Derviš Sušić: Tale i Parergon Bybook, 2025

Tarik Haverić. Taj besprijekorno samodopadni intelektualni apostol svega što je bosansko – pod uvjetom da nije muslimansko, barem ne onako kako to muslimani sâmi doživljavaju. Kada se latio pisanja pogovora za novo izdanje romana „Tale“ i pamfleta „Parergon“ Derviša Sušića, nije štedio ni mastila ni prezira. On je, naravno, došao ne da nas spasi, nego da nas raskrinka. Jer, zaboga, kako to da još nismo shvatili da nas sâme nikada i nije bilo? I da ono što mislimo da jesmo, zapravo nismo nikada ni bili?
Haverićev pogovor je, sasvim u skladu s njegovim stilom, moralna paljba iz ugla visoke, nadbošnjačke osmatračnice, gdje se kahve ne piju, nego se destiliraju istine, i to ne bilo kakve – već one jedine prave. Sve ostalo su „minder-mitovi“, šapatom prenošene bajke za učmale hodže i nostalgične starine, koji, kako Haverić zna bolje od njihovih potomaka i potomkinja, nikad nisu imali ni čistoga srca ni zdravog razuma. Ne, čak ni onda kada su – zamislite to licemjerje! – bez ičije pomoći pisali rezolucije protiv nacista. Pisali su, kažu izvori. Ali nisu bili iskreni, kaže Haverić. Jer on zna. On zna šta su oni zapravo osjećali i mislili dok su perom, znojavom rukom, pisali protiv Hitlera. Empirijski nedokazivo, ali etički neoborivo – jer je Haverić tako rekao.

Pamflet „Parergon“, koji se sada poput nekog literarnog Laza Kostića vraća među žive nakon 45 godina, prema Haveriću je potreban upravo danas. Zašto? Da bismo, valjda, još jednom naučili lekciju o sebi – ne onakvima kakvi bismo željeli biti, niti kakvi smo možda bili, već kakvima nas Tarik Haverić vidi. Jer ko će bolje znati istinu o Bošnjacima muslimanima nego neko ko ih već godinama pokušava spasiti od njih sâmih? Ako je neko napisao pamflet s ideološkom nakanom u doba socijalizma, on sada može poslužiti kao klin da se objese ostaci bošnjačkog identiteta u eri u kojoj su i oni rijetki koji nisu religiozni već unaprijed krivi zbog toga što – eto – nisu dovoljno sekularni po mjeri hrvatskog jutarnjeg, srpskog večernjeg i pariškog stalnog intelektualnog standarda.

Uostalom, zar nije dirljivo što se baš danas, kada u Zagrebu Thompson grmi „Za dom spremni“, Tarik Haverić brine da se među Bošnjacima ne pojavi kakva mitološka samointerpretacija? On zna da prava opasnost ne dolazi s periferije civilizacije, već iz Sandžaka i s Baščaršije, gdje se ljudi još usuđuju sjećati onih koji su stajali uz Jevreje dok su ostali šutjeli ili kolaborirali. Ali šta vrijedi sjećanje kad nije odobreno u salonima gdje se historija ne piše, već uređuje – uredno, sterilno i sumnjičavo.

Da bi ova samointerpretacija bila „dozvoljena“, mora, naravno, proći dekontaminaciju kod intelektualaca koji su se digli iznad nacije, iznad religije, iznad prostora, ali, zanimljivo, nikad iznad vlastitih uvjerenja da su upravo oni pozvani da nam objasne ko smo – i ko nismo. Tako „Parergon“ dobija status svete knjige – naravno ne za nas, nego za njih, one koji nikad nisu vjerovali u ni jednu istinsku vrijednost bošnjačkog kulturnog iskustva osim kao materijal za analizu, porugu ili tuđu upotrebu.

Selvedin Alić, urednik ovog izdanja, tu se, razumije se, našao kao savjesni priređivač jedne ideološke reciklaže – ne zbog teksta Sušića, nego zbog pogovora koji dolazi kao književno-ideološki udarac maljem. Sušić je, uostalom, mrtav. Rahmet mu duši. Njegovo se djelo danas ne čita bez tumača. A ko bi bio prikladniji za tumačenje pamfleta iz 1980-ih od čovjeka koji je s tolikom strašću posvećen razgradnji bošnjačke kulturne samosvijesti?

Na kraju, kad zatvorite ovu knjigu, osjetite potrebu da se operete od duhovne prašine. Ne zbog Sušića, već zbog pogovora koji vam kao da šapće: “Ne smiješ vjerovati u svoje djedove. Ja ću ti reći u koga smiješ vjerovati.”

A Bošnjaci, ti tvrdoglavi i neuko samointerpretativni ljudi, možda će jednog dana shvatiti da je najopasnije u njihovoj historiji upravo to što su povjerovali da imaju pravo misliti vlastitom glavom. I srcem. I da su – zamislite drskosti – katkad to činili iskreno. Bez dozvole.
Ali ne brinite. Tarik Haverić će već doći da ih podsjeti da nisu. Jer on zna. On zna sve. I bolje.