Ne postoji više prostor za diplomatske rečenice. Nema više vremena za nijeme osmijehe, rukovanja, izjave bez značenja. Dok bi rabini da u Sarajevu govore o dijalogu, u Gazi gori djetinjstvo. Ubijaju se snovi, ruše škole, raznose bolnice. Djeca se vade iz ruševina bez glava, bez majki, bez budućnosti. A mi? Mi bi da biramo da se neko vrijedan prezira, neko ko u ovom trenutku vrši genocid u živom prijenosu, ne uvrijedi.

Niti jedan Bošnjak nema pravo da bude nijem u ovom trenutku.

Jer ako iko zna šta znači biti ostavljen, zaboravljen, precrtan sa lica svijeta, osuđen na biološko uništenje, bez prava na odbranu,onda smo to mi. Ako iko zna kako boli kada ubice govore o miru dok još kosti našeg naroda vire iz masovnih grobnica, onda smo to mi. Sarajevo nije bilo samo meta, ono je bilo ogledalo savjesti svijeta. Danas je to Gaza. I ako sada spustimo pogled, nećemo više imati pravo da se pozivamo na vlastiti bol. Jer šutnja pred zločinom je saučesništvo. A od Sarajeva ne smije krenuti nova tišina, niti Sarajevo ideologiji genocida treba da bude pozornica.

Svi oni koji se bave javnim, političkim ili društvenim životom, svi do jednog dužni su ustati. Nema mjesta za neutralnost. Nema mjesta za oprez. Ili ste na strani djeteta u ruševini, ili ste na strani onoga ko je bacio bombu. Ili ste uz žrtvu, ili uz zločinca. Trećeg nema. Niti može biti.

Zato, neka se zna: oni koji danas prešute, oni koji se skrivaju iza funkcija, titula, ugleda , jasno se svrstavaju. Njihovo “ništa” je zapravo “da”. Da ratu, da okupaciji, da genocidu, da ubijanju djece.

Bosna danas ne brani samo Gazu. Mi danas branimo pravo istine da bude izgovorena. Branimo dostojanstvo naše prošlosti. Jer ako sada prešutimo, odrekli smo se i Srebrenice, Ahmića, Višegrada,Foče, Stupnog Dola, Vlasenice, Prijedora, i svakog nevinog koji je stao pred cijev, dok je svijet okretao glavu.

Dosta više!

Neka Sarajevo opet bude mjesto istine, ali ovaj put ne šutke, i ne kasno. Neka se iz ove zemlje jasno vikne:

NE genocidu. NE licemjerju. NE pranju zločina.
I neka zna cijeli svijet, mi ne šutimo dok djeca umiru, mi šutimo kad djeca spavaju.

Nismo preživjeli da bismo šutjeli dok druga djeca umiru.
Zaklinjemo se pred mezarovima našeg naroda: nikada više nijemo. Nikada više kasno.
Iz pepela Sarajeva ne smije više rasti tišina, već riječ. Krik. Otpor.
Jer šutnja nas je učila smrti. A danas biramo glas koji spašava život.

Ne konferenciji rabina! Ne genocidu u Gazi! Ne sluganstvu najgoroj ljudskoj mraki koja ne samo da ubija, nego uživa dok ubija.

Oni koji se ne svrstaju na stranu žrtava Gaze, stali su uz cioniste koji vrše genocid. Nema neutralnih. Nema onih koji misle da je šutnja mudrost, dok se od Sarajeva pokušava napraviti pozornica za podsticanje genocida.

Ili smo, ili nismo. Ili ćemo biti, ili nas neće biti. Ili smo prvi, ili smo oni drugi. Terće nema.