Mudri čovjek je rekao: - Rijeke ne piju vlastitu vodu; drveće ne jede vlastite plodove; sunce ne sija samo sebi, a cvijeće ne širi miris za sebe. Život za druge zakon je prirode. Rođeni smo da pomažemo jedni drugima. Ma koliko teško bilo... život jeste dobar kada si sretan, ali je mnogo bolji kada su drugi sretni zbog tebe.

Ove riječi, naizgled jednostavne, u sebi nose drevnu istinu koja stoji nasuprot mraku koji je prije tri decenije prekrio dolinu Srebrenice. Trideset godina je prošlo otkako je čovječanstvo palo na ispitu humanosti. Trideset ljeta i zima otkako su nevini ubijani samo zato što su bili ono što jesu — Bošnjaci, muslimani, ljudi.

Srebrenica je danas ime koje ne pripada samo geografiji. To ime ne nosi samo mjesto, već epoha, rana, opomena i zavjet. Nema tog kamenog ni drvenog bilježenja koje može u sebe upiti sav bol majki koje još uvijek tragaju za kostima sinova. Nema pera koje može zabilježiti svaku izgovorenu dovu-molitvu, ni svake noći sanjanu nadu da će se mrtvi vratiti, barem u snu, barem u osmijehu djeteta.

Ovo nije samo godišnjica. Ovo je poglavlje u ljudskom moralu, koje se mora otvarati iznova i iznova, ne da bi raširilo mržnju, nego da bi naučilo milost. Jer ono što se dogodilo u Srebrenici nije pad jednog naroda, već pad cijele civilizacije. Kada su komšije nijemo promatrale, kada su sile svijeta zatajile, kada su ušutjela zvona pravde — tada su krikovi zaklane djece i molitve očajnih majki probili nebo.

Epski govor u ovom času ne smije biti govor osvete, već govor odgovornosti. Jer samo onaj narod koji ne zaboravlja istinu ima pravo da gleda u budućnost. Sjećanje nije okov, već sidro istine. Ono nas drži čvrsto na obali moralnog kompasa kad vjetrovi revizionizma zapušu.

Neka ova godišnjica, trideseta po redu, ne bude samo broj u kalendaru bola, već buktinja koja gori na grobnicama nepravde, kao opomena svijetu. Jer mir ne dolazi zaboravom, nego priznanjem. Pomirenje ne počinje tišinom, nego glasnim izgovaranjem istine.

Srebrenica nije mjesto smrti. Ona je danas zavjet života. Ona uči da istina, koliko god bila zatrpana, nikada ne umire. Ona uči da cvijet može niknuti i na mjestu masovne grobnice, ali samo ako ga zalijevamo pravdom, kajanjem i zajedničkim sjećanjem.

Neka nas vodi priroda, čija su pravila časnija od mnogih zakona ljudi: rijeka daruje vodu drugima, drvo plodove, sunce toplotu, a cvijet miris. Tako i čovjek — čovjek istinski postoji samo ako postoji za drugog. A onaj ko zaboravi Srebrenicu, zaboravio je čovjeka u sebi.

Zato danas, sjećajući se, ne tražimo samo suze — tražimo odgovornost. Ne tražimo samo oprost — tražimo priznanje. Ne tražimo osvetu — tražimo zakletvu da se nikad, nigdje, nikome neće ponoviti.
Jer život jeste dobar kada si sretan. Ali život je svet kada drugi mogu biti sretni — zahvaljujući tvojoj pravdi, tvojoj istini, tvojoj ljudskosti.

Srebrenica – Potočari, 1995–2025: neka ti ime vječno odzvanja, ne kao jauk, već kao opomena i nada.