjetimo na značaj vjerske pismenosti, identitetske jasnoće i političke budnosti u vremenu kada se duhovni pojmovi sve češće koriste za strateške ciljeve. Druzi – kao zajednica koja spaja ezoteričnu religiju s realpolitikom manjinskog preživljavanja – predstavljaju studiju slučaja o tome kako vjera može biti i utočište, i sredstvo moći.
U vremenu kada se muslimani u Bosni i na Balkanu sve češće suočavaju s izazovima redefinicije identiteta – kroz migracije, sekularizam, globalne sigurnosne agende i sve agresivnije geopolitičke igre – razumijevanje fenomena poput Druza postaje ogledalo kroz koje možemo bolje sagledati vlastite vrijednosti, izazove i odgovornosti.
Druzi su vjersko-politička zajednica nastala početkom 11. stoljeća u kontekstu šizmatskih podjela unutar šiʿītskog islama, tačnije unutar ismāʿilijskog ogranka. Njihova vjera se formirala za vrijeme vladavine šestog Fatimidskog halife, Al- Ḥākima bi-Amrillah (vl. 996–1021), kojeg su, navodno, rani osnivači druzizma proglasili božanskom inkarnacijom.
Doktrina Druza je od početka bila tajnovita, ezoterijska i elitna, otvorena samo ograničenom krugu iniciranih vjernika (ʿuqqāl), „racionalisti“, dok se druzijski puk naziva (džuhhāl) „neznalice“, koji je isključen iz punog pristupa doktrine. Ova druzijska doktrina, koja se temelji na misterioznom znanju (bāṭin) i odbacivanje šerijatskog islama, stavlja ih izvan okvira sunnitskog i šiʿītskog pravovjerja.
S obzirom na to da Druzi ne priznaju osnovne stubove islama poput ṣalāta (namaza), posta (ṣawma), niti idu na ḥadždž, već se fokusiraju na etiku, lojalnost i unutrašnju čistoću, većina muslimanskih učenjaka – uključujući i klasične – ne svrstava druzizam dijelom islama, već ga smatra posebnom gnostičkom sektom sa sinkretičkim utjecajima iz helenističke filozofije, hinduizma i zoroastrizma.
U modernoj sirijskoj državi, Druzi čine značajnu manjinu, koncentriranu uglavnom u oblasti Džabal al-Durūz (danas Suwayda) na jugu Sirije. Tokom sirijskog građanskog rata, Druzi su zauzeli pragmatičnu neutralnu poziciju, pokušavajući sačuvati autonomiju i sigurnost svojih zajednica.
Iako nisu otvoreno podržali režim Bašara al-Asada, većina druzijskih lidera u Siriji nije podržala ni opoziciju, smatrajući da bi otvorena pobuna dovela do destabilizacije i opasnosti za njihovu sigurnost. Ova pozicija je često tumačena kao tiha lojalnost režimu, posebno jer je Asad (pripadnik alavitske zajednice, koja također stoji izvan sunnitskog pravovjerja) omogućio Druzima relativnu autonomiju i zaštitu.
U više navrata, Druzima je prepuštena lokalna samouprava, samoodbrana i administrativna kontrola nad vlastitim regijama. No istovremeno, među mlađom generacijom Druza raste nepovjerenje prema siriijskoj centralnoj vlasti u Damasku, posebno nakon pokušaja mobilizacije mladih Druza u vojsku, što je izazvalo proteste u Suwaydi.
Jedan od najkontroverznijih aspekata političkog ponašanja Druza jeste njihov kontroverzan odnos s Izraelom. Nakon osnivanja države Izrael 1948, značajan broj Druza koji su ostali unutar izraelskih granica prihvatili su izraelsko državljanstvo i danas služe u izraelskoj vojsci, uključujući i visoke oficirske pozicije.
Za razliku od drugih arapskih manjina u Izraelu (poput Palestinaca), izraelski Druzi su potpisali dogovor o lojalnosti prema izraelskoj državi, a izraelski narativ ih često koristi kao “model lojalne arapske manjine”. Istovremeno, Druzi na Golanskoj visoravni, koji su pod izraelskom okupacijom, većinom odbijaju izraelsko državljanstvo, ali i tu postoje podjele.
Ova etnokonfesionalna fleksibilnost Druza u različitim kontekstima (Sirija, Libanon, Izrael) mnogi smatraju izdajom. Ovaj savez Druza s Izraelom pokreće pitanja o njihovoj lojalnosti arapskoj duhovnoj tradiciji, kulturi i politici.
Posebna doktrinarna dogma Druzija je koncept taqiyye – skrivenost ili tajnovitost njihove vjere u protivničkom okruženju. Njihova teologija je zatvorena; ne primaju novajlije u svoju sektu te čuvaju vjerske tekstove daleko od očiju javnosti. Ne vjeruju u formalne islamske propise, ne prakticiraju javno obavljanje ibadeta i ne priznaju poslanstvo Muhammeda, alejhi selam, u tradicionalnom značenju, što ih dodatno udaljava od islama.
Duhovno, druzizam naglašava metempsihosis (tranziciju duša), što je potpuno strano islamskoj ortodoksnoj doktrini (ʿaqīdi). Time se reafirmira teza većine uleme: - Druzi nisu muslimani u teološkom smislu, iako dijele historijski prostor i jezik s muslimanskim zajednicama.
Za muslimane u Bosni i na Balkanu, razumijevanje fenomena Druza treba da bude pouka, a ne povod za mržnju i netrpeljivost. U vremenu identitetskih prijetnji, vjerskih inženjeringa i geopolitičkih instrumentalizacija, bitno je razlikovati vjeru kao lično uvjerenje i vjerski identitet kao političko sredstvo.
Druzi predstavljaju primjer zajednice koja, uslijed marginalizacije i povijesne nestabilnosti, bira pragmatične kompromise koji često dolaze u koliziju s univerzalnim islamskim vrijednostima. Ne treba ih demonizirati, ali ni romantizirati.
Za nas, to znači:
- Razlikovati duhovne prijatelje od strateških igrača;
- Prepoznavati pokušaje političkog presvlačenja vjerskih identiteta;
- Njegovati ortodoksnu ʿaqīda i islamsku pismenost da bismo izbjegli konfuziju;
- Učiti iz primjera manjinskih zajednica – ne kako da budemo poslušni, već kako da ostanemo dostojanstveni.
Prema tome, Druzi nisu prijetnja po sebi, ali njihova ideološka zatvorenost, lojalnost van islamske Ummeta i instrumentalna politička fleksibilnost pokazuju kako se vjera može pretvoriti u sredstvo opstanka bez duhovne orijentacije. Za muslimane u Bosni i na Balkanu, to je poziv na duhovnu budnost, političku mudrost i edukaciju bez predrasuda.
Bibliografija
Abu-Izzedin, Nejla. The Druzes: A New Study of Their History, Faith, and Society. Brill, 1993.
Firro, Kais. The Druzes in the Jewish State: A Brief History. Brill, 1999.
Hashemi, Nader, i Danny Postel (ur.). Sectarianization: Mapping the New Politics of the Middle East. Oxford University Press, 2017.
Swayd, Samy. The A to Z of the Druzes. Scarecrow Press, 2009.
Watt, W. Montgomery. Islamic Philosophy and Theology. Edinburgh University Press, 1985.
Winter, Tim. The Cambridge Companion to Classical Islamic Theology. Cambridge University Press, 2008.
Vijesti o oružanim sukobima, protestima, mobilizaciji i sve češćim tenzijama u druzkim oblastima Sirije, posebno u regiji Suwayda, ponovno su otvorile pitanja o njihovoj vjerskoj doktrini, političkom ponašanju i odnosima s ehl-i sunnitskim režimima u regionu – uključujući i savez s državom Izrael. Za muslimane u Bosni i na Balkanu, ovakvi procesi ne smiju ostati daleki ili nejasni, jer oni otkrivaju važne obrasce ponašanja koji mogu poslužiti kao upozorenje i lekcija.
Cilj ove kratke obuke o Druzima nije stigmatizacija, već edukacija. Ne govorimo iz pozicije predrasude, već iz potrebe da vlastitu zajednicu podsjetimo na značaj vjerske pismenosti, identitetske jasnoće i političke budnosti u vremenu kada se duhovni pojmovi sve češće koriste za strateške ciljeve. Druzi – kao zajednica koja spaja ezoteričnu religiju s realpolitikom manjinskog preživljavanja – predstavljaju studiju slučaja o tome kako vjera može biti i utočište, i sredstvo moći.
U vremenu kada se muslimani u Bosni i na Balkanu sve češće suočavaju s izazovima redefinicije identiteta – kroz migracije, sekularizam, globalne sigurnosne agende i sve agresivnije geopolitičke igre – razumijevanje fenomena poput Druza postaje ogledalo kroz koje možemo bolje sagledati vlastite vrijednosti, izazove i odgovornosti.
Druzi su vjersko-politička zajednica nastala početkom 11. stoljeća u kontekstu šizmatskih podjela unutar šiʿītskog islama, tačnije unutar ismāʿilijskog ogranka. Njihova vjera se formirala za vrijeme vladavine šestog Fatimidskog halife, Al- Ḥākima bi-Amrillah (vl. 996–1021), kojeg su, navodno, rani osnivači druzizma proglasili božanskom inkarnacijom.
Doktrina Druza je od početka bila tajnovita, ezoterijska i elitna, otvorena samo ograničenom krugu iniciranih vjernika (ʿuqqāl), „racionalisti“, dok se druzijski puk naziva (džuhhāl) „neznalice“, koji je isključen iz punog pristupa doktrine. Ova druzijska doktrina, koja se temelji na misterioznom znanju (bāṭin) i odbacivanje šerijatskog islama, stavlja ih izvan okvira sunnitskog i šiʿītskog pravovjerja.
S obzirom na to da Druzi ne priznaju osnovne stubove islama poput ṣalāta (namaza), posta (ṣawma), niti idu na ḥadždž, već se fokusiraju na etiku, lojalnost i unutrašnju čistoću, većina muslimanskih učenjaka – uključujući i klasične – ne svrstava druzizam dijelom islama, već ga smatra posebnom gnostičkom sektom sa sinkretičkim utjecajima iz helenističke filozofije, hinduizma i zoroastrizma.
U modernoj sirijskoj državi, Druzi čine značajnu manjinu, koncentriranu uglavnom u oblasti Džabal al-Durūz (danas Suwayda) na jugu Sirije. Tokom sirijskog građanskog rata, Druzi su zauzeli pragmatičnu neutralnu poziciju, pokušavajući sačuvati autonomiju i sigurnost svojih zajednica.
Iako nisu otvoreno podržali režim Bašara al-Asada, većina druzijskih lidera u Siriji nije podržala ni opoziciju, smatrajući da bi otvorena pobuna dovela do destabilizacije i opasnosti za njihovu sigurnost. Ova pozicija je često tumačena kao tiha lojalnost režimu, posebno jer je Asad (pripadnik alavitske zajednice, koja također stoji izvan sunnitskog pravovjerja) omogućio Druzima relativnu autonomiju i zaštitu.
U više navrata, Druzima je prepuštena lokalna samouprava, samoodbrana i administrativna kontrola nad vlastitim regijama. No istovremeno, među mlađom generacijom Druza raste nepovjerenje prema siriijskoj centralnoj vlasti u Damasku, posebno nakon pokušaja mobilizacije mladih Druza u vojsku, što je izazvalo proteste u Suwaydi.
Jedan od najkontroverznijih aspekata političkog ponašanja Druza jeste njihov kontroverzan odnos s Izraelom. Nakon osnivanja države Izrael 1948, značajan broj Druza koji su ostali unutar izraelskih granica prihvatili su izraelsko državljanstvo i danas služe u izraelskoj vojsci, uključujući i visoke oficirske pozicije.
Za razliku od drugih arapskih manjina u Izraelu (poput Palestinaca), izraelski Druzi su potpisali dogovor o lojalnosti prema izraelskoj državi, a izraelski narativ ih često koristi kao “model lojalne arapske manjine”. Istovremeno, Druzi na Golanskoj visoravni, koji su pod izraelskom okupacijom, većinom odbijaju izraelsko državljanstvo, ali i tu postoje podjele.
Ova etnokonfesionalna fleksibilnost Druza u različitim kontekstima (Sirija, Libanon, Izrael) mnogi smatraju izdajom. Ovaj savez Druza s Izraelom pokreće pitanja o njihovoj lojalnosti arapskoj duhovnoj tradiciji, kulturi i politici.
Posebna doktrinarna dogma Druzija je koncept taqiyye – skrivenost ili tajnovitost njihove vjere u protivničkom okruženju. Njihova teologija je zatvorena; ne primaju novajlije u svoju sektu te čuvaju vjerske tekstove daleko od očiju javnosti. Ne vjeruju u formalne islamske propise, ne prakticiraju javno obavljanje ibadeta i ne priznaju poslanstvo Muhammeda, alejhi selam, u tradicionalnom značenju, što ih dodatno udaljava od islama.
Duhovno, druzizam naglašava metempsihosis (tranziciju duša), što je potpuno strano islamskoj ortodoksnoj doktrini (ʿaqīdi). Time se reafirmira teza većine uleme: - Druzi nisu muslimani u teološkom smislu, iako dijele historijski prostor i jezik s muslimanskim zajednicama.
Za muslimane u Bosni i na Balkanu, razumijevanje fenomena Druza treba da bude pouka, a ne povod za mržnju i netrpeljivost. U vremenu identitetskih prijetnji, vjerskih inženjeringa i geopolitičkih instrumentalizacija, bitno je razlikovati vjeru kao lično uvjerenje i vjerski identitet kao političko sredstvo.
Druzi predstavljaju primjer zajednice koja, uslijed marginalizacije i povijesne nestabilnosti, bira pragmatične kompromise koji često dolaze u koliziju s univerzalnim islamskim vrijednostima. Ne treba ih demonizirati, ali ni romantizirati.
Za nas, to znači:
- Razlikovati duhovne prijatelje od strateških igrača;
- Prepoznavati pokušaje političkog presvlačenja vjerskih identiteta;
- Njegovati ortodoksnu ʿaqīda i islamsku pismenost da bismo izbjegli konfuziju;
- Učiti iz primjera manjinskih zajednica – ne kako da budemo poslušni, već kako da ostanemo dostojanstveni.
Prema tome, Druzi nisu prijetnja po sebi, ali njihova ideološka zatvorenost, lojalnost van islamske Ummeta i instrumentalna politička fleksibilnost pokazuju kako se vjera može pretvoriti u sredstvo opstanka bez duhovne orijentacije. Za muslimane u Bosni i na Balkanu, to je poziv na duhovnu budnost, političku mudrost i edukaciju bez predrasuda.
Bibliografija
Abu-Izzedin, Nejla. The Druzes: A New Study of Their History, Faith, and Society. Brill, 1993.
Firro, Kais. The Druzes in the Jewish State: A Brief History. Brill, 1999.
Hashemi, Nader, i Danny Postel (ur.). Sectarianization: Mapping the New Politics of the Middle East. Oxford University Press, 2017.
Swayd, Samy. The A to Z of the Druzes. Scarecrow Press, 2009.
Watt, W. Montgomery. Islamic Philosophy and Theology. Edinburgh University Press, 1985.
Winter, Tim. The Cambridge Companion to Classical Islamic Theology. Cambridge University Press, 2008.
