Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu. Na dalje školovanje otišao je u Sarajevo, gdje je nakon mature, 1937. godine, napisao svoj književni prvjenac „Vidopoljska noć“. U krug književnika i javni život uveo ga je stariji brat Hamid, također pisac, koji je tada bio urednik sarajevskog časopisa „Gajret“, za koji je i Mak počeo pisati.
Mak je 14. jula 1971. godine od posljedica srčanog udara preminuo u Sarajevu i sahranjen je na sarajevskom groblju „Bare“. Danas je na njegovom grobu spomenik u obliku stećka – „kamenog spavača“ koji je dobio glas da govori u Makovim pjesmama.
Tu je ukopana i njegova supruga Sena (Senija). Sa njom je dobio trojicu siniva, Murkela (Faruka), Envera i Maju. Najstariji Murkel od oca je naslijedio dio ljubavi prema slikarstvu, a Enver i Majo ljubav prema pisanju. Murkel je često prepričavao anegdotu o nastanku svog imena i pojašnjavao zašto ga svi zovu Murkel, a u dokumentima piše Faruk.
Kada se rodio, ratne 1942. godine u Sarajevu, Mak i Sena odlučili su da mu daju ime Murkel inspirisani likom dječaka iz knjige nekog njemačkog pisca. Mak je otišao da prijavi rođenje djeteta, ali je hodža, koji je u tadašnjem sistemu bio i administator, odbio da upiše ime Murkel, rekavši:
„Nađite neko normalno muslimansko ime.
Mak je tada predložio Rusmir, a hodža je još više izgubio strpljenje:
„Kakav Rus, kakav mir... dajte nešto kao Faruk.“
„Dobro, Faruk“ – rekao je Mak.
Makov život je bio veoma kratak, jer je nazor prekinut. Živio je samo pedeset i četiri godine, ali je i taj dio života uložio u borbu za Bosnu i Hercegovinu i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i jezika.
Ove 2025. godine je pedeset četvrta godišnjica od njegove smrti.
Mnogo je spekulacija o uzroku Makove smrti,, jer je tog dana imao važan sastanak, zbog kojeg se dan ranije vratio s ljetovanja na kojem je bio s porodicom.
S njima nije bio jedino Murkel, koji je tada počeo raditi na TV Sarajevo. U trenutku Makove smrti Murkel je bio s njim i opisao je to riječima:
„Ja sam bio u kući kad je tata došao sa sastanka. Bio je blijed i izgledao iscrpljen. Čim je sjeo, pružio sam mu kovertu u kojoj je bio nalog za deložaciju iz stana u koji su se tek uselili. Pročitao je i kleknuo. Rekao mi je da ne vidi... Pokušao sam da mu pomognem, pitao sam ga hoće li konjak. Rekao je: „Neću, ne mogu“, i to su bile posljednje riječi koje je izgovorio. Ubrzo je izgubio svijest. Uspaničen, pokušao sam s vještačkim disanjem... Ništa nije pomoglo. Hitna je stigla brzo. Doktor Adnan Dizdar, poznati rukometaš, reprezentativac, mogao je samo konstatovati smrt“.
Čitajući Makove stihove, kroz metaforično promišljanje o sučeljavanju života i smrti osjetit ćemo njegovo razočarenje i revolt zbog politike tadašnjih vlasti, ali i svevremensku istinu. Svoje nemire Mak je pretekao u stihove, prepune simbolike i metafora kojima i danas čitatelje inicira na pronalaženje smisla i besmisla djelovanja i žrtvovanja, svog bivstvovanja na ovome svijetu. Mak ih je svrstao u dvije zbirke: „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“, koristeći se natpisima sa stećaka, srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika, oživljavajući i proširujući njihove poruke o prolaznosti života.
„Putevi“, „Kameni spavač“
...Ti ne znaš dakle da zlo
si moje najmanje
između mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj
mapi putova
Ti ne znaš da put
od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

„Modra rijeka“
...ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke
Za pjesmu o Gorčinu, „ljubavniku čistog srca iz dubine srednjovjekovnih bosanskih šuma“, Mak je inspiraciju našao u tradicionalnoj bosanskohercegovačkoj lirskoj pjesmi – sevdalinci, koju je, kako je sam govorio, naknadno zavolio.
„Gorčin“
Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi.

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zagazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa

E da ednom
Prestanu
Gorčine

Zgiboh od čudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe
Sabija

Zgiboh od boli
Nepreboli

Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje...
„Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio izgubio. Mislim da ću joj zahvaliti najprikladnije ako je budem branio od blata koje hoće da se prilijepi uz nju, ako joj budem pomagao u suzbijanju njene kafanske i ulične sevdalijske deformacije“ – pisao je Mak.
Osim pisanja, Mak je volio i slikanje, a inspiraciju i ideje dobivao je u društvu prijatelja slikara i književnika u tadašnjem umjetničkom sastajalištu kafani „Istra“, koja se nalazila u centru Sarajeva.
Pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te je u časopisu „Život“, 1970. godine, objavio esej „Marginalije o jeziku i oko njega“, u kojem se zalagao za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.
U jednom od citata iz pomenutog eseja je napisao:
„Taj bosanski jezik, doživio je da ga pojedinci kastriraju, i da tu kastriraciju proglase naučnom i zakonitom“.
Ti pojedinci su iz svojih matičnih država donosili izmjene ukradenog bosanskog jezika i naturali kao svoj, srpskohrvatski, a kasnije zbog međusobne jednakosti hrvatskosrpski, a sve sa ciljem da se bosanski jezik izbriše iz knjiga i bosanskih glava u Bosni i Hercegovini.
Mak je poklonio glas stećku – „kamenom spavaču“ da se i on probudi i slijedi Makov put u borbi za očuvanje države i njenog jezika.
„Zapis o zemlji“
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A tko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti.
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od sna.
„On je sigurno najbosanskiji pjesnik i pisac, a državu kao da nije briga za to, zanemaruju takve veličine. Mada je rad takve vrste, na polju kulture, vrlo često mnogo dalekosežniji i značajniji od onoga što dnevna politika uradi. Ko danas zna imena političara iz onoga sistema? Ali, uvijek će se znati za Mešu Selimovića,, Ivu Andrića, a posebno bi se trebalo znati za Maka Dizdara“ – rekao je Makov sin Majo Dizdar, također književnik.
U Drugom svjetskom ratu dobio je konspirativno ime Mak, koje je kasnije koristio kao pjesnički pseudonim. Zbog njegovog antifašističkog partizanskog djelovanja ustaške vlasti su iz osvete ubili njegovu majku i sestru u logoru Jasenovac 1945. godine. Poslije rata Mak je radio kao novinar, tri godine bio glavni urednik sarajevskog lista „Oslobođenje“, nakon čega je osnovao „Seljačku zadrugu“, koja je ubrzo prerasla u „Narodnu prosvjetu“, u to vrijeme jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Ali, kako se na našim prostorima uspjeh ne prašta, nakon optužbi komunističkih vlasti da je prokapitalistička i promuslimanska te pritisaka javnosti, „Narodna prosvjeta“ biva pripojena izdavačkoj kući „Veselin Masleša“. Prema riječima Makovog najstarijeg sina Murkela, bio je to montirani politički proces u kojem je direktor „Narodne prosvjete“ Mustafa Zitić osuđen na godinu zatvora, a njegov otac ostao bez posla.
„Sjećam se očevih nemira, nekih čudnih telefonskih poziva... Tek mnogo kasnije, kada sam odrastao, shvatio sam kakvim je pritiscima i prijetnjama bio izložen moj otac i kome je sve smetao“ – kazao je Murkel.
Nakon gubitka posla, Mak je radio volonterski do 1964. godine, kada postaje glavni urednik časopisa „Život“, a ujedno obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine. Ideali za koje se borio su nestali, prepreke koje su mu postavljali dojučerašnji prijatelji, ne mogavši se pomiriti s njegovim uspjehom i intelektualnom veličinom, postojale su sve veće i nepremostive.

Prilikom pisanja ovog članka koristio sam podatke iz teksta Indire Pindžo pod naslovom: „Svoje nemire pretakao je u stihove“, povodom sjećanja na 54. godišnjicu smrti bh. književnika Mehmedalije Maka Dizdara. Tekst je objavljen u prilogu Dnevnog avaza: „Panorama“ 12. i 13. jula 2025. godine.