U tišini sarajevskog jutra, kad se ezan i svitanje dodiruju nad minaretima grada što pamti i čuva, preselio je na Ahiret junak šejh Halil Brzina – Halil Hulusi Nakšibendi el Bosnevi. Bio je to ratnik i derviš, komandant i šejh, muž vatre i svjetla, posljednji od onih koji su u grudima nosili i mač i misbahu.

U sedamdeset i drugoj godini, u Klinici na Koševu, ugasila se zemaljska svjetlost jednog od najposebnijih sinova Bosne – ali ne i njegovo svjetlo. Jer ono što je Halil Brzina bio, ne prestaje smrću – ono se pretače u vrijeme, u narod, u pamćenje.

Ratnik svjetlosti
U najmračnijim danima novije historije, kada je Bosna bila ranjena i opkoljena, kada je ezan bio prigušen zvukom topova, Halil Brzina nije ustuknuo. Bio je jedan od onih koji su se podigli ne iz mržnje, nego iz ljubavi prema domovini i slobodi.

Zajedno s Mahmutom ef. Karalićem, Sulejmanom ef. Čelikovićem i Ahmetom Adilovićem, bio je među začetnicima slavne Sedme muslimanske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine – brigade koja nije bila samo vojna formacija, već zavjet srca, vjera u otpor i čistoću borbe.


Iako je počeo kao logističar, skroman i tih, sudbina mu je dodijelila da postane komandant – ne samo jedinice, već i morala. Vodio je borce kroz planine i bitke, ali i kroz iskušenja i sumnje, ne zaboravljajući nikada da je rat sredstvo, a pravda cilj. Kasnije, kao komandant Prvog korpusa Armije RBiH, ostao je vjeran onome što je uvijek nosio u sebi – čovjeku. Njegovo vojno penzionisanje nije bio kraj borbe, već njen preobražaj.

Derviš na Mejtašu
Jer Halil Brzina je znao – istinska borba nije samo u rovu, već u srcu. Nakon rata, povukao se ne u tišinu poraza, već u tišinu zikra. Postao je šejh sarajevske nakšibendijske tekije na Mejtašu, gdje je godinama okupljao muride, predvodio zikrove i otvarao vrata onima koji su tragali – ne za politikom, nego za Istinom. Ta tekija, uz staru Sarač Ismailovu džamiju, postala je bastion duhovnosti u srcu Sarajeva. U njoj se nisu lomila koplja, već ego. Nisu se palile baklje, već duše.

U njegovom glasu odzvanjao je Rumijev šapat: - Dođi, dođi, ko god da si. Njegova poruka bila je jednostavna, a silna: - Nema ničega osim Boga. Samo je Bog vječan. Halil Brzina nije samo hodao stazama sufizma – on ih je otvarao drugima. Bio je derviš koji je znao težinu metka i miris ruže. Čovjek koji je razumio da snaga dolazi iz predaje, a pobjeda iz milosti.

Svjedok Bosne i Neba
Njegov život bio je most – između rovova i tespiha, između zemlje i neba, između prošlosti i budućnosti. Nad njegovim imenom treba stajati šutnja dostojna borca i zikr dostojan šejha. Jer Halil Brzina je bio posljednji primjer vrste koja ne traži titule, već svrhu.

Bosna ga ispraća tiho, ali s ponosom. Sarajevo ga oprašta suzom, ali i šehadetom. Tekija ga čeka, ali ovaj put – bez povratka.

El-Fatiha Halilu Hulusi Brzini el Bosnevi.

Šehidu duha. Komandantu duše. Dervišu vremena. Amin!