Mustafa Balje – pjesnik, romanopisac, novinar, kulturni poslenik i društveni radnik – jedno je od najprepoznatljivijih i najposvećenijih imena bošnjačke zajednice na Kosovu. Rođen u Restelici, odrastao uz snagu i mudrost goranske tradicije, školovan u Kočanima, Prizrenu i Prištini, Balje je više od tri decenije aktivno prisutan na kulturnoj, književnoj i javnoj sceni.
Jedan je od pionira bošnjačkog novinarstva na Kosovu. Njegovi tekstovi, objavljivani u Selamu, Kosovskom avazu i Alemu, kao i njegovi prilozi u emisijama Mostovi i Vijesti na RTK-televiziji, ali i časopisima, zbornicima i portalima van Kosova, davno su probili zidove marginalizacije, otvorili mnoge arhive i dali prostor bošnjačkom glasu u javnom i medijskom prostoru. Njegovo djelovanje obuhvata širok spektar – od novinarskog rada, poetskog i proznog stvaralaštva do antologijskih priredbi, promocija knjiga i afirmacije bosanskog jezika i identiteta u kontekstu kosovskog društva.
Njegova poezija je unikatna – on je lirik, pjesnik ljubavi, zavičaja i sjećanja. Njegov roman Kazivanja Velikog leptira – prvi roman kosovskog Bošnjaka objavljen u Sarajevu – snažno progovara o zaboravljenim glasovima, o tišini koja je trajala desetljećima, o jednom narodu koji je dugo šutio iz straha, ali nikada nije prestao da pamti. Kroz njegov rad i zalaganje oblikovana je savremena književna mapa kosovskih Bošnjaka, ali je i sačuvan vrijedan dio usmene i kulturne baštine.
Balje je pokretač i koautor dvije izuzetno značajne antologije – Antologije poezije Gore i Antologije savremene poezije Bošnjaka Kosova – koje su naišle na izuzetno pozitivan odjek kod čitalaca i kritike. Osim što čuva bosanski jezik, on promišlja o njegovoj budućnosti i aktivno učestvuje u njegovom obrazovnom i kulturnom jačanju.
On je više od pjesnika i novinara – on je čuvar sjećanja, identiteta i dostojanstva bošnjačke zajednice na Kosovu. Njegova priča je priča o odgovornosti, istrajnosti i hrabrosti da se govori kad drugi to ne mogu ili ne žele, da se zapisuje ono što je godinama bilo poput tabu-teme.
U ovom razgovoru govorimo o njegovim književnim počecima, izazovima u novinarstvu, pisanju poezije i romana iz narodne memorije, kao i o ključnim pitanjima jezika, identiteta te kulturne budućnosti Bošnjaka na Kosovu.

Rođeni ste 1967. godine u Restelici kod Dragaša. Je li to u pitanju Gora? Kako pamtite svoje djetinjstvo u Restelici i koliko je ono uticalo na Vaš književni izraz? Šta se tih godina trajno smjestilo u Vašem sjećanju? Šta ste u djetinjstvu sanjali da budete?
MUSTAFA BALJE: Da. Upravo tako. Rođen sam u Restelici – najvećem naselju u Gori, a ujedno i jednom od najvećih na Kosovu. Restelica je čak veća i od općinskog centra Dragaša. Nikada mi neće biti jasno kako to da i danas jasno pamtim kapiju, avliju, karakteristični čardak naše kuće, po kojem je i bila prepoznatljiva i nazvana od samih mještana. S tog čardaka pružao se pogled na česmu pored Hankine kuće. Uvijek je tu bilo živo; konji, njihovo rzanje i topot kopita po kaldrmi. Mlaz vode koji nikada ne prestaje, kameno korito, obližnje mezarje, a u daljini panorama Šare i Gašćena. Sve su to slike koje i danas nosim u sebi. Presretan sam što sam fragmente toga svijeta uspio utkati u svoju poeziju, ali i u roman Kazivanja Velikog leptira. Pa i u novijim rukopisima.
Još uvijek mi je nepojmljivo kako su te slike preživjele u meni, iako sam imao tek nešto više od četiri godine kad smo napustili zavičaj. I danas čujem glas moje nane Đulizare kako mi, preko reda, pruža nešto iz svoje sehare. Majka mi je govorila da sam joj bio najdraže unuče; prvo dijete njezina sina, moga oca Sulejmana, i moje majke Zinete.
Gora, a posebno Restelica, ostala je u meni kao neko unutarnje jezgro – tamno i čisto, kao zrno kamena koje nosite u džepu cijeli život. Kao neki nukleus. Iako sam rano otišao, taj krajolik – planinski, šutljiv, stamen, pun kontrasta i oksimorona – duboko se utisnuo u moje biće i u moje rečenice. Možda se upravo zbog toga u mom pisanju osjeća nostalgija, ali i težina vremena, jedno odsustvo, ali i tiha ljepota opstanka.


Trebalo mi je dvije do tri decenije da taj nukleus otvorim i ponovo, kroz pisanu riječ, uživam u tim ‘elektronima’.
Ključnu ulogu u tom sazrijevanju imala je moja majka Zineta. Bila je izvanredna pripovjedačica i zahvaljujući njoj mnoge moje poetske slike ili priče iz bliske i dalje prošlosti su oživjele u meni – i još ih uvijek nosim.
Imala je moja mati dar za naraciju, istančan ukus, a iako nije imala visoko obrazovanje, znala bi mi reći: „Baš tako... tako je bilo...“
U ranom djetinjstvu najviše sam volio, pored Selim-dedinog turbeta, odmah ispod starog javora, stajati na uzvišenju i gledati kako prašnjavim putem prolazi Nedžadov kamion ili poneki automobil. To je bio period čiste, iskonske bezbrižnosti.
Maštanja o tome što želim postati nisu nastala u Gori ni u Restelici. Ona su vezana za Kočane i Prizren – sredine koje su oblikovale drugu etapu mog života.
Moj izraz se ne može svrstati u određeni klasični ili poetski pravac, mada poznavaoci mog djela bi kazali da sam blizak lirskoj moderni, s elementima intimne i zavičajne poezije kao i postmodernizmom u prozi. Ali temelj, duhovna osnova, sav moj osjećaj za riječ, sliku, tišinu i simboliku – sve to potječe iz Gorskog svijeta Restelice. Taj kraj nije samo zavičaj. On je poetski izvor iz kojeg crpim i danas.

Osnovnu školu ste završili u Kočanima (Sjeverna Makedonija), srednju i Višu Pedagošku školu u Prizrenu, u Prištini studirali sociologiju. Kako su ta različita okruženja oblikovala Vaš pogled na društvo? Zašto ste se odlučili za studije sociologije i koliko Vam ta disciplina pomaže u književnom i novinarskom radu?
MUSTAFA BALJE: Riječ je o različitim sredinama i životnim okolnostima, iz kojih sam nastojao uzeti ono što me moglo oblikovati i obogatiti, a ne nužno ono što su mi te sredine nominalno nudile. Bila su to vremena stalne društvene nesigurnosti, političkih napetosti i egzistencijalne tjeskobe – naročito na Kosovu, uoči i tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Istovremeno, to je bilo i vrijeme buđenja nacionalne svijesti kod Bošnjaka, nakon gotovo stoljeća zanemarivanja i negiranja identiteta.
Upravo tada, u tom vremenu prijetnji i pritisaka, u meni se počela buditi svijest da i ja moram dati svoj doprinos afirmaciji bošnjačkog identiteta – kroz jezik, kulturu i borbu za elementarno pravo na prisustvo. Sa grupom prijatelja iz Prizrena, Dragaša i Peći, započeo sam put koji je kasnije postao moj životni pravac: kulturni, književni i novinarski.
Bio sam, bez ikakve sumnje, disident – u onom suštinskom smislu te riječi. Kasnije sam saznao da je moj čukundjed, imam Ćazim, bio takav u vrijeme najžešćeg komunizma. Tu njegovu osobinu sam opisao u svom romanu Kazivanja Velikog leptira.
Nisam mogao prihvatiti Miloševićev režim i njegove nasilne metode kontrole – ne samo nad stvarnošću, već i nad jezikom i kolektivnim pamćenjem.
Kao član redakcije i novinar lista Selam, posebno tokom i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, bio sam izložen prijetnjama, prijavama i raznim oblicima opstrukcija, naročito od strane nacionalističkih struktura na Univerzitetu u Prištini, na Filozofskom fakultetu. U tim trenucima teorijska saznanja iz sociologije bila su mi dragocjen instrument za razumijevanje konteksta u kojem sam živio i djelovao. Bilo je to vrijeme mog najintenzivnijeg sazrijevanja.
Ako se vratim u djetinjstvo, prisjećam se ključnih trenutaka i ljudi. Nakon što se moja porodica preselila iz Restelice prvo u Kočane (današnja Sjeverna Makedonija), a zatim u Prizren, sreo sam dvije ličnosti koje su me duboko obilježile: učitelj Aleksandar Cane Spasov u Kočanima bio je moj prvi uzor, dok je u Prizrenu profesorica jezika Iva Skenderi postala moj pjesnički mentor i tihi oslonac u karijeri. Ne pamtim ih po ocjenama i školskim dnevnicima, već po magiji riječi koje su u meni budile. Otvarali su mi svjetove i odgovarali na pitanja kojih još nisam bio ni svjestan. Tada je i rođena moja ljubav prema pisanju, prema jeziku koji ne samo da opisuje, nego i oblikuje stvarnost.
Shvatio sam da je jezik osnova svega. Uostalom, u našoj Knjizi stoji da je čovjek postao Božiji namjesnik upravo zato što mu je podarena sposobnost govora, imenovanja stvari, za razliku od meleka koji nisu poznavali tu tajnu (Kur’an, sura El-Bekare, 31–33). Jezik, u tom smislu, nije samo sredstvo izražavanja, već i znak Božanske blizine, odgovornosti i uzvišenosti ljudskog bića.
Iako sam treću i četvrtu godinu srednje škole završio na tehničkom smjeru – kao tehničar visokogradnje – već sam tada u rukama nosio svesku sa preko 60 stranica poezije. Nažalost, ta sveska je izgubljena ili uništena. Jedna profesorica jezika, čijeg se imena više ne sjećam, obećala mi je pomoći da objavim prve stihove, ali to se nikada nije desilo. Bio je to moj prvi, ali ne i posljednji lom u odnosu prema pisanoj riječi. Ipak, ta rana nije me zaustavila – možda me je čak dodatno motivirala.
U to vrijeme sam mnogo čitao. Knjige su mi bile prozori – i kad su stvarni prozori oko mene bili zatvoreni, one su mi omogućavale da vidim i razumijem svijet. Učio sam tada slušati tišinu – i svoju i tuđu. Shvatio sam kako ljudi šute kad im je najteže. Kako šapat može biti snažniji od povika. To je ostalo u svemu što danas pišem.
U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu dodatno se učvrstila moja svijest o porijeklu i duhovnoj povezanosti s maticom. Moj djed Buraiz, otac Sulejman i amidža Idriz bili su pretplatnici na Preporod, Takvim, književne časopise i druge publikacije iz BiH. Nedavno sam istraživaču i lingvisti Jasminu Hodžiću, podario neke knjige iz Sarajeva, koje su štampane u vrijeme Kraljevine, a koje sam dobio od oca.
Dakle, ta veza nije bila folklorna ni površna – bila je duboko misaona i duhovna. Amidža Idriz mi je donosio knjige i rukopise tada skoro nedostupne – kroz njih sam otkrivao bogumile, historiju Bošnjaka, naš jezik, našu književnost. Alhamijado. Musu Ćazima Ćatića. Učio sam ilahije Šabana Gadže i Džemaludina Latića. Posebno pamtim kako bi amidža, s poštovanjem, govorio o tesavufu i pjevao Ebu-Bekrovu kasidu:
„Ebu Bekre, griješniče, tevbu čini Allahu...”
U to doba, bez institucionalne podrške i bez ičije finansijske pomoći, osnovali smo Muslimanski omladinski savez u Prizrenu. Pomagali smo prve korake SDA, a uskoro pokrenuli i list Selam – prvi časopis na bosanskom jeziku na Kosovu. Sa Ćerimom Bajramijem, Alijom Džogovićem, Jonusom Hodžom i drugim aktivistima, iznijeli smo ogroman teret. U najtežim trenucima, Selam je postao jezgro okupljanja – kulturno, vjersko i nacionalno. Iako je formalno bio registriran kao publikacija Islamske zajednice Kosova, sve ostalo – od pisanja do distribucije – bilo je u našim rukama.
Danas, kada studenti, profesori i istraživači traže primjerke Selama, feljtona, književnih prikaza i tekstova iz tog vremena, osjećam potvrdu da smo zaista radili predano i odgovorno. Bili smo hroničari svog vremena.
U to vrijeme, bilo je opasno čak i izgovoriti slovo „B“ – u značenju „Bošnjak“ ili „bosanski“. Danas s ponosom gledam na taj period, jer tada su udareni temelji onoga što danas nazivamo bošnjačkim novinarstvom i institucionalnim prisustvom bosanskog jezika na Kosovu. Iz te jezgre kasnije su nastali i Kosovski avaz, Alem, kao i redakcija na bosanskom jeziku pri RTK-u. Bio sam jedan od pionira tog puta.


Uprkos teškim okolnostima, uspio sam završiti i Višu pedagošku školu u Prizrenu – što je za mene tada bilo i lično i simbolično važno. Time sam zadržao vezu s obrazovanjem, ali i sociološku dimenziju vlastitog djelovanja dokazivao praktično – kroz konkretan društveni rad, kroz osnivanje i vođenje prvih medija na bosanskom jeziku, kroz kulturni i javni angažman koji je često bio na granici dozvoljenog. Nekada i zabranjivan. Ipak, nikada nisam odustao od svojih ideja – jer kako drugačije pokazati da ti je stalo, ako ne istrajavanjem i u najtežim trenucima?
Nažalost, danas je prisutan jedan zabrinjavajući fenomen: imamo desetine Bošnjaka s doktoratima nauka, ali bez ikakvog društvenog angažmana. Razumijem potrebu za obrazovanjem i napretkom, ali ne mogu razumjeti egoističku nezainteresiranost za narod kojem pripadaju. Naša zajednica nije brojna, i može opstati samo ako imamo obrazovane i svjesne pojedince koji razumiju da je snaga – u zajedništvu.

Zadržimo se još malo na Vaše djetinjstvo, taj najbezbrižniji period života pa možda zbog toga i najljepši. Recite nam nešto o svojim roditeljima, posebno majci. Šta su Vas savjetovali? Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?
MUSTAFA BALJE: Oca, koji danas hrabro korača u devetu deceniju, nisam imao priliku često viđati, zbog prirode njegovog ugostiteljskog posla. Bio je stalno na putu, stalno među ljudima, ali rijetko kod kuće. Zato je majka Zineta, bez obzira što nas je bilo šestero djece, bila naš porodični stožer. Nosila je najveći teret. Bila je jednostavna i izuzetno mudra žena. Nije imala mnogo formalnog obrazovanja, ali je u sebi nosila ono najvažnije – snagu, osjećaj za mjeru i neprestanu brigu za druge. Uvijek me je savjetovala da poštujem svoje korijene, familiju, komšije, da se nikada ne odričem onoga iz čega sam izrastao. Podržavala je uvijek ono što radim. Bila je pod stalnim brigama da mi je nešto ne desi, ali je bila moj svjetionik.
Ali možda najvažnije što mi je usadila jeste uvjerenje da se čovjek u životu stalno mora dokazivati – ne zbog drugih, već zbog samopoštovanja.
Govorila bi: „Znanje ne vrijedi ništa ako ne pronađeš način da ga upotrijebiš.“
Danas, kada je fizički više nema u mom svijetu, često je dozivam kroz misli, kroz gestove, čak i kroz tišinu. Pokušavam da njene vrijednosti i jednostavnost prenesem na svoju djecu i unuke, na one koji dolaze iza mene.
Vjerujem da nas u djetinjstvu i mladosti najviše oblikuju tihi primjeri – ljudi koji nisu govorili puno, ali su živjeli ono što jesu. Neko će reći da okolnosti od čovjeka naprave ono što postane – dobar, loš ili zao – ali ja mislim da nas, ipak, oblikuju ljudi. Oni koji nam pruže ljubav, sigurnost i primjer poštenja. U tom smislu, imam sreću što sam ponio nešto od čvrstoće planine na kojoj sam rođen, i blagosti žene koja me nosila – u stomaku i kroz život.

Rođeni ste u Titovoj Jugoslaviji. Kakva su Vaša sjećanja na bivšu zajedničku državu? Kako ste doživjeli krvavi raspad države, kako i gdje ste preživjeli rat 1999. godine?
MUSTAFA BALJE: Negdje sam jednom pročitao ili čuo da je Jugoslavija bila poput bajke. Ali se, znamo, od bajki ne može živjeti. Moje sjećanje na tu državu je višeslojno. S jedne strane, sa socio-ekonomskog aspekta – posebno kada govorimo o radničkim pravima, obrazovanju i nekoj osnovnoj socijalnoj sigurnosti – Jugoslavija je u pojedinim fazama nudila relativno pristojan okvir za život.
Međutim, već krajem osamdesetih, počeo sam ozbiljno sumnjati u idealiziranu sliku te zajedničke države. I to ne samo na osnovu ličnih osjećaja, već i kroz konkretna istraživanja – kao novinar, publicista i, kasnije, kao pisac.
Naime, moj narod, Bošnjaci – iako po brojnosti drugi narod na Kosovu – nikada nije imao status ni blizu onog koji su uživali konstitutivni narodi poput Srba, Hrvata ili Slovenaca. Bošnjaci su sistemski gurani u marginu, izloženi kulturnoj i jezičkoj asimilaciji, a njihova historijska i duhovna baština prešućivana ili prisvajana. Zato sam danas vrlo kritičan prema tom periodu Titove Jugoslavije.
Istražujući, naišao sam na mnoge tamne mrlje koje se i dalje guraju pod tepih: 1913-tu u Gori, 1916-tu, Barski masakr, Džentlmenski sporazum, Iseljavanja, Rankovićevu represiju, organizovano zatiranje bošnjačke historije i identiteta, Novosadski sporazum koji je bio pokušaj administrativnog brisanja bosanskog jezika. Spomenuću tu i Sarajevski proces.
Sve su to dokazi da je sistem, pod plaštom bratstva i jedinstva, imao vrlo precizne hegemonijske ciljeve – među kojima je, neću se ustručavati da kažem, bilo i plansko nestajanje bošnjačkog naroda kao samosvjesnog kolektiviteta. U jedno sam siguran više je Bošnjaka u Turskoj, nego na prostoru Balkana.
Zbog toga imam malo toga dobroga reći o tom periodu – bar kad je riječ o nacionalnim pravima moga naroda.
Raspad Jugoslavije, zatim agresija na Bosnu i Hercegovinu, stalna napetost na Kosovu, problemi u Sandžaku i Makedoniji – sve su to za mene bila ne samo politička, nego i duboko lična iskušenja. Imao sam priliku napustiti zemlju, ali sam sebi stalno postavljao isto pitanje: zar napustiti svoju ideju? Zar odustati od misije?
Ostao sam, jer sam vjerovao – i još uvijek vjerujem – da moja uloga nije da se sklanjam, nego da ostanem i doprinosim. I danas se doživljavam kao čovjeka s misijom – a to je očuvanje i afirmacija bošnjaštva, ne kao zatvorenog, defanzivnog identiteta, već kao civilizacijskog projekta koji se temelji na jeziku, kulturi, vjeri i humanizmu. Bošnjaštvo za mene nije samo etnička pripadnost – ono je prostor odgovornosti, pamćenja i stvaranja vrijednosti koje pripadaju univerzalnom ljudskom nasljeđu.
U tom smislu, bosanski jezik je temelj svega. On za mene nikada nije bio samo sredstvo izražavanja – već prostor pamćenja, okvir mišljenja, sredstvo samoprepoznavanja. U jeziku se ogleda naše postojanje. Kroz jezik razumijemo svijet i sebe u njemu. I zato sam vrlo rano osjetio potrebu da se borim za prisustvo bosanskog jezika u javnom prostoru – ne samo kao kulturnu nužnost, već kao uslov opstanka. Bez obzira što potičem sa prostora gdje se koristi goranski govor, koji, također, koristim interno, pa i kao pjesničko djelo.


U vremenima kada se nije smjelo ni izgovoriti da smo Bošnjaci, insistiranje na jeziku bilo je akt otpora. Pisanje na bosanskom jeziku tada je bilo istinski politički čin. Kroz jezik smo dokazivali da postojimo – i da imamo šta reći.
Upravo zato sam vrlo rano počeo istraživati mehanizme kako su se određene politike u bivšoj Jugoslaviji, a posebno one iz Srbije, postepeno pripremale za nacionalno prekrajanje identiteta naroda koji su bili dio bošnjačkog kulturno-jezičkog kruga. Jedan od primjera koji sam istraživao i o kojem sam pisao jeste i projekat GOS – politički plan koji je, uz podršku SANU, imao za cilj da iz tadašnjeg muslimanskog okrilja otrgne Gorane i usmjeri ih prema posebnoj, "mikro" etničkoj samoodređenosti. U tom segmentu prof. Sadik Idrizi je dao kolosalan doprinos.
Ne osporavam nikome pravo da se osjeća onako kako želi – identitet je složen i ličan proces – ali sam duboko uvjeren da je u ovom slučaju riječ bila o politički induciranom inženjeringu, iza kojeg je stajala ideologija velikosrpske dominacije. Projekat GOS svoju je kulminaciju doživio neposredno prije rata na Kosovu, a njegovi efekti vidljivi su i danas. Cilj nije bio samo etničko razgraničenje, već i dugoročna oslabljivost bošnjačkog korpusa u regijama Gora, Župa i Podgor. Ovaj narod je milenijum cijeli na tom prostoru, dijeleći sličan govor, običaje, kulturu i duhovnost.
Ovakvi pokušaji, dakle, nisu usmjereni samo protiv jedne etničke grupe – oni su, zapravo, udar na samu ideju međukulturnog suživota, na historijske veze koje nas spajaju. I zato, kad govorim o Jugoslaviji, ne mogu zaboraviti da se iza kulisa "bratstva i jedinstva" često skrivala vrlo jasno strukturirana hegemonijska agenda.

Kada započinje Vaš pjesnički život? Kada ste i gdje objavili svoju prvu napisanu pjesmu? Čije ste pjesme i priče voljeli da čitate tokom školavanja, a šta čitate danas? Koje su Vam knjige najbliže uzglavlju, odnosno radnom stolu?
MUSTAFA BALJE: Moj pjesnički život počinje mnogo prije prve objave. Prvu pjesmu sam napisao još prije 1990. godine, a objavio je tek 2009. Bila je posvećena šehidima u Javorima, sačuvana na jednom papiru, kasnije blago dotjerana – ali srž je ostala ista. Zanimljivo je da su ti rani stihovi već nosili ono što i danas ostaje u središtu mog pisanja: kulturu sjećanja, tragove koji ne smiju biti izbrisani.
Pisao sam je iz unutrašnje potrebe, ne zbog književnog izražaja, nego da ne zaboravim, da neko drugi ne zaboravi.
U srednjoj školi, tokom prve i druge godine, imao sam neponovljivu privilegiju – moja profesorica Iva Skenderi dopuštala mi je da pismene radove zamijenim poezijom. Ocjenjivala me po onome što bih napisao u stihu. S njom smo često ulazio u polemike, iznosio stavove, kritiku. Do danas nisam čuo da je neko imao takvog pedagoga i mentora. I još ovo – tvrdim da je ta žena, sada u poodmaklim godinama, osoba koja je naviše knjiga pročitala. Još kada bih mogao da je ubjedim da objavim njene memoare...
U to vrijeme sam vodio svesku pjesama, govorim za treću i četvrtu godinu, nesuđenu knjigu od koje su mi ostala samo dva stiha:

“...pustite me da plovim poput plute...”
i
“...u magli sjećanja koračam, poznatom stazom, beskrajno dugom...”
Inače, poznat sam kao pjesnik koji ne zna nijednu svoju pjesmu napamet. To možda i nije mana - jer ih zato uvijek iznova čitam, otkrivam, proživljavam. I često se uhvatim kako u tišini pomislim: “Nije valjda da sam ja ovo napisao.” A jesam.
Kroz školovanje sam, kao i svi, prošao kroz klasike. Ali nikada nisam volio da se vraćam tim knjigama. Volim da prvi utisak ostane netaknut. Ipak, posebno mjesto je imao Majakovski – volio sam njegovu slobodu, snagu, teatralnu neposrednost. Njegov slobodni stih, odvažan i neobuzdan, bio mi je otkriće. Volim i simbolizam, naročito kada je izražen, gust, kao kod Bodlera.
Danas volim da spajam: predanja i savremenost, fikciju i stvarnost, lokalno i univerzalno. Ne vjerujem da postoji "čista fikcija" – sve je negdje viđeno, doživljeno, naslijeđeno. Eto, da vam otkrijem i tu tajnu, to ćete naći u mom novom romanu Sedam ključeva, koji je još u rukopisu. Zato se često vraćam našim autorima: Rešatu Kadiću, Dervišu Sušiću, Karahasanu, Kariću, Sidranu... Hadži Lojo, Uhode - to su knjige koje stalno iznova otvaram.
Da ne ispadne da sam pristrasan, ali vjerujem da su naši pisci – posebno iz Bosne - zemlje, jezika i iskustva – najbolji na svijetu. To sve više i svijet priznaje i prepoznaje. To je za mene najveća književnost. A onako usput, voli pročitati po 20 minuta neke odlomke iz knjiga. Ne ciljano. Onako spontano.

Imate li kućnu i biblioteku i da li znate broj knjiga? Možete li se sjetiti koje ste knjige pročitali prošle i tokom prve polovine 2025. godine? Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?
MUSTAFA BALJE: Imam biblioteku. Danas znatno manju nego što je nekad bila. Negdje oko 12 kubika je bilo. Prije desetak godina sam svjesno počeo smanjivati njene dimenzije – ali ne i njenu vrijednost. Bio je to i životni, i unutarnji proces. Jednom sam zapisao, u stihozbirci Otok od živog srebra:

“...Sabio sam cijelu biblioteku od dvanaest kvadrata
u pravougaonik veličine šibice.”
Veći dio knjiga poklonio sam – školama, bibliotekama, Univerzitetu u Prizrenu, posebno za potrebe nastave na bosanskom jeziku. Vjerujem da knjige, ako već nisu žive, barem trebaju biti među ljudima. Među onima koji traže, koji istražuju, koji još uvijek slušaju tišinu između korica. Na mlađima svijet ostaje – i od nas zavisi šta će im ostati u rukama.
Prošla godina i prva polovina 2025. bile su obilježene čitanjem rukopisa koje mi autori sami pošalju – zbirki, ogleda, fragmenata. Najdublje sam se zadržao uz djela Enesa Karića i Džemaludina Latića. Njihova riječ je most: između duha i jezika, između tradicije i savremenosti.
Nažalost, u Prizrenu nemamo knjižaru s literaturom na bosanskom jeziku – osim vjersku. To nije samo kulturni hendikep, već i osjećaj tihe, ali stvarne isključenosti. Nedavno, kad sam poklanjao nekoliko primjeraka Antologije savremene poezije Bošnjaka Kosova, koju smo radili zajedno s dr. Sadikom Idrizijem, direktorica gradske biblioteke rekla mi je da i dalje nedostaju naslovi na jezicima zajednica, posebno na bosanskom. I to me nije iznenadilo. Jer, ono što je daleko od očiju – lako se udalji i od srca. Srećom, danas barem Internet otvara neka vrata.
U posljednjih desetak godina najviše čitam vlastite rukopise. Tri knjige su u nastajanju, i svaka traži više od pukog pisanja. One traže tišinu, sabur, strpljivo preispitivanje, rekao bih “kopanje”. Traže mene – onog koji još nije do kraja progovorio.

Za ovaj put tokom posljednjih dvadeset godina – kao novinar, publicista i pisac – sreo sam na desetine ljudi od kojih sam čuo predanja koja su se prenosila tiho, gotovo šapatom. Dobio sam dokumenta, sjećanja, rukom pisane bilješke koje je vrijeme već počelo izjedati. Mnoge od tih priča nisu nikada bile javno ispričane. Bio je to mozaik bez nacrtanog plana, i trebalo ga je sabrati, složiti, očistiti od taloga zaborava i smjestiti u red koji ima i etičku i estetsku vrijednost.
U tim trenucima unutarnje borbe i sumnje – kad se čovjek pita ima li to što radi ikakvog odjeka – prisjetim se razgovora s mojim prijateljem i književnikom Faizom Softićem. Jednom sam mu se požalio da je malo ljudi koji su zainteresirani da se ozbiljno bave pisanjem. On mi je poslao poruku sljedeće sadržine:
„Šta čekaš... Piši. Ko će umjesto tebe pisati?“
Ta rečenica me je pogodila i dodatno pokrenula. Ne kao ukor, nego kao poziv. Shvatio sam da još nisam dao svoj maksimum. I da ne postoji niko ko može iz mene iznijeti ono što sam ja pozvan da kažem.
Od tada pišem s još većom sviješću da svaka riječ ima svoju težinu, svoj razlog, svoj put. Pisanje više nije samo stvar izražavanja – to je čin odgovornosti prema vremenu, jeziku, narodu i sebi.
A istina je – ništa ne može zamijeniti miris olova i papira, pa makar knjigu držali i u digitalnom obliku.
Kad bih morao ponijeti samo jednu knjigu na pusto ostrvo, bez mnogo razmišljanja izabrao bih Otok od živog srebra. Ne iz taštine, nego zato što u toj knjizi prebivaju moji najtiši dijelovi – predjeli koje bih možda upravo tamo, u tišini tog ostrva, ponovo prepoznao. Ili barem prizvao iz zaborava.

Računajući izbor pjesama Orfejevo ogledalo, objavili ste šest knjiga poezije, Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015), Ademov mjesec (2017), Otok od živog srebra (2020), Predstavite nam objavljene ali i pripremljene stihozbirke. Kako biste opisali tematske niti koje povezuju Vaše zbirke? Postoji li zbirka koja Vam je posebno bliska i zašto? Ako biste morali da izdvojite samo jednu Vašu pjesmu koja bi to bila?
MUSTAFA BALJE: Tematski, moje zbirke su povezane potragom za tišinom u vremenu buke, za smislom u stvarnosti koja se često doima kao rasuta slagalica. Od prve zbirke pa do posljednje, provlače se pitanja identiteta, osobnog i kolektivnog pamćenja, trajanja i nevidljivih veza između jezika, duše i svijeta. Pisanje je za mene uvijek bio pokušaj da se zapišu one riječi koje se često samo šapuću – o ljubavi, gubitku, vjeri, odsustvu i pripadanju.
U zbirci Leptiri po pločnicima preovladava simbolika lomljivosti – čovjeka, jezika, djetinjstva. Gošća je bila susret s Drugim – s vlastitim ogledalom i sjenom. Noćno putovanje ulazi u tamnije predjele duše, dok Ademov mjesec donosi više religijske i kontemplativne motive, tragajući za balansom između neba i zemlje. Otok od živog srebra je, čini mi se, najosobnija – zbirka u kojoj sam najviše sebe ogolio, i možda baš zato ona najtiše govori.


Sve te knjige, i one napisane i one koje tek čekaju papir, povezuje osjećaj odgovornosti prema sebi, narodu i jeziku.
Dok još koračam kroz emocije i slike koje oblikuju moj novi rukopis Sazviježđe nestale zemlje, izdvajam – prvi put javno – jednu pjesmu iz te zbirke, kao mali uvid u ono što dolazi:

IMENA U TIŠINI
19. 9. 1913.

Šehitluk.
Pokriveni tišinom,
moja braća spavaju.
Alija, Muhamed,
Arif, Mustafa,
Muharem, Ahmed,
Rahman, Ibrahim...
Gazija slijepi Vejsel.
I još četiri šehida.

Hoće li nam
Svevišnji halaliti,
što ostavismo ih
bez imena
i soja?

Miruju tu
stotinu i dvanaest ljeta.
Dušmani ih pokupiše
i strijeljaše,
bezdušno i bešćutno.

Tako spavaju,
do Dana Sudnjega
i Časa kada budu
postali stanovnici
džennetskih
perivoja.

Konji r’žu
pod širokim
granama javora.
Samo ljudi šutke
okreću glave.

Tako mladi,
tuga neisplakana majčina
i stidljiva suza očeva.

Garib sam ja,
ti čovječe što plačeš
s rukama podignutim
i gledaš u nišan
s neispisanim imenima.

Dodirni moj pramen kose
bez ijedne sam sijede.
Pokošena trava
mi nozdrva puna,
još taj miris Gore,
vječno zelene, pamtim.
Blizu nam bješe gumno.
Kasna je bila vršidba
kod Ravništa.
U dvorištu je kuknjava.
Ostade sestrica
raširenih ruku,
kada su me odvodili.
I rebro su mi jedno
polomili,
tjerajuć' me.
I tri puta sam
plakao za
gledanicom Zejnepom.

Ševal sam ja.
Sedamnaest mi je bilo.
Stado ovaca
ostade nam bez pastira.
Krompir na
njivama neobran.
Mnogo sam volio
sabahski ezan proučiti.
Sa mojim Belićom
juriti po livadama
i beskrajno dugo
gledati nebo plavo.

Rođen sam desetog
po mjesečevom kalendaru.
Život su mi ugasila
tri metka.
Jedan u glavu, drugi u ruku,
treći uho lijevo mi raznio.
Imao sam dvadeset godina.
Ime mi Jonus,
poput onog
što bi zatvoren
u zindan velike ribe.
I njega su ljudi napustili
kao i mene.
Ali on se ipak
vratio narodu svome.
I ja sam tu.

Zovem se Abaz.
Znao sam uz tamburu
razgaliti duše
mojih drugova.
Pjevali smo i kada smo tugovali.
Ostade mi žena,
s dvoje djece.
Ko zna gdje su otišli.
Niko mi ni
dovu ne prouči.
Meni, bezimenom.
Niko za mene
ne zaplaka.

Grebe mi u ustima.
Kako da ih imenima
dozovem,
pa da zasvijetle kao zvijezde
na nebu pod Šarom.
Može li istina naša
iz groba ustati,
progovoriti, oživjeti,
hoće li ikada
pravda donijeti mir.
Jer, sjećanje nije
samo spomenik
u kamenu,
nego iskre kremen
u glavama našim.

Dokle će mrtvi
ispraćati žive?

Na Šehitluku,
pokriveni tišinom,
moja braća spavaju.
Alija, Muhamed, Arif,
Mustafa, Muharem,
Ahmed, Rahman, Ibrahim...
Gazija slijepi Vejsel.
I još četiri šehida.
Garib, Ševal, Jonus i Abaz.
A Devetnaesti je
Septembar.


Sa Sadikom Idrizijem Aljabakom ste priredili dvije antologije, poeziju Gore i poeziju Bošnjaka Kosova. Predstavite nam te dvije veoma vrijedne knjige, koliko je zastupljeno autora u prvoj, a koliko u drugoj antologiji?
MUSTAFA BALJE: Zajedno sa Sadikom Idrizijem Aljabakom priredio sam dvije veoma značajne antologije koje afirmišu poeziju našeg naroda i čuvaju njegov kulturni izraz: "Antologiju poezije Gore" (2018) i "Antologiju savremene poezije Bošnjaka Kosova" (2025).
Antologija poezije Gore (https://biznisinfo.online/wp-content/uploads/2021/10/ANTOLOGIJA-POEZIJE-GORE.pdf) okuplja poeziju 19 autora, čiji radovi oslikavaju jedinstvenu duhovnu i kulturnu mapu regije Gora. Recenziju za ovu knjigu napisao je akademik Ferid Muhić. Ono što ovu antologiju čini posebnom jeste naglasak na regionalnoj pripadnosti autora i autentičnosti jezika kojim su pjesme pisane – bilo da se radi o bosanskom, albanskom jeziku, goranskom govoru ili drugim varijantama i dijalektima.
Ova zbirka nije samo skup stihova – to je dokument identiteta jedne regije čije pjesništvo do sada nije imalo adekvatnu afirmaciju. Teme koje prožimaju ovu poeziju su pripadnost, tradicija, egzistencijalna pitanja i pejzaž kao refleksija unutrašnjih stanja.
S druge strane, "Antologija savremene poezije Bošnjaka Kosova" predstavlja 47 pjesnika i nudi mnogo širu panoramu aktuelne bošnjačke poezije na Kosovu. Knjiga obuhvata oko 350 stranica, a zastupljeni su kako priznati i afirmisani autori, tako i mladi pjesnici koji tek ulaze u književni svijet.
Recenzenti ove antologije su prof. dr. Muljaim Kaćka i prof. dr. Nadija Rebronja, dok je tehnički urednik Amir Jakupi.
Obje knjige naišle su na veoma dobar odjek među čitaocima, a kritika ih je ocijenila izuzetno pozitivno, prepoznajući njihov kulturni značaj i književnu vrijednost. Ove antologije ne predstavljaju samo pjesnički izbor, već i ključni most između prošlosti i sadašnjosti, potvrdu vitalnosti bosanskog jezika i književnog izraza na Kosovu.
Dijelimo ih kao hediju (poklon) školama, bibliotekama, institucijama i pojedincima, kako bismo poeziju učinili dostupnom svima kojima je ona bliska i važna.
Koristim ovu priliku da, u svoje i ime mog kolege Sadika Idrizija, izrazim posebnu zahvalnost sponzorima, uglavnom iz naše dijaspore, koji su prepoznali vrijednost i značaj ovog projekta.
Obje antologije su rezultat višegodišnjeg rada, pažljivog izbora, saradnje s autorima i podrške zajednice. One danas služe kao dragocjeni resurs za istraživače, nastavnike i čitaoce koji žele da razumiju, čuvaju i razvijaju bošnjačku književnost i kulturu.
U vremenu kada je očuvanje jezika i identiteta od presudnog značaja, ove knjige postaju simbol trajnosti, zajedničkog pamćenja i kulturnog kontinuiteta.

Vi ste se oprobali i, za sada, s jednim romanom Kazivanja Velikog leptira. Interesantno je da se radi o prvom romanu kosovskog Bošnjaka koji je objavljen u Sarajevu, uopće u BiH. Ponovo je Gora, odnosno Restelica u centru zbivanja.
MUSTAFA BALJE: Roman Kazivanja Velikog leptira za mene je mnogo više od književnog djela – to je intimna i kolektivna ispovijest, put kroz sjećanje, šapat koji se pretočio u glas.
Posebnu zahvalnost dugujem direktoru izdavačke kuće Connectum, gospodinu Ajetu Arifiju, od kojeg sam mnogo naučio. Njegov savjet: „Pusti tekst da odleži mjesec dana“ pokazao se ključnim – upravo tada sam dopunio neka poglavlja i sadržajno obogatio roman, koji se sastoji od pet cjelina – pet kazivanja. Zahvalan sam i akademiku Feridu Muhiću, koji je napisao pogovor u knjizi i koji godinama prati moje književno stvaralaštvo.
Naslov romana nije bio početni. Prvobitno sam ga najavljivao kao Slijepe godine, ali smo u procesu rada došli do naslova Kazivanja Velikog leptira, koji danas, vjerujem, mnogo dublje oslikava suštinu djela.
A šta znači „veliki leptir“? To je moja vječna inspiracija – brdo Gašćen, koje poput svjetionika nadgleda Restelicu. Još kao dijete, napustio sam taj kraj 1971. godine, ali on mene nikada nije napustio. U gustoj krošnji Gašćena uvijek sam vidio obrise velikog leptira – njegova krila i danas čujem kako lepršaju u mojoj mašti.
Roman je nastajao godinama, iz slojeva usmenih predanja, kazivanja, zapisa i svjedočenja koje sam pažljivo prikupljao – ponajviše od moje rahmetli majke Zinete. Kada mi neko pomene Džennet, znam da je ona njegov stanovnik. Ona je bila, i ostat će, moj najveći narator, hroničar i svjedok vremena. Njen glas, njeno pamćenje i osjećaj za detalj utkali su se u svaku stranicu ove knjige.
Što sam se više približavao kraju pisanja, osjećao sam smirenje – neku vrstu duhovnog pražnjenja i tihe, slatke boli koju je teško opisati riječima. Taj proces bio je i čin zahvalnosti, i svojevrsni amanet koji mi je ostavila.
Pitao sam se: zašto niko od mojih predaka, mojih roditelja, nije zabilježio ni riječ o važnim tranzicijama i potresima kroz koje je Gora prolazila? Odgovor sam pronašao u jednom starom, duboko ukorijenjenom strahu - još iz vremena bogomila, potom kroz Osmansko povlačenje, dolazak srbijanske vojske, Kraljevine, oba svjetska rata, socijalizma i posebno kroz mračnu epohu Rankovićeve represije. Taj strah je rađao šutnju, a šutnja je opstajala kao potisnuta trauma - kao tihi, neizgovoreni bol.


Ali baš ta šutnja rodila je usmenu tradiciju, šapat obespravljenih, dostojanstvo onih koji nisu imali glas. Iz tog šapata izronila je ova knjiga. Nisam pisao istoriju – nisam ni istoričar – ali jesam pokušao literarno oblikovati taj svijet, do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Ta vremenska distanca bila mi je potrebna kako bih hladne glave, ali vrućeg srca, napisao ono što osjećam da nikako nije smjelo ostati nezabilježeno.
Svaki lik, svaki događaj, svaka slika u ovom romanu duboko je urezana u moj genetski zapis. Ako sam uspio makar mali dio tog osjećaja prenijeti vama, poštovani ljubitelji pisane riječi, onda je Kazivanja Velikog leptira ispunilo svoju misiju.

Imate svoj YouTube kanal sa audio poezijom. Kada ste počeli pred publikom da govorite pjesme? Pored svojih pjesama čije pjesme volite da govorite? Radite na svojim romanima. Možete li nam otkriti o čemu je riječ i kada možemo očekivati da ugledaju svjetlo dana?
MUSTAFA BALJE: Da. Taj kanal sam pokrenuo na nagovor nekih prijatelja koji su vjerovali da moj rad treba biti dostupniji i vidljiviji. Zanimljivo je što su to zapravo moji audio-vizuelni uraci – koje sam lično montirao, oblikovao i pripremio za objavu. Naravno, u tom procesu koristim i određene sadržaje dostupne na internetu, posebno one kratke video sekvence koje ne podliježu autorskim pravima.
Svi koji žele da steknu uvid u ono što radim – dovoljno je da na YouTubeu, pa i na Facebooku, otkucaju moje ime i prezime. Govorio sam stihove Faiza Softića, Fahredina Shehua, Agima Vince, Amara Ličine, Vejsela Hamze, kao i prozne odlomke Namika Doklea i drugih autora. To radim prvenstveno za dušu – ali i iz osjećaja odgovornosti da ljepotu izgovorene riječi ne prepustimo zaboravu.
Neću biti lažno skroman – smatram da mi je Bog dao glas koji ima sposobnost da dočara i produbi poetsku sliku. Tu je, naravno, i iskustvo koje dolazi s vremenom – sve to zajedno čini jednu tihu, ali postojanu platformu kojom pokušavam služiti bosanskom jeziku i uopće, umjetnosti.
Paralelno s tim, radim i na tri rukopisa: poetskoj zbirci Sazviježđe nestale zemlje, romanu Sedam ključeva, te još jednom romanu, koji će za sada ostati mala autorska tajna. Svoj dio posla sam odradio – rukopisi su skoro gotovi – i sada je na red došao onaj teži korak: naći izdavača koji ima osjećaj, hrabrost i profesionalnost da stane iza ovakvih rukopisa.
„Sazviježđe nestale zemlje“ je poetski rukopis najviše posvećen kulturi pamćenja – tragovima koji ostaju iza ljudi, neispričanih tragedija i zaboravljenih mjesta. U njemu se susreću uspomene na meni drage osobe, ali i tihi revolt prema stvarnosti koja potiskuje univerzalne vrijednosti.
Roman „Sedam ključeva“ je hibridno djelo – spoj historijskog i autobiografskog, obogaćen elementima mistike i narodnog predanja. Njegova posebnost, vjerujem, leži u tome što se bavi temama koje do sada gotovo niko od bošnjačkih autora sa naših prostora nije ozbiljno otvorio, a koje zaslužuju književnu obradu i pažnju. To je roman otključavanja – ličnih, kolektivnih i zaboravljenih istina.
Zato neka ovo bude i poziv: zainteresovani izdavači su više nego dobrodošli. Jer – ono što sam želio reći, rekao sam. A sada to treba pronaći svoj put do čitatelja.

Antologiju poezije Bošnjaka Sandžaka i Kosova ‘’Bijel behar’’ je priredio Alija Džogoović sa kim ste se družili i radili. Čega se najradije ili najčešće sjećate iz vremena kada ste radili zajedno, ispričajte nam neku anegdotu.
MUSTAFA BALJE: Kada sam pročitao ovo pitanje, oči su mi se ovlažile. Sjećanje na rahmetli akademika Aliju Džogovića nikada ne blijedi – jer on nije bio samo izuzetan čovjek od pera, već i čovjek od duha, srca, i vizije. U novijoj historiji Bošnjaka, teško je pronaći markantniju i posvećeniju ličnost. Bio je istinski erudita – jasan, temeljit, prepoznatljiv po stilu i još prepoznatljiviji po principima.
Bilo mi je čast i privilegija uređivati Reviju Selam s njim. Njegovi radovi iz oblasti jezika, poezije, etnologije i onomastike bili su dragulji u svakom broju.
Oni se i danas rado citiraju u prestižnim časopisima i spominju u istraživanjima.
Malo je poznato da je još u prijeratnom vremenu, zajedno s Ismetom Markovićem Plavnikom, i sa još nekoliko ljudi, pripremio koncept kulturne autonomije Bošnjaka Kosova. U vremenu kada to nije bilo ni bezopasno ni poželjno – on je mislio dalekosežno.
Mi smo ga svi zvali „Adžo Alija“. Ne samo zbog toga što nam je bio stariji i mudriji, već zato što je zaista imao onu prisnu, porodičnu toplinu – kao amidža koji zna i da savjetuje i da zagrli.
Sjećam se jedne epizode, koja mi se urezala zauvijek. Bilo je to, čini mi se, 1996. ili 1997. godine. Radili smo na pripremi jednog broja Selama, kada je Adžo Alija došao kod mene na kahvu. Moja kćerka Đulizarka – danas profesorica bosanskog jezika u prizrenskoj Medicinskoj školi – tada je imala osam ili devet godina. Čim je ugledala Aliju, potrčala je prema njemu, zagrlila ga i rekla nešto što je i mene zateklo:
„Naučila sam vašu poemu ‘Sarajevo – Guernica’. Napamet.“ (https://www.info-ks.net/slike/clanci/files/sarajevo-guernica.pdf)
I odmah je počela recitovati. Bez stajanja, desetak minuta, bez greške, bez treptaja. On je samo stajao, gledao je i šutio. A onda su mu krenule suze. I meni s njim. Bila je to poema o golgoti Sarajeva kroz simboliku i energiju Guernice – kako ratne slike porušene španske regije, koju je Džogović, bio psihički povezao s bolom Sarajeva.
Nakon toga je tiho ustao, izvinio se, rekao da „mora na trenutak vani“. Izašao je, otišao do obližnje prodavnice, i vratio se s velikom čokoladom „Jo-jo“, koju je s osmijehom predao mojoj kćerki. Taj trenutak nikada neću zaboraviti. To je bio Adžo Alija – čovjek kojem su i poezija i djeca bili sveti. Čovjek koji je znao gdje je duša riječi.

Jedan ste od istaknutih Bošnjaka na Kosovu. Kako ocjenjujete trenutni položaj Bošnjaka na Kosovu, posebno u kulturnom i obrazovnom smislu i sa kojim izazovima se suočavaju danas. Koliko ste zadovoljni, bolje reći nezadoovljni odnosom Bošnjaka Bosne i Hercegovine i Sandžaka prema Bošnjacima na Kosovu?
MUSTAFA BALJE: Dobro je što ste pitanja postavili konkretno i izostavili politički položaj Bošnjaka – jer, iskreno, tu se i nema šta posebno reći osim: nekompetentnost, nejedinstvo i inat.
Trenutni položaj Bošnjaka na Kosovu, posebno u obrazovnom i kulturnom smislu, složen je i zahtijeva ozbiljnu pažnju – kako od institucija Kosova, tako i od matičnog naroda: Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Iako smo formalno konstitutivan narod, s pravima na jezik, obrazovanje i kulturni izraz, u praksi se svakodnevno suočavamo s nizom izazova.
U obrazovnom sistemu, jedan od ključnih problema jeste hroničan nedostatak kvalitetnih udžbenika na bosanskom jeziku. Većina postojećih udžbenika su loši i neadekvatni prijevodi, često bez stručne lekture, a neki predmeti udžbenike uopšte ni nemaju. I što je poražavajuće, bošnjačka i turska djeca na Kosovu plaćaju skuplje udženike u odnosu na albansku.
Nastavni kadar nije dovoljno obučen, a sistemsko ulaganje u obrazovanje mladih Bošnjaka gotovo da ne postoji.
Izdvajam dva fakulteta – Edukativni fakultet u Prizrenu i Fakultet biznisa i administracije u Peći – na kojima se nastava izvodi na bosanskom jeziku. To su svijetle tačke u jednoj suštinski zapuštenoj slici. No suočeni su sa problemom akreditacija, nedostaju im dugoročni strateški projekti, institucionalna podrška, jasna vizija afirmacije tog nastavnog procesa i povezanost sa visokoškolskim institucijama u BiH i okruženju.
Mladi Bošnjaci često napuštaju Kosovo u potrazi za kvalitetnijim obrazovanjem i boljom budućnošću. Rijetko se vraćaju. To odražava duboku nesigurnost u pogledu dugoročnih izgleda za ostanak i razvoj u sredinama gdje su Bošnjaci prisutni.
Kulturna scena bošnjačke zajednice na Kosovu također je marginalizovana. Kulturne manifestacije koje njeguju i promovišu bošnjački identitet najčešće su rezultat entuzijazma pojedinaca, a ne sistemske podrške. Ipak, s ponosom ističem da sam, zajedno sa svojim prijateljima, u Prizrenu organizovao brojne promocije knjiga autora kao što su Enes Karić, Safet Hadrović Vrbički, Namik Dokle, Arifka Ljatifi, Vedran Jakupović, Jasmin Hodžić, Sadik Idrizi i drugi.
Nažalost, ni danas nemamo formirano udruženje pisaca. Postoji inicijativa da se osnuje književni klub koji bi nosio ime našeg rahmetli akademika Alije Džogovića, ali to još nije zaživjelo. Da nije nas nekolicine koji svojim radom i trudom održavamo živu riječ, sliku i ton – bojim se da bi kulturna slika Bošnjaka, bilo u književnom, likovnom ili muzičkom smislu, bila gotovo nevidljiva.
Posebno mjesto u očuvanju bošnjačke tradicije zauzima folklorno društvo Šarski behar, koje već više od 30 godina kontinuirano njeguje i afirmiše bošnjačku kulturu kroz igru, pjesmu i narodne običaje Župe, Gore, Podgora i pećko-istočnog kraja. Njihov rad je neprocjenjiv – ne samo da okuplja mlade i prenosi tradiciju, već i potvrđuje postojanje i vitalnost bošnjačkog identiteta na Kosovu. U vremenu kada institucije zakazuju, aktivnosti ovog društva predstavljaju ključne stubove našeg kulturnog opstanka. Posebno vrijedi istaći i njihov višegodišnji doprinos kulturi pamćenja genocida u Srebrenici, često o vlastitom trošku.
Takođe želim pomenuti i KUD „Podgorski biseri“ iz Grnčara, koji godinama pokazuje svoju vitalnost i posvećenost očuvanju kulturnog nasljeđa Bošnjaka Kosova.
Njihove aktivnosti i inicijative zavise od podrške pojedinaca i lokalnih firmi – jer institucionalna pomoć, nažalost, ili je mala ili gotovo ne postoji.
Kada je riječ o prisutnosti u medijima, sadržaji na bosanskom jeziku u javnom prostoru svedeni su na minimum – uglavnom na programe RTK-a i portal info-ks.net. Društvene mreže danas igraju ključnu ulogu u informisanju i promociji naše kulture, ali to nije održivo rješenje za očuvanje identiteta.
U uslovima dominacije većinskih jezika i kultura, očuvanje jezika, običaja i identiteta postaje sve teže. Prema posljednjem popisu, Bošnjaka na Kosovu ima oko 27.000. I ta brojka traži ozbiljan, sveobuhvatan pristup.
Odnosi s Bošnjacima iz BiH i Sandžaka mogli bi, i morali bi, biti mnogo snažniji. Još uvijek ne možemo ući u BiH samo s ličnim kartama, dok građani BiH mogu ući na Kosovo bez viza. To dodatno komplikuje već slab kontakt i razmjenu. Niko iz Sarajeva, recimo, nije smatrao važnim da organizuje makar jedno kulturno druženje s Bošnjacima s Kosova. Koliko smo daleko jedni od drugih, govori i činjenica da sam ja prvi bošnjački pisac s Kosova kojem je neka bosanska izdavačka kuća objavila roman. Ta činjenica me više zabrinjava nego što mi imponuje.
Osjećaj da smo zaboravljeni je duboko prisutan. Na nas se često gleda kao na "marginalnu zajednicu", bez ozbiljne institucionalne, akademske ili kulturne podrške. Paradoksalno je da dijelimo identitet s narodom kojem pripadamo, a opet se osjećamo prepušteni sami sebi.
Potrebna je snažna, organizovana saradnja između bošnjačkih institucija iz BiH, Sandžaka i Kosova – kroz razmjenu znanja, zajedničke kulturne projekte, ali i političku i pravnu podršku. Ako mi sami ne budemo jedni uz druge – ne možemo očekivati da će to učiniti neko drugi.
Krajem 2017. godine potpisan je Protokol o saradnji bošnjačkih nacionalnih vijeća. U Sarajevu je tada održana konstituirajuća sjednica Ureda za koordinaciju bošnjačkih vijeća i donesena odluka o imenovanju članova tog tijela. Time su stvoreni svi preduslovi za institucionalnu saradnju između Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca iz BiH, Bošnjačkog nacionalnog vijeća iz Srbije i Bošnjačkog vijeća iz Crne Gore.
Bošnjaci s Kosova u tom tijelu imaju status posmatrača, jer kosovski zakoni još uvijek ne prepoznaju mogućnost formiranja nacionalnih vijeća. Premijer Albin Kurti je jednom prilikom javno rekao da je to potrebno, ali konkretnih koraka nije bilo.
Od gašenja Foruma Bošnjaka Kosova, tijela koje je imalo ambiciju da postane krovna nacionalna institucija kosovskih Bošnjaka – a čiji sam bio aktivni član – do danas nije bilo ozbiljne rasprave o formiranju bošnjačkog nacionalnog vijeća. Formiranje KVZ zajednica pri Uredu predsjednika, prema mišljenju mnogih predstavnika civilnog društva i bivših bošnjačkih političkih predstavnika, nije riješilo suštinske probleme naše zajednice.
Bez izmjene ustavnih rješenja, nevećinske zajednice – među njima i Bošnjaci – ne mogu ostvariti puna prava ni u kulturi, ni u obrazovanju, ni u političkom životu. Formiranje nacionalnih vijeća na Kosovu predstavljalo bi dugoročno najbolje rješenje. To bi bile krovne institucije koje bi – uz podršku državnog budžeta – omogućile sistemsko rješavanje pitanja udžbenika, knjiga, kulturnih programa i, u širem smislu, očuvanja jezika i identiteta.
Uprkos svemu, pomaci postoje. Veze sa Sandžakom – kako crnogorskim, tako i srbijanskim dijelom – posljednjih godina postaju intenzivnije. Organizuju se zajedničke promocije, naučni skupovi i konferencije. To su pozitivni primjeri i putokaz kako bi mogla izgledati šira, osmišljena saradnja – ukoliko za nju bude političke volje, vizije i osjećaja odgovornosti.

Bili ste dopisnik za Radio Sarajevo, Federalnu TV i Agenciju Anadolija. U javnom servisu RTK-a (Radio-televizija Kosova) ste od formiranja Redakcije na bosanskome jeziku. Šta je za Vas najveći izazov u novinarskom poslu?
MUSTAFA BALJE: Najveći izazov u novinarskom poslu, posebno u kontekstu u kojem ja djelujem, jeste ostati profesionalan, istinit i vjerodostojan – u društvu gdje se informacije sve češće oblikuju prema interesima, a ne prema činjenicama.
Radim u prizrensko-dragaškom kraju uglavnom, u sredini gdje je bosanski jezik prisutan, ali ne i dovoljno afirmisan, i gdje se identitet zajednice kojoj pripadam često gura na marginu. To dodatno otežava novinarski rad. Jer, ovdje novinarstvo nije samo pitanje prenošenja vijesti, nego i borba za prisustvo tog jezika u javnom prostoru, za njegovo dostojanstvo i ravnopravan tretman.
Rad u manjinskoj redakciji javnog servisa znači svakodnevno balansiranje između univerzalnih profesionalnih standarda i potrebe da se progovori o temama koje su drugima sporedne ili nevidljive. Taj balans je osjetljiv – ne smijete biti pristrasni, ali ne smijete biti ni nijemi na zanemarivanje i sistemske nepravde koje pogađaju vašu zajednicu.
Moja najveća novinarska satisfakcija je to što sam među prvima javnosti predstavio teme o kojima se godinama šaptalo. Pratio sam i dokumentovao okolnosti vezane za Barski masakr, a posebno bih istakao gospodina Mehmeda Kaplanija, koji je govorio za RTK i magazin Alem – jedan od najautentičnijih i najhrabrijih sagovornika s kojima sam radio.
Tu su i moji prilozi o pokolju bošnjačkog stanovništva u Gori 1913. godine, zatim o Džentlmenskog sporazumu, poslijeratnoj uzurpaciji Nacionalnog parka Šar, s posebnim fokusom na područje Prevalca, kao i serijali o jezičkom i nacionalnom identitetu, školstvu i afirmaciji bosanskog jezika.
Posebno sam volio raditi s akterima iz oblasti kulture – to su bile priče koje su me najviše ispunjavale. Uvijek sam s posebnom pažnjom afirmisao fotografe, slikare, zanatlije i druge stvaraoce, koji svojom tišinom i radom čuvaju ono što nas kao narod definiše. Njihova svakodnevna borba za izražavanje, vidljivost i dostojanstvo bila mi je stalna inspiracija.
Kad sve to saberem, često ne vjerujem da su sve te priče stale u godine koje imam iza sebe. U većini slučajeva, radim doslovno sve – od ideje, istraživanja i snimanja, do montaže i objave. I, iskreno, uživam u tome. Čini mi se da sam zadržao isti entuzijazam kao kad sam počinjao, prije više od 30 godina.
Nažalost, ograničeni resursi – i tehnički i kadrovski – dodatno otežavaju naš rad. Malo je mladih koji žele ući u ovaj posao. I ne krivim ih – plate u javnom servisu su mizerne, a u zajednici nema ni dovoljno finansija, ni političke volje da se podrže ili otvore privatni mediji na bosanskom jeziku.
Ipak, kad uporedim prijeratno vrijeme i ono što imamo danas, mogu reći da sam zahvalan što, zajedno sa mojim kolegama iz Redakcije na bosanskom jeziku pri RTK-u, nastavljam ovu misiju. Znam da su očekivanja velika, ali mi radimo u timu od samo pet ljudi, često bez sistemske podrške, i ipak sve uspijevamo. Ponašamo se odgovorno i profesionalno – jer znamo da to dugujemo jeziku, narodu i istini.
I možda najvažnije: izazov je sačuvati motivaciju. Jer ovo nije samo posao – ovo je i vid kulturnog otpora, način da sačuvamo jezik, identitet i pravo na istinu. Ovo govorim zato što ako si novinar onda nemaš radnog vremena.
I da ne zaboravim – fenomen društvenih mreža.
Jedna od najvećih loših strana za novinare kada je riječ o društvenim mrežama, posebno Facebooku, jeste erozija profesionalnih standarda i autoriteta novinarstva.
Na Facebooku danas gotovo svako može objaviti informaciju, bez provjere i odgovornosti, pa dolazi do zagušenja prostora lažnim vijestima, poluinformacijama i manipulacijama. U takvom okruženju, novinari se često suočavaju s time da se istina i dezinformacija tretiraju ravnopravno – što obesmišljava njihov trud, znanje i profesionalnost.
Pored toga, brzina kojom se informacije šire na mreži često tjera i profesionalne novinare da podliježu pritisku "biti prvi", a ne "biti tačan", što direktno ugrožava kvalitet izvještavanja.
Još jedan izazov jeste komentatorski prostor, koji često postaje leglo govora mržnje, uvreda i prijetnji – i prema novinarima i prema sagovornicima iz osjetljivih tema. To stvara neprijateljsko okruženje, obeshrabruje slobodno izražavanje i ponekad čak ugrožava ličnu sigurnost novinara.
Na kraju, Facebook sve više funkcioniše po algoritmima koji favorizuju senzacionalizam i klikove, a ne istinu i relevantnost. To stavlja profesionalne medije u nepovoljan položaj jer se kvalitetan sadržaj često gubi u moru površnih i emocionalno nabijenih objava.
Osim širenja dezinformacija, još jedna značajna negativna strana na društvenim mrežama, posebno Facebooku, jeste erozija jezičkih standarda – u ovom slučaju bosanskog jezika.
Na Facebooku, gdje dominira neformalna, često pogrešna i nemarna upotreba jezika, bosanski jezik se sve više zapostavlja u svom pravilnom, normiranom obliku. Piše se bez dijakritike (č, ć, đ, ž, š), zanemaruje se gramatika, miješaju se jezici i uvode konstrukcije koje nemaju utemeljenje u standardnom jeziku.
Za nas koji radimo u manjinskim redakcijama, gdje je očuvanje jezika i njegovo javno prisustvo već ugroženo, ova pojava dodatno zabrinjava. Umjesto da društvene mreže budu alat za afirmaciju jezika, one sve češće postaju prostor njegove trivijalizacije i degradacije. Tu smo, nažalost, mi iz tog klasičnog prisupa informisanja nemoćni.
U tom smislu, Facebook i slične platforme doprinose tihoj, ali sistemskoj eroziji bosanskog jezika, jer mladima, pa i novinarima u žurbi, nameću model brzog i površnog izražavanja, bez odgovornosti i poštovanja prema jeziku.
Za mene kao novinara moje zanimanje nije samo stalna borba za tačnost informacija, već i za očuvanje jezika kao sredstva izražavanja, identiteta i kulture.

Da li za ratove veću krivicu snose vođe i generali ili ratnohuškački novinari? Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite našim čitaocima?
MUSTAFA BALJE: Na pitanje da li veću krivicu za ratove snose politički i vojni lideri ili ratnohuškački novinari – odgovor je kompleksan, ali jasan. Najveću odgovornost svakako nose politički i vojni vrhovi – jer upravo oni donose odluke, pokreću tenkove, naređuju napade, ubijaju, progone i vode pregovore.
Međutim, novinari koji su svjesno služili propagandi, raspirivali mržnju, širili strah i podgrijavali nacionalističke mitove – itekako snose svoju odgovornost. Oni su često bili ti koji su „pripremali teren“ za ono što su kasnije, kako danas znamo, činili presuđeni generali i političari.
Prisjetimo se agresije na Bosnu i Hercegovinu. Mnogi novinari iz susjednih zemalja – ne svi, ali brojni – odigrali su ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnjenja koje je podržavalo rat. A ne smijemo zaboraviti: riječ je često brža i razornija od metka – jer može da uđe u svaku kuću, svaki um. Nažalost, takvi danas učestvujući u negiranju genocida u Srebrenici, u zločinima na Kosovu i uopće na prostoru bivše Jugoslavije. Tu imaju podršku medijskih tajkuna koji su u sprezi sa vlašću. Kladim se da ih možete prepoznati samo na osnovu ovoga što sam iznio.
Zato vjerujem da mediji, u ratnim ali i poslijeratnim vremenima, ne mogu da se pravdaju „neutralnošću“ ako su služili zlu. Ne postoji opravdanje za manipulaciju, laž i svjesno zavađanje naroda – to nije novinarstvo, to je saučesništvo. Za to bi trebalo njima suditi.
Bio sam svjedok vremena kad su se u ime novinarstva plasirale otvorene laži, izmišljene prijetnje i demonizacija „drugog“. I znam koliko su te riječi kasnije plaćene – životima nevinih ljudi.
Odgovorno, pred Bogom i ljudima, mogu reći da od svog prvog teksta do danas nisam učestvovao ni u jednoj prljavoj raboti. Nemam se čega stidjeti. Naprotiv – ponosan sam što sam, u granicama svojih mogućnosti, radio na očuvanju civilizacijskih vrijednosti i razumijevanja među zajednicama i religijama. Kao novinar. I kao Bošnjak.
Kada je riječ o elektronskim i štampanim medijima na našem, bosanskom jeziku, koje bih mogao pohvaliti kao profesionalne i objektivne – lista nije duga, ali vrijedi.
Pratim kosovske portale, s poštovanjem i rad portala Al Jazeera Balkans, koji, iako regionalan, dosljedno njeguje visoke standarde izvještavanja i uvažava kompleksnost prostora. Cijenim i rad BHRT-a, koji unatoč ogromnim institucionalnim pritiscima i hroničnom nedostatku finansija, nastoji ostati vjeran profesionalnim principima.
Tu je i Radio Slobodna Evropa, koji otvara prostor za važne, često zanemarene ili potisnute priče, i to na kvalitetan i temeljit način.
Od štampanih medija – zapravo njihovih elektronskih izdanja – izdvojio bih sedmičnik Stav, prvenstveno zbog njegovih analitičkih tekstova i jasno profilisane uređivačke politike, iako to ne znači da se s njom uvijek moram slagati. Pratim i Preporod, islamske novine iz Sarajeva – što je, mogu reći, porodična tradicija; čitali su ih moj otac, djed i amidža.
Naravno, tu je i Oslobođenje, koje posebno u segmentima kulture i društva zna ponuditi izuzetno vrijedne tekstove. Da ne zaboravim i klix.ba, koji obavezno otvaram svakodnevno.
Na Kosovu, mediji na bosanskom jeziku postoje u tragovima. RTK – Radio-televizija Kosovo, javni je servis u kojem radim još od osnivanja Redakcije na bosanskom jeziku. Iako radimo s minimalnim tehničkim i kadrovskim kapacitetima, trudimo se da ostanemo profesionalni, odgovorni i dosljedni – svjesni važnosti svake izgovorene riječi na jeziku koji nije većinski.
Takođe, vrijedi spomenuti i portal info-ks.net, koji prati aktuelna dešavanja i otvara prostor za teme koje druge redakcije uglavnom zanemaruju.
Za mene novinarstvo nikada nije bilo samo puko prenošenje informacija – već i odgovornost prema jeziku, identitetu i dostojanstvu zajednice kojoj pripadam. U vremenu kada je riječ često jeftina, a istina potisnuta, takva misija za mene ima posebnu težinu.

Kakvu poruku imate za mlade Bošnjake koji žele da se bave pisanjem, novinarstvom ili društvenim radom?
MUSTAFA BALJE: Poruka za mlade Bošnjake, pa i sve mlade ljude, bez obzira kome pripadaju, koji žele da se bave pisanjem, novinarstvom ili društvenim radom je jednostavna, ali ozbiljna: ne čekajte da vas neko pozove ili odobri – krenite sami, ali budite spremni na upornost, rad i odgovornost.
Ovo su oblasti koje ne trpe površnost. Zato ja kada vremenom procijenim da određene aktivnosti u zajednici ne idu kako treba, znam kazati da nas ubi prosječnost.
Ako želite da pišete – čitajte svaki dan. Ako želite da budete novinari – tragajte za istinom. Najviše mi na živce ide senzacija, spektakl.
Ako vas zanima društveni angažman – budite most među ljudima, a ne propagator ili glas podjele.
Nama, Bošnjacima na Kosovu, nedostaje organizovanost, kulturna infrastruktura i sistemska podrška – ali zato još više trebamo pojedince koji neće odustati čim naiđu na prvu prepreku. Vi budite ti koji ne odustaju. Pišite, stvarajte, govorite, tražite prostor, i stvarajte ga ako ga nema.
Posebno naglašavam važnost jezika. Ko god želi da piše i javno djeluje, mora poznavati i pravilno koristiti pravopis bosanskog jezika. Ne možemo govoriti o očuvanju identiteta ako vlastiti jezik ne pišemo i ne govorimo tačno. To je temelj. Uz to, važno je da mladi govore i razumiju jezike sredine u kojoj žive – albanski, turski, engleski... Znanje jezika je znanje mostova. Ono ne slabi identitet, nego ga širi i osnažuje.
Zadržite svoje dostojanstvo, učite o svojoj historiji, ali i o drugima. Čuvajte bosanski jezik, njegujte svoje posebnosti, svoj goranski, župski, sandžaki govor, kulturu, obrazujte se i budite dio savremenog svijeta – jer biti Bošnjak danas ne znači samo čuvati ime, nego i čuvati obraz, znanje i odgovornost.
Uvijek sam vjerovao da je pero jače od bilo kojeg oružja. I danas vjerujem da nas samo znanje, riječ i čestit rad mogu sačuvati – i kao pojedince, i kao zajednicu.

Avlija odavno planira pokretanje edicije ‘’Bošnjačka biblioteka’’ (objavili smo samo prvu knjigu). Da ste Vi urednik Avlijine edicije ‘‘Bošnjačka biblioteka’’, koje bi to bile prvih deset knjiga?
MUSTAFA BALJE: Evo kojih deset naslova bih izabrao – ne kao konačnu listu, nego kao prvu mapu pamćenja i svijesti:
1. "Rječnik bosanskog jezika" – Dževad Jahić
2. "Historija Bošnjaka" – Mustafa Imamović
3. “Uhode” - Derviš Sušić
4. “Jevrejsko groblje” - Enes Karić
5. “Kad su vakat kaljali insani” - Šerbo Rastoder
6. “Sedam ključeva” – Mustafa Balje
7. “Tuđe gnijezdo” - Husein Bašić
8. “Kameni spavač” - Mak Dizdar
9. “Mejtaš i vodica” - Džemaludin Latić
10. “Vijećnik” - Nedžad Ibrišimović

Ako biste morali da izaberete samo jedan grad da živite i boravite samo u njemu do kraja života, koji bi to bio grad i zbog čega?
MUSTAFA BALJE: Da moram da izaberem samo jedan grad u kojem bih živeo do kraja života, bez dileme bih izabrao, ponovo, Prizren.
Prizren nije samo grad – to je srce bošnjačke zajednice na Kosovu, mjesto gde se prepliću kultura, tradicija, jezik i vjera. Prizren nosi duh suživota, istorije i ljepote. Blizu su moji korijeni, tamo su ljudi koje predstavljam i kojima dugujem sve što jesam.
Prizren je prirodni izbor. To je grad u kojem se osećam kao kod kuće – ne samo fizički, već i duhovno. A i Sarajevo volim.

Kada pogledate svoj rad i angažman do sada – šta biste voljeli da ostane kao Vaš najtrajniji trag?
MUSTAFA BALJE: Kada pogledam svoj rad i angažman tokom svih ovih godina, ono što bih najviše volio da ostane kao moj najtrajniji trag jeste borba za očuvanje identiteta bošnjačke zajednice na Kosovu – našeg bosanskog jezika, obrazovanja, kulture i prava.
Želim, generacije koje dolaze da znaju da je neko bio tu, da se borio da njihova djeca imaju pravo da govore, uče i žive kao Bošnjaci, dostojanstveno i ravnopravno sa svima ostalima na Kosovu.
Nadam se da će se jednog dana reći da sam ja, Mustafa Balje, bio čovjek koji nije odustajao, u najtežim vremenima i da sam, bezrezervno, volio svoj narod.
Ako iza mene ostane neka bošnjačka institucija više, neka škola na bosanskom jeziku, kulturni centar više, knjiga ili zakon koji štiti manjinska prava – onda ću znati da moja misija nije bila uzaludna.

Ima li u Prizrenu lijepih starih avlija iz turksog vakta? Jeste li imali avliju u Restelici? Imate li avliju u Prizrenu gdje živite? Šta zapravo za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?
MUSTAFA BALJE: Ima, ali nažalost ne mnogo. Modernizacija je učinila svoje. Mislim da je Zavod za zaštitu spomenika uvrstio tek nekoliko kuća koje još uvijek čuvaju duh življenja iz osmanskog perioda.
Da, pamtim našu avliju u Restelici. Nažalost, ta kuća danas postoji samo u sjećanju. Naša porodica je tu čardak-kuću prodala prije mnogo godina. Ipak, ta avlija nije nestala iz mog života – oživio sam je u svom romanu Kazivanja Velikog leptira. Evo i jednog odlomka iz njega:
“Asimov otac je imao kuću, poznatiju u selu kao Ibrahimov čardak, građenu ćerpičem, kamenom i slamom. Imala je popločano dvorište, prizemlje sa prostranom štalom od dvadesetak metara dužine i četiri metra širine, drveno stepenište do ćoška kapije koje je vodilo do sprata. Terasu bi uvijek ljeti umivali sunčevi zraci još od ranih jutarnjih sati, a u nizu su bile poredane tri sobe. Dvije s hamamdžicima vezane za odaju u kojoj je glavno mjesto zauzimalo ognjište. Klanik. Do njega, okaćena o klin – velika sofra, pa onda razboj, naćve, nekoliko tronožaca...
Pojas čemberov, napravljen od prirodnih boja, kao rijetko koju kuću u selu, ukrašavao je coklu u sobama. Na zemljanom podu bijelila su se dva mindera od slame, pokrivena postekijama, dok su zastakljena tri prozora po dužini zida i terase činila ovu kulu među najljepšima u selu.”
Za mene, avlija nije samo prostor – to je osjećanje. To je miris jutra, glas majke iz kuhinje, sjenka oraha na zidu, šapat vode iz česme. Riječ "avlija" me asocira na djetinjstvo, pripadnost, intimnost doma i toplinu porodičnog života. To je naš svijet, ograđen, ali pun slobode.

Razgovarao: H. Luboder, Avlija