Ova priča nije samo o Oklahomi, niti samo o jednom susretu s Cherokee starcem pored stare pumpe. Ona je mnogo više od geografije — ona je put kroz vrijeme i kroz ranu. U njegovoj tišini prepoznao sam tišinu vlastitog naroda. U njegovim očima, onaj pogled koji sam viđao u Bosni — kod preživjelih, protjeranih, kod onih koji su izgubili sve, ali nisu izgubili dostojanstvo. U Oklahomi, usred zemlje koju su mnogi zaboravili, sreo sam čovjeka koji nije zaboravio. I kroz njega, još jednom, Bosna mi je progovorila. Naš narod zna šta znači šutnja nakon nasilja. Zna šta znači kada se historija briše, a bol prešuti. Zna, kao i oni, da se ništa ne liječi brisanjem — samo pamćenjem. Ova priča je pokušaj da se ta šutnja ne pretvori u zaborav.

Putovao sam američkim zapadom, kroz Oklahomu, kad sam stao u jedan mali gradić da predahnem.
Dan je bio težak. Asfalt je podrhtavao od vrućine, a nebo visjelo nisko, bez ijednog oblaka.
Tražio sam samo predah. Ne mjesto — nego tišinu.
Tijelo je bilo umorno, a duša još umornija.
Vidjeh drvenu klupu ispred male stanice za gorivo. Nad njom je visio veliki natpis CHEROKEE.
Sjeo sam, zabacio glavu i zatvorio oči. Samo da uhvatim dah stvarnosti izvan ceste.
Osjetio sam da mi neko prilazi. Otvorih oči.
Stariji Cherokee, s rukama koje su pamtile više nego što su govorile, stajao je ispred mene.
Na glavi je nosio istrošeni Stetson šešir, na kojem su se, kao i na njegovom licu, vidjeli tragovi godina.
Koža mu tamna, ispucala, oči mirne, a osmijeh širok, nenametljiv. Radio je tu, na pumpi.
Nije izgledao kao neko ko žuri. Više kao čovjek kojem je cijeli svijet stao u jednu stolicu pod suncem.
Gledao me pravo u oči i rekao:
„Znam odakle dolaziš.“
Te riječi nisu bile pitanje. Bile su sigurnost. Priznanje.
Kao da je prepoznao nešto što ni sam još nisam umio da izgovorim.
Zatečen, samo sam se nasmiješio. Nije mi bilo do riječi. Taj čovjek ih je već imao dovoljno.
„Mogu?“ — upitao je i pokazao na mjesto pored mene.
„Naravno,“ rekoh, pomjerivši se malo. Sjeo je uz mene, mirno, kao da je to bilo njegovo mjesto odavno.
Nismo govorili odmah. Samo smo sjedili. Disali isti zrak, pod istim suncem.
Iz džepa je izvadio malu kutijicu duhana za žvakanje. Mirnim pokretima, gotovo obrednim, odvojio je jedan komadić i uspravno ga približio ustima. Zatim me pogledao ispod oboda šešira i upitao:
„Koliko dugo si na točkovima?“
„Ne predugo... bar ne u godinama.“ Zastadoh, pa dodah:
„Ali kad sabereš sve te milje, sate, prespavane benzinske pumpe i prazan pogled u retrovizoru — izgleda kao jedan cijeli život.“
Klimnuo je polako.
„Znam.“ Kratka riječ, ali puna značenja.
„I moj sin vozi. Navajo kompanija. Možda si čuo.“
„Jesam. Viđao sam ih.“
„On voli cestu. Ali ne kao nekad. Umara ga.“ Pogledao me.
„Kaže da više vremena provede u kabini nego sa sinom.“
Zastao je.
„Znaš li taj osjećaj?“
„Znam,“ rekoh, bez objašnjenja.
„Ponekad samo hoćeš da stigneš, al’ više ni ne znaš gdje.“
Opet je nastupila tišina. Ona između dvoje koji ne trebaju puno riječi.
„Znaš,“ reče spuštajući pogled prema svojim rukama,
„ima nešto staro, iskonsko u tom vašem poslu. U stalnom kretanju. U tom neprestanom odlasku.“
Pogledao me, ovaj put dublje.
„Mi smo nekad išli. Ne jer smo morali. Nego jer smo to bili mi. Kretanje nije bilo bijeg — bilo je disanje. Traganje. Postojanje.“
Nisam odmah odgovorio. Osluškivao sam ton u njegovom glasu, onu pukotinu koja dolazi kada čovjek priča o nečemu što više ne postoji.
„Ima li toga još?“ upitah tiho.
„Ne ovdje,“ rekao je kratko.
„Možda još negdje. U tišini pustinje, među starijima. Ali sve je tiše. I mi što nosimo pamćenje — sve nas je manje.“
Zastao je, pogledao prema znaku iznad stanice.
„Jesi li ti našao ono što tražiš u ovoj zemlji?“
To pitanje me pogodilo dublje nego što je mogao znati.
„Još ne,“ rekao sam iskreno.
„Tražim, ali ne znam šta. Ponekad mislim da znam. Onda izgubim trag. Kao da sam blizu, ali nikad dovoljno.“
„Znam taj hod,“ odgovorio je tiho.
„I to stanje kad misliš da si skoro stigao, pa shvatiš da si se samo odmorio — ali nisi našao ništa.“
Tišina između nas sada više nije bila praznina. Bila je prostor razumijevanja.
„Znaš,“ rekoh nakon nekog vremena,
„bio sam u Sjevernoj Karolini. I Tennesseeju. Vidio sam mnogo vaših naziva. Ulične table, rijeke, škole, natpisi… A evo nas ovdje, više od dvije hiljade milja dalje.“
Pogledao me. Pogled mu se zadržao na mom licu duže nego ranije. Kao da je odlučivao hoće li mi reći ono što već zna da neću zaboraviti.
„Čuo si za Stazu suza?“
Klimnuo sam, nesigurno.
„Znam za pojam. Površno, priznajem.“
Udahnuo je duboko, kao da mora sa sobom ponijeti snagu prije nego što nastavi.
„Moj narod,“ reče, „i još četiri plemena — Chickasaw, Choctaw, Muscogee Creek i Seminole — protjerani su iz svojih domova. Iz zemalja gdje si ti vidio te natpise. Tjerali su nas hiljadama milja. Pješice. Bez hrane, bez vode, u zimu. Neki su ostavili kosti, drugi djecu. I sve što danas vidiš — to su ti natpisi. To su riječi na betonu. I muzeji. Spomenici. To je pokušaj da se sakrije sramota pod staklo i svjetlo.“
Šutio sam. Šta reći čovjeku koji je upravo sažeo stoljeće boli u nekoliko rečenica?
„To nije počast,“ dodao je.
„To je... kako bih rekao... kao kad ti uzmu kuću, pa na zidu ostave tvoju sliku. Kažu: ‘Nismo te zaboravili.’ A ti znaš da jesu.“
Slušajući ga, pomislih koliko je sličnosti između patnji naroda na različitim mjestima planete.
I u Bosni, i među Cherokeejima, i među onima koje nikada nisam sreo.
Svaka ta patnja je duboka. Teška.
Svaka u sebi nosi rane koje ne zarastaju do kraja.
I svaka ostavlja ožiljke — ne samo na tijelima, već u jeziku, u tišini, u pogledu koji više nikada nije isti.
„Zato možda i putujem,“ rekoh više sebi nego njemu.
„Umjesto da lutam.“
On me pogleda, pomalo iznenađeno.
„To je dobro rečeno,“ klimnuo je.
„Jer kad putuješ, znaš da postoji put. Kad lutaš — samo se vrtiš.“
Zatim je ustao. Uzeo je rukav košulje i lagano obrisao prašinu s ruba svog Stetson šešira.
U tom trenutku, na pumpi se zaustavio kabriolet jarkih boja iz kojeg je treštala muzika. Zvukovi su nas vratili u stvarnost, u prolaznost svega što nas okružuje.
„Posao zove. Ovi trebaju gorivo. Nadam se,“ rekao je stari Cherokee i polako otišao prema pumpi.
„Sretno ti bilo, brate putniče,“ dodao je u hodu.
„Hvala vam na razgovoru ,rekoh.
I otišao je. Bez buke. Bez pogleda unazad.
Ali ostao je u meni kao znak.
Jer i danas, čujem njegov glas:
„Znam odakle dolaziš.“

©Samir ’Sam’ Hadzalic
https://samhadzalic.wordpress.com