Kolumne
PRIJEDORSKA MAHMUDIJA - DAN POVRATKA DOSTOJANSTVA
|
|
Autor: Samir 'Sam' Hadžalić
Objavljeno: 14. July 2025. 20:07:19
U povodu 19.godišnjice obnove najstarije prijedorske džamije, Mahmudije u Starom gradu, prisjećam se dana koji je označio povratak nade i dostojanstva. Dana 14. jula 2006., zemlja je prvi put ponovo prodisala pod rukama onih koji nisu zaboravili. Nije to bio običan građevinski zahvat, niti tek puko postavljanje temelja. Tog dana, u Starom gradu, počela je tiha revolucija – obnova Mahmudije, najstarije prijedorske džamije, koju su mnogi u gradu zvali jednostavno: Gradska.
Tamo gdje su nekada ezani mijenjali ritam dana, ostala je rana. Tamo gdje su se okupljale generacije – u tišini, u molitvi, u znanju – ostao je prah I zaborav. Ali neko je odlučio da zaborav ne smije biti kraj. Tog dana, kada je prva lopata probila zbijenu zemlju, probijen je I zid šutnje. Počelo je novo poglavlje, ne samo za jednu džamiju, već za cijelu zajednicu.
Obnova Mahmudije bila je mnogo više od obnove vjerskog objekta. Bila je to borba za pravo na pamćenje. Za pravo da se hoda istim sokacima kojima su nekada hodali naši preci, bez stida i bez straha. Da se klanja tamo gdje su djedovi klanjali, da se čuje ezan sa iste munare koja je decenijama pozivala na namaz i tješila.
Bio je to dan povratka dostojanstva – onog unutarnjeg, tihog, koje čovjeka drži uspravnim čak i kad mu se sve drugo ruši. Džamija se obnavljala ciglu po ciglu, ali istovremeno su se obnavljala i srca. I sjećanja. I vjera u to da zlo ne pobjeđuje uvijek, barem ne na kraju.
Sjećam se ljudi koji su tih dana dolazili i pomagali – u tišini, bez pompe. Neki su donijeli svoje ruke, drugi svoje znanje, treći samo suzu u oku i osmijeh nade. Svi su bili jednako važni. Jer svi su znali da ono što se obnavlja nije samo zgrada – već čitav jedan osjećaj pripadnosti.
Danas, kada prođem pokraj Mahmudije, vidim više od kamena i drveta. Vidim zavjet. Vidim generacije koje nisu dozvolile da se brišu tragovi. Vidim ruke koje su znale kako izgleda ljubav prema svome – ne bučna, ne osvetnička, već dostojanstvena.
I nekad, u tim trenucima tišine, vidim i malog dječaka u sebi – onog kojega je njegov did po prvi put poveo u tu istu džamiju na prvu džumu. U njegovim malim koracima bilo je strahopoštovanja, u djedovom držanju ruke – blagosti. U toj šutnji među njima – čitav jedan svijet koji će trajati duže od ijedne kuće, i duže od svakog zaborava.
Tamo gdje su nekada ezani mijenjali ritam dana, ostala je rana. Tamo gdje su se okupljale generacije – u tišini, u molitvi, u znanju – ostao je prah I zaborav. Ali neko je odlučio da zaborav ne smije biti kraj. Tog dana, kada je prva lopata probila zbijenu zemlju, probijen je I zid šutnje. Počelo je novo poglavlje, ne samo za jednu džamiju, već za cijelu zajednicu.
Obnova Mahmudije bila je mnogo više od obnove vjerskog objekta. Bila je to borba za pravo na pamćenje. Za pravo da se hoda istim sokacima kojima su nekada hodali naši preci, bez stida i bez straha. Da se klanja tamo gdje su djedovi klanjali, da se čuje ezan sa iste munare koja je decenijama pozivala na namaz i tješila.
Bio je to dan povratka dostojanstva – onog unutarnjeg, tihog, koje čovjeka drži uspravnim čak i kad mu se sve drugo ruši. Džamija se obnavljala ciglu po ciglu, ali istovremeno su se obnavljala i srca. I sjećanja. I vjera u to da zlo ne pobjeđuje uvijek, barem ne na kraju.
 Početak obnove Mahmudije |
Sjećam se ljudi koji su tih dana dolazili i pomagali – u tišini, bez pompe. Neki su donijeli svoje ruke, drugi svoje znanje, treći samo suzu u oku i osmijeh nade. Svi su bili jednako važni. Jer svi su znali da ono što se obnavlja nije samo zgrada – već čitav jedan osjećaj pripadnosti.
Danas, kada prođem pokraj Mahmudije, vidim više od kamena i drveta. Vidim zavjet. Vidim generacije koje nisu dozvolile da se brišu tragovi. Vidim ruke koje su znale kako izgleda ljubav prema svome – ne bučna, ne osvetnička, već dostojanstvena.
I nekad, u tim trenucima tišine, vidim i malog dječaka u sebi – onog kojega je njegov did po prvi put poveo u tu istu džamiju na prvu džumu. U njegovim malim koracima bilo je strahopoštovanja, u djedovom držanju ruke – blagosti. U toj šutnji među njima – čitav jedan svijet koji će trajati duže od ijedne kuće, i duže od svakog zaborava.
 Početak obnove Mahmudije |
