Poštovani rabine Goldschmidt,
S poštovanjem prema vašoj historiji, tradiciji i borbi za vjerske slobode — borbi koju razumijemo bolje nego što možda mislite — dopustite mi da se obratim u duhu istinske evropske demokracije, one koja ne podrazumijeva političke smjene po korespondenciji i diktate pod krinkom principa.

Naime, vaš poziv za smjenu federalnog ministra Adnana Delića zbog jednog administrativnog događaja, koji se, priznajem, može različito tumačiti — u najmanju ruku je neobičan, da ne kažemo… europski preskriptivan. Ironija je da se, pozivajući se na “odbranu vjerskih sloboda”, zalažete za čin koji zadire u osnovne postulate demokratskog društva: pravo na različita mišljenja, institucionalni poredak i političku odgovornost koja se ne mjeri količinom izvinjenja po međunarodnoj pošti.

U demokraciji, ministarska odgovornost ne prestaje na kapiji međunarodne uvrijeđenosti, niti se mjeri raspoloženjem „počasnih“ gostiju. Ona se utvrđuje u parlamentima, vladama, kroz zakonske procedure i, ako hoćete — kroz volju građana, a ne vjerskih vijeća, bila ona kršćanska, islamska ili jevrejska.

Ako je uistinu došlo do nesporazuma — a čini se da jeste — ono što se očekuje jeste razgovor, ne ultimatumi. Izvinjenje? Svakako. Dijalog? Apsolutno. Smjena ministra? U demokratskom društvu to se ne događa “na poziv”, pa makar taj poziv dolazio i iz najpobožnijih namjera.

I dok se Konferencija evropskih rabina s pravom poziva na evropske vrijednosti, neka se onda i podsjeti: evropska vrijednost je i sloboda političkog odlučivanja bez vanjskog pritiska. Ne da bi se ikoga isključilo — Jevreje najmanje, nego da ne bismo otvorili vrata upravo onome protiv čega smo zajedno stoljećima stajali: protiv moći bez odgovornosti, i protiv autoriteta bez granica.

U tom duhu, dobro došli ste u Bosnu i Hercegovinu — zemlju prelijepih nesporazuma i komplikovane tolerancije, gdje smo svi pomalo krivi, gdje svako pokušava biti dobar domaćin. Neki bolje, neki lošije, ali još uvijek bez službenih smjena po diplomatskom diktatu.

Poštovani rabine Goldschmidt, a kad smo već kod odgovornosti i principa, ne mogu, a da vas ne podsjetim na još jednu riječ koja se toliko često čula u vašem govorima kroz desetljeća: “Never Again.” Nikada više, zar ne?

Nikada više — osim, čini se, ako se to “opet” događa nekom drugom – Palestincima u Gazi. Onda “Never Again” dobija fusnotu, izuzeće, privremenu šutnju radi diplomatske udobnosti. Onda se genocid prepoznaje tek kad je povijest već napisala fusnotu o njemu.

Gaza, gospodo. Gaza.

Dok vam je pero bilo spremno da napišete protestno pismo zbog administrativne „zabrane“ jednog skupa, dok ste sa indignacijom zahtijevali smjenu jednog ministra u zemlji sa previše historije i premalo moći — istovremeno, nebo nad Gazom je pucalo. Djeca su umirala. Čitave porodice nestajale su pod ruševinama. Bolnice su bombardovane, glad proglašena legitimnim sredstvom pritiska, a voda — voda! — uskraćena ljudima kojima je jedini grijeh što su se rodili na pogrešnoj strani zida.

I vi ste šutjeli.

Ne svi, ne uvijek, ali kao kolektiv – vi, koji ste u stanju organizirati konferenciju rabina čitave Evrope, niste našli ni snage, ni vremena, ni moralnog poriva da kažete: “Ovo nije u naše ime. Ovo nije u ime Boga.”

Zar je moralna jasnoća toliko selektivna? Zar je “vjerska sloboda” rezervisana samo za sinagoge, ali ne i za pravo na život muslimanskog djeteta? Zar je “Never Again” slogan za bilborde, ali ne i za savjest?

Nisu Palestinci vaši neprijatelji. Oni su, kao i vi nekad, narod kojem se broje mrtvi, a ne prava. Njihovi glasovi ne putuju diplomacijom, već jecajima kroz ruševine. I ako se neko morao javiti, ako iko ima moralni imperativ da digne svoj glas – to ste vi.

Jer zlo ne bira vjeru, ali šutnja o zlu uvijek je izbor.

Sarajevo
Muharrem 1, 1447.
Jun 26, 2025.

Salam / Shalom
Mustafa Cerić, Ph.D.
Bosanski reisu-l-ulema (1993-2012)