Jedne prilike, dr. Safvet-beg Bašagić, istaknuti bosanskohercegovački pisac i mislilac, malo je zakasnio na sjednicu Bosanskog sabora, koja se održavala u Banjoj Luci. Sa fesom na glavi, aristokratski obučen, ušao je u salu u kojoj se održavala sjednica. Čim je ušao iz sale vikne srpski delegat, pisac Petar Kočić: “Turci u Aziju!” Bašagić se nonšalantno okrene i odgovori: “A međedi u šumu!” Salom se prolomi gromoglasan smijeh, a Kočić je postiđeno spustio glavu. Ne spominjem Kočića zbog njegove ciljane mržnje čiji intezitet ne jenjava ni danas, niti iskorištenosti naslova njegovog književnog štiva. Naprotiv! Samo je zgodan uvod u kolumnu o još jednom mrzitelju u nizu. Onom, što u svom vokabularu ima samo psovke i uvrede na račun najbrojnijeg naroda, Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, nad kojim su njegovi Srbi počinili genocid. Uvrede sežu tako daleko da se ismijava i negira ime Bošnjak i narod kao utvrđeno najstariji na ovom prostoru. Stalna pežoracija sa općom imenicom musliman, koja se odnosi na sve pripadnike vjere islam na zemaljskoj kugli. Zatim isti, putem organa vlasti u entitetu koji je nastao na genocidu, zabranjuje bosanski jezik. Sarajevo naziva Teheranom, a po Ustavu BiH i Dejtonskom sporazumu, ono je glavni grad BiH.

Nebrojeno je činjenica u kojima isti krši Ustav BiH, podriva i napada državu Bosnu i Hercegovinu, pa je i laiku jasno, da se ima dovoljno osnova za podnošenje tužbe i sa lisicama vezan, privede pred Sud BiH.
Ali nije tako! Zašto? Zato što nije Bošnjak. U svijetu se pika terorizam jedino kada ga počini musliman.

A Bošnjaci likuju kada se uhapsi general Alagić, premijer Novalić. Suosjećali se kada se to desilo srpskom generalu koji je predvodio počinjenje genocida u Srebrenici uz povjesno neutemeljenu ali načertanijski diktiranu rečenicu: „Ovo je osveta Turcima za bunu protiv dahija.“ Bošnjak prihvati biti podrepna muha!

Zato je lajavac pred Sudom Bosne i Hercegovine. Da ga ismije, ponizi, negira. Da nam još jednom onako tuberanski pljune u obraz. A mi se divimo istom ko napuhanoj starleti, još zaneseni tom ljepotom. Trošimo ovo pameti nad pitanjem ko ga je dovezao u Sarajevo? Đemila baca i ovogdišnji grah. Kašike je davno bacila.

To što se zelen suši u baščama nije briga, već ko je lajavca doveo pred sud? To što požari bukte a nemamo čestito ni amper kante a kamoli avione za gašenje, nije briga. To što kroz Prenj neće proći tunel sve dok se pita “gospodar Radobolje” pa je ulazak u Konjic kao u Alibabinu pećinu, “sezame otvori se.” Nije nas briga?

To što nam poskupljuje struja, prazna akumulacija pa je trebamo uvoziti, nije nas briga. Briga je lajavac!

Dok je u vlasti mičiguz kojem se eto malo gadi da se izjasni ko Bošnjak, pa bi poput “kavazintelktualca” radije bio ništa, ne uviđajući da svojim habitusom samo to i jeste, mi nećemo ni milimetar naprijed. Dok je pijandura ministar odbrane a njegov drug premijer sa kojim zajedno piša u Neretvu, nema nama selameta. Dok se najministar nagrađuje iz iste fabrike “šarenih laži” kako mu je to svojevremeno radio ćaća a on nastavio, da za pare bira misice i najministre, nema nama sunca da razum prosvijetli. Ima ovo s neba da nas opeče i ispeče jer smo tako i zaslužili. Dok ministar ispod koša najavljuje kako će prvo ispitati “balije” ko je dovezao lajavca pred sud a da jadnik i ne zna pravo značenje riječi jer to nije mogao učiti na času tjelesnog. Da kojim slučajem zna gurao bi prst u med a ne u đeriz. Riječ bali je opisni pridjev i znači: visok, uzvišen, dostojanstven, gospodstven a ono “ja” je pridodati bosnizam kao u riječima avlija, kapija i sl.

Kako moje poimanje svijeta ne počinje sa fašistom i nobelovcem (redoslijed je jako bitan, op.a) a kao neko kome su književnost i bosanski jezik prirasli za dušu, završit ću kolumnu odlomkom iz knjige “Ruhani i šejtani” meni dragog čovjeka, bosanskohercegovačkog književnika i skulptora, rahmetli Nedžada Ibrišimovića. U promišljanju šta je to pamet na jednostavnoj rečenici jednog djeteta, da biti pametan znači biti koncentrisan, Nedžad je zapisao i ovo: “Zašto? Zato što su Bošnjaci muslimani! A mi smo, nažalost, više pušači nego muslimani. Pušiš svako pola sahata, a namaz obavljaš svega pet puta dnevno! Pa ipak, Bošnjaci su nepojamni ljudi a Bosna i Hercegovina nepojamna zemlja. Bošnjak je go, gladan, nenaoružan i opkoljen na svoja gola, nespremna pleća primio agresiju sve tri susjedne zemlje i sva tri naroda, sve suprotstavljene interese evropskih zemalja i dviju svjetskih velesila koje su mu kao žrtvi čak i ruke svezale u njegovoj neravnopravnoj borbi za puki opstanak na rodnoj grudi, upražnjava sve uzuse demokratičnosti kao da živi u potpunom miru i izobilju, jedini je na svijetu koji u ratnim uslovima nije uveo cenzuru, njemu je svaki dan za ove dvije godine krstom i križem rušena po jedna džamija, a da on za to vrijeme nije srušio nijednu crkvu i nijednu katedralu, nebrojeno je puta izdan i prevaren i na bojnom i na političkom polju, kako od svojih murtata i izroda tako i od onih koji su mu se licemjerno i podmuklo predstavljali kao prijatelji... Pa ipak, još se nije dovoljno koncentrisao, a – puši!”

Umjesto ispraznih sijela, muftijskih statusa četvrtkom i poruka na društvenim mrežama. Umjesto daijskih naprđivanja, onih živih, što sa hurijama u plavom obilaze gradove i prodaju maglu, ali i onih mrtvih koji su za života brojali pare i žene. Umjesto begova i neuzu’billahi bogova, koji se faraonski rasipaju na muci Bošnjaka, uz to spominju Boga kao da su uhvatili za šteku na vratima dženneta, zavirimo u svoja prsa. Nije muka samo naša, a i kada dođe nije do vijeka. Neznanje je muka ponajveća. Bog nam poslao Knjigu. Ne prepisku, ne dopis, ne amandmane u kojima se odobrava da se more činiti i ono što nije za činjenje. Ne to, već Knjigu Časnu da se koncentrišemo. Zato, koncentriši se Bošnjače!