U ove dane kada sumiramo 30-godišnja dostignuća Dejtona i krvavi bilans srpskog genocida u Srebrenici iz jula iste godine, ne možemo preskočiti vojno-političko djelovanje dvije države koje su napadnute od istog neprijatelja, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

U samom finišu rata kada je već bila stvorena Federacija BiH ali bez jasnog teritorijalnog poretka i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, sa postojanjem okupiranih područja u Hrvatskoj i u BiH, a posebno u okolini Bihaća, u Splitu je održan sastanak između predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva Republike BiH Alije Izetbegovića kada je desetak dana od srebreničkog užasa u kojem je pogubljeno više od 8.300 bošnjačkih mušaraca i dječaka, usvojena tzv. Splitska deklaracija. Ova deklaracija se ustvari zvala „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“, pa je dogovoreno zajedničko i koordinirano djelovanje hrvatskih snaga i snaga Armije RBiH. Član 4. iz ove Deklaracije je imao jedan prenaglašen, u tom trenutku nametnut stav, koji je govorio o „održavanju redovnih i stalnih političkih konzultacija radi ostvarivanja načela i dogovora ove Deklaracije, te pripremanja pravnih, političkih i drugih osnova za uspostavu konfederalnih veza s Republikom Hrvatskom.“ Tu se već vidjelo i bez dalekozora koje su težnje hrvatske politike, ali u momentu zaključenja te Deklaracije bh. strana je bila hendikepirana vojnom situacijom u Bihaću. Računalo se da bi nakon Srebrenice sada na red došao Bihać gdje se prema tadašnjem američkom ambasadoru u Zagrebu Peteru Galbraithu procjenjivalo da će tu biti 80.000 mrtvih. Čini se da je uspostavljeno savezništvo potpuno preokrenulo situaciju na bojištu i stvorilo uslove za mir. To je dio naše historije kada smo zajedničkim snagama Armije RBiH / HVO i jedinica Hrvatske vojske stigli do pred samu Banja Luku. Što je nismo zauzeli treba zahvaliti Amerikancima koji su spriječili zauzimanje ovog najvećeg grada u RS-u. Posredovao je tada između nas i Hrvata, a sa znanjem i blagoslovom Washingtona, turski predsjednik Süleyman Demirel.

Demirel je bio posrednik. I ovaj dio priče mi je zanimljiv pa ga sada hoću podijeliti sa vama. Nakon saznanja o genocidu u Srebrenici tadašnji predsjednik Turske Süleyman Demirel tražio je hitan sastanak sa hrvatskim predsjednikom Tuđmanom. Mato Granić se sjeća tog susreta i kaže da je „Demirel na tome sastanku bio suznih očiju... (možda je i bio jer normalan čovjek nije mogao zamisliti takva namjerna zvjerstva i masovne egzekucije). Priča Granić: „Nikada nisam vidio tako tužnog čovjeka.“ Demirel je zatražio od Tuđmana da Hrvatska vojska djeluje sinhronizirano sa Armijom RBiH u okolini Bihaća, grada koji je bio u srpskom okruženju i u humanitarnoj krizi. Nakon toga Hrvati su se presabrali i odlučili da udruže svoje snage sa Armijom RBiH što je dovelo do odličnih rezultata na bojnom polju i na bosanskom ali i na hrvatskom ratištu (akcija Oluja). To pripada historiji, ali ovdje želim da ispričam kako se odnosio Demirel prema BiH i posebno prema Aliji Izetbegoviću. Kada sam otputovao sa Alijom Izetbegovićem tri godine nakon Splitske deklaracije u posjetu Turskoj gdje je predsjednik trebao da primi počasni doktorat Univerziteta Marmara, susreli smo se sa Süleymanom Demirelom. O tome sam pisao u mojoj trilogiji Alija izbliza, knjiga I, str.161:
„...Demirel je ovom prilikom dao Izetbegoviću čvrste garancije da ćemo i dalje imati snažnu podršku Turske.... Govoreći o politici Tuđmana prema BiH, Izetbegović je rekao da je ona kontinuirano negativna. „Ja znam za Vaše napore da se poboljšaju odnosi između BiH i Hrvatske, ali Tuđman zasad ne mijenja politiku, ni četiri godine od Washingtona nije riješen problem luke Ploče i naše imovine. Pokušavamo sarađivati, ne zaoštravamo. Važno je da se sa Turskom odnosi nastavljaju, kao i sa drugim muslimanskim zemljama. Turska je naš prioritet, jer smo uvijek imali vaše razumijevanje.“, rekao je predsjednik BiH Alija Izetbegović.

Süleyman Demirel je ponovio da njegova zemlja snažno podržava nezavisnost BiH, njen teritorijalni integritet i suverenitet u međunarodno priznatim granicama.... Informirao nas je da je Ankara normalizirala odnose sa Beogradom, ali da su oni i dalje hladni.
„Želimo razvijati odnose sa Beogradom da bismo vama pomogli“.
S obzirom da je Ankara održavala dobre odnose i sa Zagrebom, ponudio nam je usluge njihove diplomatije u traženju rješenja.

„Naše odnose sa Tuđmanom razvijamo prije svega zbog Bosne i Hercegovine, da vama pomognemo“, rekao je predsjednik Turske Süleyman Demirel.

Za nas je to bilo dovoljno. Turska diplomatija je sve do naših dana, nebitno ko se nalazio na čelu Republike, da li Demirel, Sezer, Gül ili Erdoğan, uvijek radila na zaštiti Bosne i Hercegovine o čemu svjedoče razvijene političke i kulturne veze između naših prijateljskih država.