Donald Trump, čovjek koji je nekad ismijavao “glupe ratove” i tvrdio da će povući Ameriku iz nepotrebnih konflikata, danas – ako je istina da je odobrio ili podržao napad na Iran – stoji kao simbol jedne gorke istine: Mir je postao parola, a rat marketinška kampanja.

Paradoks? Da.
Primjenjivo? Više nego ikad.

Jer američka politika više ne počiva na principima. Počiva na percepciji. Danas si "mirotvorac" ako ubiješ brzo, efikasno i pod krinkom “preventive”. Sutra si “lider slobodnog svijeta” ako potpišeš kapitulaciju u uniformi i s osmijehom.

Odobravaju li Amerikanci to?

Većina – ne.

Obični Amerikanci su umorni. Umorni od ratova koji nemaju kraj, od laži iz Bijele kuće, od vojnika koji se vraćaju u zastavama umjesto u avionima. Ankete jasno pokazuju: većina Amerikanaca ne želi novi rat, pogotovo ne sa Iranom – državom ogromnog potencijala za osvetu, saveznicima širom Bliskog istoka i narodom koji zna šta znači preživjeti sankcije, izolaciju i ratne prijetnje.

Ali volja naroda nije uvijek volja države.
U Washingtonu rat ne vodi narod. Vode ga interesi: oružarske industrije, izraelski lobi, “eksperti” iz think-tankova kojima je moral samo fusnota.

Naše suosjećanje je važno

Kad kažemo: “Imam suosjećanje prema Amerikancima, kao što su ga oni imali prema nama kad je Milošević započeo rat u Bosni” – to nije fraza. To je ogledalo čovječnosti.

Jer istina je – mnogo običnih Amerikanaca jeste suosjećalo s nama. Sjećamo se njihovih protesta, filmova, članaka, Crvenog križa, novinara u Sarajevu pod opsadom. I zato je iskreno i plemenito da danas, kad možda ni sami ne znaju šta ih njihova vlada uvlači, mi kažemo: “I mi suosjećamo s njima.”

To je razlika između naroda i države.
Između duše i moći.

I na kraju: “Neka Bog blagoslovi Ameriku, nakon što ju je Netanyahu prokleo”

To nije samo poetska rečenica. To je suština.

Jer savez sa Izraelom – ne s narodom, nego s Netanyahuovom vladom, koja iza sebe ima ruševine, masovne grobnice, i optužnice za genocid – nije savez mira. To je savez s politikom koja ne priznaje ni pravo, ni pravdu, ni ljudskost.

Zato:
Neka Bog blagoslovi Ameriku – onu Ameriku naroda, ne imperije.

Ameriku studenata koji protestuju zbog Gaze.
Novinara koji pokušavaju govoriti istinu.
Veterana koji ne žele da njihova djeca idu gdje su oni već bili.

I radnika koji žele plaću, a ne patriotsku bombu.

Ako ta Amerika preživi – ima nade za sve nas.
I za Bosnu.
I za Iran.
I za istinu.