Slučaj Speed i algoritamska marginalizacija Srebrenice
„Nuni rekao jutjuberu da se u Srebrenici...“

Tako počinje najveći viral sedmice. Dva dana pred kolektivnu dženazu.
Dok se majke spremaju obući bijelo i ispeglati kere na mirisnim šamijama, mediji pišu o influenserima, narod komentariše, smije se, vrijeđa...
Statusi pljušte. Klipovi kruže.
A nišani čekaju.
Jel' vam sad jasnije imalo? Jel tebi, molim te, jasno o čemu govorim?
Nije da je ikome i bitan, ali metodološki okvir:
Ovaj osvrt koristi kvalitativnu analizu društvenih narativa na digitalnim platformama, u kombinaciji s teorijom spektakla (Debord) i teorijom simboličkog nasilja (Bourdieu), ali se uvodi i novi pojam zaborav kroz algoritam (Kovačić) koji u ovom kontekstu označava sistematsko premještanje kolektivne pažnje.
I da razumijemo motiv, bitno je. Nisu to pojave u likovima zbog kojih goluba danas na čaršiji ne bi i vrlih im domaćina. Onaj naš nesretnik, što provoda ovu prvu pojavo k'o francusku pudlu, primjer je kako bismo trebali govoriti, izgledati da bi algoritam zaborava bio uspješna taktika. Riječ je o nama.
Da ne dopustimo, da ne pustimo svoj bol tako olako. Ne trguje se kostima više, nego sirovom kožom a upravo smo mi na pijaci otkupa kože (Sidran).
Riječ je o fenomenu poklanjanja pažnje i skretanja pogleda dok bi on morao biti uprt u tabute.
I zato gubitak kolektivne pažnje, pred historijskom odgovornošću, nije slučajan raspored događaja, pojava i medijske okupacije. On se formira kroz mehanizme koji nisu samo društveni već i algoritamski.
Društvene mreže, oblikovane da favorizuju angažman, brzinu i emocionalni šok, stvaraju ambijent u kojem genocid bez zabavnog okvira postaje nevidljiv. Kada pročitate prethodnu rečenicu, svi paradoksi svijeta, malo su. A upravo smo u njima. Rezolucija i verifikacija svih međunarodnih presuda otvorili su novi prostor za širenje istine. I medijski prostor okupiran je cvijetom Srebrenice bio.
Do danas. Ubačeni red zabave koja izaziva histeriju i masovno zblažnjavanje našeg naroda (po tome smo poznati), uz to još i trku domaćih medija ko će gluplji naslov objaviti..., tako nastaje ono što u ovom tekstu nazivamo algoritamski zaborav odnosno proces u kojem se sjećanje ne briše nasiljem, nego gubi snagu kroz sistematsku nevidljivost u digitalnom prostoru.
Teorijski, ovaj mehanizam crpi svoje temelje iz Debordove teorije spektakla, prema kojoj živimo u društvu u kojem je stvarnost zamijenjena predstavljanjem, a istina zatrpana površnim senzacijama. U tom prostoru, istinska bol nema viralni potencijal, ali zato ironija, glupost ili banalna provokacija postaju centralni događaj dana. Ujedno, ova dinamika se može čitati kroz Bourdieuovu koncepciju simboličkog nasilja: sistem ne prisiljava ljude da zaborave, ali ih postepeno oblikuje tako da sami usvajaju obrasce ponašanja koji vode zaboravu. Sjetimo se skuhane žabe. Hoće li nam se desiti da narod, nesvjestan sopstvene uloge, učestvuje u marginalizaciji vlastite traume, vjerujući da je samo aktivan ili informisan?
Poricanje nije dobar alat, skontale su to političke kuhinje. Ali niz sadržaja koji imaju samo funkciju da potisnu ono što je važno u ključnim momentima mogao bi biti novi mehanizam ideologija koje i danas žele srce u dijelovima, Bosnu u paramparčad. A dijagnoza je nekada važnija od terapije, ako je na vrijeme. Zato ovdje ulazimo i u prostor nove teorijske praznine, jer klasični termini: poricanje, revizionizam, manipulacija više nisu usamljeni. Ono što se danas dešava je mnogo opasnije i dublje. Narod nad kojim je genocid počinjen, nesvjesno učestvuje u istiskivanju istine iz medijskog prostora.
Zato se •algoritamski zaborav• mora shvatiti kao novo, sofisticirano oružje u društvima sa krhkom kulturom sjećanja. Sadržaj koji nas zaokupira je zabava, konflikt, viralni incident. I upravo taj gubitak značenja kroz konkurenciju trivijalnog dovodi do ispipavanja kolektivne svijesti. U državi koja je preživjela genocid, sada prisustvujemo njegovom sistemskom istiskivanju iz kolektivne pažnje.
Ne nasilno. Ne otvoreno. Već kroz ono što se danas servira kao sadržaj, a usput dovodi i do gubitka kolektivnog pamćenja.
I to se ne dešava protivno našoj volji, već kroz nju. Mi učestvujemo. I smijemo se. I raspravljamo. I tagujemo. Pristajemo da poništavamo vlastiti bol.
Dok dženaze čekaju.

- Pojam „algoritamski zaborav“ prvi put javno korišten i definiran u ovom kontekstu. Svaka dalja upotreba ili distribucija uz navođenje izvora.